Berlin naš nasušni

Dani - - Izbjeglice - Piše: Faruk Šehić

Zamislite situaciju, u Sarajevu, u kojoj platite 20 KM da uđete na čitanje troje pisaca, na kraju poslušate blok sefardskih pjesama mostarskog dueta. I da tu bude 150 ljudi, jer prostor ne može više ni da primi. Teško je zamisliti ovu situaciju iz Berlina, iz Studija R teatra Maksim Gorki, koji se nalazi na samoj aveniji Unter den Linden. Teško ju je zamisliti u Sarajevu, jer ko bi platio dvadeset maraka da sluša tamo neke pisce o njihovim tegobama rata, postrata i da sluša melanholične sefardske pjesme. E pa Nijemci su platili, došli, slušali, poslije čitanja čestitali. Bilo je i naših ljudi, i oni su došli, slušali, poslije čitanja čestitali. Izgleda da je svugdje na svijetu normalno biti pisac ili muzičar i da ljudi cijene to što radiš. I još ti jako lijepo plate za tvoje literarno umijeće. Treba li reći da se prije nastupa održavaju tonske probe, dođu glumci, voditelji, tehničari i sve se osmisli da ne bi bilo kao kod nas: ma lako ćemo mi to.

Zato smo mi Bosanci, a oni su Nijemci. Mi maleni i nebitni, oni veliki i jako bitni.

Mjesto radnje je mitski grad Berlin. Čim sam sletio, sjeo u taksi i zaputio se u hotel Grimm’s odmah mi se raspoloženje popravilo gledajući arhitekturu ovog prelijepog grada. Čeznutljivo sam gledao zgrade, ulice, ljude, reklame. Taj bolji svijet koji je tu bio na dohvat ruke, i saznanje da ću se ubrzo vratiti u domoljubni smog i patriotsku maglu.

Znam, super je život i kod nas. Ne padaju granate, ima vode i struje, ima se i kupiti hrane da čovjek ne bude gladan. Nismo baš prljavi i ofucani, živimo nekako, ne smijemo se žaliti, jer ima i gorih. To stalno neka ti bude na umu: ima i gorih od nas. Zato kad ti padne moral sjeti se kako žive u Ruandama, Afganistanima ili Sirijama. Tamo je gadno, kod nas je dobro. Nema veze što imamo najskuplje uslove za život. Struja, voda, grijanje, sve je to skuplje od evropskog prosjeka, samo što su naše plate višestruko manje od socijalne pomoći u bogatim evropskim zemljama. To je taj rodoljubivi paradoks, zato se domovina najbolje i najviše voli iz daleka, kako je to napisao hrvatski pjesnik Boris Maruna u pjesmi Bilo je lakše voljeti te iz daljine. Zbog toga naši ljudi u dijaspori obožavaju Bosnu, dođu na ljeto u pradomovinu. Uživaju nekoliko sedmica, sve im jeftino, isti ljudi kao i oni, isti jezik, nema Švaba ili drugih. Sve ti poznato i nekako tvoje. Taj vrhunac sjedinjenja sa domovinom kratko traje jer treba nazad na arbajt. Nema zajebancije kod Švabe. Radiš i zaradiš, pa u Bosnu malo da se kurčiš zarađenim parama.

Zato budimo sretni. Preživjeli smo našu Siriju. Živi smo i treba da volimo ovo nebo, ovu travu, ove rijeke, livade i puteljke, staru majku kako plače, i sve te stvari iz narodne pjesme.

Ko je nesretan, jebiga, šta ću mu ja, mada statistike kažu da je većina stanovnika ove zemlje daleko izvan sunca kojeg nazivamo sreća. Ko zna, možda smo mi, zapravo, sretni, ali samo se tako malo foliramo da smo sjebani. Valjda je normalno da trava raste po masovnim grobnicama. I maslačci kad sazriju, oni padobranci koje otpuhneš sa stabljike i oni lete u idiličnom zraku. I da se djeca igraju po masovnim grobnicama, da se po njima baca smeće. Možda je to ta svijetla budućnost. Tako su se ljudi ponašali i iza onog rata, pa je takvo “ponašanje” i dovelo do ovog rata. Guranje tragedija pod tepih, izbjegavanje suočavanja sa traumama. Možda je to sve bezveze. Zaista, trebamo biti veseli i sretni. Do nekog novog rata.

Možda treba tako posmatrati svijet. Biti sretan za svaki udisaj. Živjeti skromno, veseliti se svakom trenutku života. Opet do nekog novog rata.

Valjda je takva naša sudbina. Džaba ti napisane knjige, stotine novinskih tekstova, džaba sve, naš čovjek je epohalno sretan i to ti je to. Nema dalje. Sreća, radost, i Bosna. To su sinonimi. Zato budite sretni što ovdje živite. Pustite tamo neke Berline. To je strani svijet. Tuđinstvo. Mi smo bolji od njih. Oni kad kupuju salamu, uzmu tanko narezanu (fakat možeš vidjeti kroz nju), a mi kupimo odmah najdeblje pakovanje. Mi ne štedimo kao oni. Mi smo istinski bogataši, a ne oni. Žene su im kurve, a muškarci pijanci što prde i podriguju za ručkom.

Takvi smo mi, a takvi su oni. Jebeš Berlin, ljepše je u smogu i magli. Sarajevo je najljepše, imamo najljepšu prirodu, sve nam je najljepše. Livade i puteljci. Stara majka što plače. Zelena trava, rakija šljiva, harmonika, svatovi prolaze kaldrmom pored trulih taraba. Idila, nego šta.

“Tako glup narod, a tako divna zemlja”. Rečenica se pripisuje austrijskom piscu Thomasu Bernhardu, i najbolje paše da brzo objasniš zemlju iz koje si, bilo da je to Bosna, Srbija ili Hrvatska.

Berlin je bio isti kakvim sam ga ostavio prošle godine. Nebo nad Berlinom je brže nego nad drugim gradovima. Ovaj grad ima ono nešto nadvremeno. Kao sjećanje na rajske slike; taman da su one djetinjstvo ili jugoslavenska malograđanska idila. Na sve te slike civilnog života koje su se mogle desiti, ali nisu. Berlin je grad koji mi to omogućava. ■

Ovaj grad ima ono nešto nadvremeno. Kao sjećanje na rajske slike; taman da su one djetinjstvo ili jugoslavenska malograđanska idila. Na sve te slike civilnog života koje su se mogle desiti, ali nisu

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.