Ima li života poslije Brexita?

Član 50. Lisabonskog sporazuma

Dani - - Sadržaj - Piše: Ajla Terzić

Da se njegovi roditelji svojevremeno nisu razveli, Kurt Cobain nikada ne bi napisao neke od najznačajnijih grunge himni i time uslovio specifičan razvoj ne samo čitavog jednog pravca u muzici već načina na koji razmišljaju generacije koje su bile pod uticajem ovoga fenomena iz Seattlea.

Naravno, ovo je jedna od fenomenoloških interpretacija razvoja ličnosti i razvoda, a što je poznati satiričar Ambrose Bierce, lakonski u svom stilu, opisao kao “nastavak diplomatskih odnosa kroz obnavljanje svih postojećih granica”.

Merkelina (ne) popustljivost

Možemo se nadati da će i Brexit rezultirati nečim dobrim. Međutim, referirajući se na jedan od najvažnijih političkih razvoda današnjice, Brexit, škotska premijerka Nicola Sturgeon je u svom govoru u Edinburghu početkom ove sedmice izjavila da je britanski ishod glasanja za izlazak iz Evropske unije, jedno od najsramotnijih odricanja od političke odgovornosti u savremenoj političkoj historiji. Sturgeon je napala britanski parlament zbog nedostatka političkog vodstva, te je skrenula pažnju na to da zadatak političara koji su ostali na svojim pozicijama nakon glasanja nije da se prave da se ništa nije desilo ili da obmanjuju javnost da imaju sve odgovore, već da daju neki smjer u čitavom tom haosu.

Iako postoji čitav niz biografskih paralela između Angele Merkel i nove britanske premijerke Therese May, njemačka kancelarka je tokom skorašnje zajedničke konferencije i njihovog prvog međusobnog sastanka u Berlinu o aktivaciji člana 50. bila vrlo jasna: Njemačka se neće dati u bilo kakve rasprave sa Velikom Britanijom dok i formalno ne započnu izlazak iz Evropske unije.

Mjesec nakon rezultata referenduma treba imati u vidu da je Merkel sa Velikom Britanijom bila strpljivija nego što je to ranije bio slučaj sa drugim zemljama Evropske unije - sjetimo se samo njene odlučnosti i nepopustljivosti u slučaju grčke kreditorske krize - tako da je njena poruka nedvosmislena.

Dug samo 250 riječi, član 50. Lisabonskog sporazuma ima svrhu da zemlji koja želi da napusti EU da taktičku prednost, tako da rok od dvije godine služi kao neka vrsta štoperice ili, tačnije, sata koji otkucava, što samo dodatno slabi poziciju zemlje koja planira razvod, u ovom slučaju Velike Britanije.

“Svaka zemlja članica može da odluči u skladu sa ustavnim propisima o povlačenju iz EU”, navodi se u tom članu Lisabonskog sporazuma, potpisanog 2007. Stupio je na snagu 2009. godine, ali nikada nije pokrenut, odnosno, njegova nedvosmislenost govori da se vjerovalo da nikada ni neće biti upotrijebljen. Procedura povlačenja počinje onog trenutka kad se postigne dogovor između EU i sporne zemlje članice ili poslije dvije godine od najave Evropskom savjetu o odlasku. Postoji i izvjesna mogućnost da u dogovoru sa Velikom Britanijom Evropski savjet prolongira taj period, a do tada će zakonodavstvo EU i dalje važiti za Veliku Britaniju.

U duhu pozitivne saradnje, May je odlučna u svojoj namjeri da želi da “konstruktivno” sarađuje sa Njemačkom i drugim evropskim partnerima kako bi obezbijedila “razuman odlazak” Britanije iz EU. Istovremeno, smatra da treba vremena da smisli pregovarački stav prije pokretanja formalnog postupka razvoda, te joj je želja da intenzivira odnose sa Angelom Merkel.

Tajming, međutim, ni Velikoj Britaniji ni pregovaračkim aspiracijama britanske premijerke May ne ide naruku, imajući u vidu novi talas nasilja širom Njemačke. (Estonija treba da preuzme rotirajuće predsjedavanje Evropskom unijom koje je naredne godine trebala da preuzme Velika Brita-

nija, ali je odustala nakon podrške Brexitu.)

Osim što je predsjednik Evropske komisije Jean Claude Juncker ove sedmice izjavio da on smatra da Velika Britanija ne treba da se žuri sa aktiviranjem člana 50, pojavile su se tvrdnje britanskih pravnih eksperata da britanske vlada može da se odluči da li da prihvati rezultate referenduma, odnosno, da njegov ishod uopšte ne mora da bude ireverzibilan proces. Magazin Independent je pravio razgovore sa advokatima koji smatraju da se država članica EU može predomisliti u bilo kojem trenutku oko aktiviranja člana 50, iako se Merkel ne bi složila s tim.

Također, podsjećam da je u drugoj sedmici jula više od 1.000 britanskih advokata iz Engleske, Velsa, Škotske i Sjeverne Irske potpisalo pismo upućeno britanskom parlamentu u kojem se rezultat referenduma opisuje tek kao savjetodavna mjera, s obzirom na to da je bazirana na “pogrešnom shvaćanju činjenica i obećanja koja ne bi mogla da budu realizirana”, a za što, dakako, ima zahvaliti kampanji Vote Leave. Potpisnici pisma, među kojima je oko stotinjak QC, kraljičinih savjetnika, među kojim je najistaknutiji sir Geoffrey Nice, smatraju da u parlamentu mora da postoji slobodno glasanje prije aktiviranja člana 50.

U pismu stoji: “Rezultat referenduma nije bila donja granica od recimo 60 odsto glasova, koliko je neophodno u glasanju od nacionalne važnosti, odnosno 40 odsto elektorata, te se ovo smatra savjetodavnom mjerom”. Dodaje se da će ishod referenduma uticati na generaciju ljudi koji nisu bili dovoljno stari da glasaju, a pozicija Škotske, Sjeverne Irske i Gibraltara zahtijeva posebno razmatranje, jer oni nisu glasali za izlazak iz EU.

Iz svih ovih razloga, oni smatraju da britanska vlada treba da ustanovi, i to hitno, kraljevsku komisiju ili ekvivalentno nezavisno tijelo koje će da napravi izvještaj, odnosno, hipotetske scenarije izlaska Velike Britanije iz EU, te da javnost obavijesti o njenom ishodu za populaciju Velike Britaniji u cjelini”. Od ovoga risk managementa očito da neće biti ništa, jednako kao što je odbačen i zahtjev za drugi referendum.

Revolt i kazna

Gibraltar i Škotska su trenutno na vezi, što se tiče njihove pozicije unutar Evropske unije, a May i škotska premijerka Nicola Sturgeon su već imale priliku da odmjere snage a propos Brexita. Ako postoji ijedno mjesto koje ne želi izlazak iz Evropske unije, to je Gibraltar ili Stijena kako ga zovu njegovih 30.000 stanovnika, gdje je 96 odsto ljudi glasalo za ostanak u EU, pri čemu Španija postbrexit momenat vidi kao priliku za potencijalni povratak vlastite prevlasti. Španska vlada je nakon rezultata referenduma predložila zajedničku vlast nad Gibraltarom, koji ima jake socijalne i financijske veze s Madridom, no njegovi se stanovnici smatraju Britancima, te posjetiocima ovaj lokalitet djeluje kao dio Londona usred mora.

Theresa May je trenutno na turneji i ubjeđuje dijelove Velike Britanije koji su glasali za ostanak u EU da situacije po njih neće biti tako loša. Sjeverna Irska se također izjasnila za ostanak u EU, no sada se suočava sa mogućnošću postavljanja graničnih i carinskih kontrola sa Irskom.

Britanski ljevičarski mediji ovu postbrexit situaciju nazivaju “britanskim revoltom”. Oni podsjećaju na ankete po kojima je negativan stav o EU sve rašireniji u Evropi, posebno u ekonomskom smislu, te navode istraživanja Pew centra od prošlog mjeseca, po kojem je negativan stav o EU bio jednak i u Njemačkoj, jednako kao i u Velikoj Britaniji, te čak i veći u Francuskoj, Grčkoj i Španiji. Koristeći primjere kada je EU igrala politiku bullya sa manje slabijim zemljama članicama, New Statesman navodi rečenicu historičara Johna Gillinghama da na čelu Evrope danas više nisu njeni narodni (društveni) ugovori, ni ideali, već bankarski upravni odbori.

Međutim, kao što je to slučaj sa svim (normalnim) razvodima, oni mogu biti bolni, a partneri mogu učiniti sve da povrijede jedan drugog. Holandski autor i tv-personality Joris Luyendijk u svom odličnom tekstu u kojem postbrexit period naziva Project Pain, smatra da postoji bezbroj načina na koje Evropska unija može da nanese bol Velikoj Britaniji. Od povlačenja finansijskih moći iz Londona što će ujedno i eliminisati sjedišta azijskih i američkih firmi u Londonu, do donacija najprestižnijim svjetskim univerzitetima, što će stvoriti pritisak i rivalstvo britanskim obrazovnim institucijama, tako da će Velika Britanija doći u mračnu ekonomsku stagnaciju i političku izolaciju iz koje se neće izvući prije 2030.

Slučaj Brexit na ovaj način može da posluži i kao lekcija za sve druge zemlje koje jednoga dana eventualno pomisle na izlazak iz EU putem svoje kampanje bazirane na polulažima, neistinama, rasizmu i fantazijama, kako bi se stiglo do pobjede - poznate, inače, pod nazivom Project Fear.

No, Luyendijk podsjeća kako je ovaj odnos Velike Britanije i EU bio daleko od skladnog braka, te u tom odnosu vidi čak i elemente zlostavljanja. Usprkos strpljenju Bruxellesa, on smatra da britanski parlament u prošlosti nije propuštao priliku da podrije, ucijeni i omalovažava evropsku politiku, te da igra vrlo licemjernu igru, kao i to da je britanska politička elita koristila EU kao poligon za vlastitu neodgovornost i sitničavost. Zbog svega ovoga Luyendijk smatra da, još od rata u Iraku, demokratija u Velikoj Britaniji nije izgledala neodgovornije, a paralela se može vidjeti u korištenju manipulacija da se obmane javnost i proda određena ideja, u mačističkom šepurenju i iluzijama o ishodu.

Ipak, požurivanje aktiviranja člana 50. nije sasvim manifestacija osvetoljubivosti Bruxellesa, možda radije potreba za historijskom akceleracijom, gdje će Velika Britanija Evropi i svijetu morati da demonstrira svoju sposobnost za političku i historijsku imaginaciju. ■

Slučaj Brexit na ovaj način može da posluži i kao lekcija za sve druge zemlje koje jednoga dana eventualno pomisle na izlazak iz EU putem svoje kampanje bazirane na polulažima, neistinama, rasizmu i fantazijama

Bar u Dublinu je povodom Brexita napravio specijalno pivo koje se zove Velika greška

Demonstracije u Velikoj Britaniji ovog mjeseca gdje se parlament poziva da ne aktivira član 50. Lisabonskog sporazuma

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.