Moj život, izdanje Fraktura 2016. (IV)

Na dužnosti u Velikoj Britaniji

Dani - - Sadržaj - Piše: Vladimir Velebit

Jedne večeri krajem siječnja 1953. godine iskrcao sam se sa svojom užom obitelji iz vlaka na stanici kraljice Viktorije, dočekan od većeg broja mojih budućih suradnika i nekoliko fotografa britanskih dnevnih listova.

Moja nova rezidencija nalazila se na broju 24 Harrington Gardens u jednoj tihoj ulici u Kensingtonu. U neposrednoj blizini bila je stanica podzemne željeznice Gloucester Road. Naša rezidencija bila je tada u jednoj posebnoj, skromnoj kući uz mali, privatni vrt. Bila je tipična engleska kuća srednje imućnog građanina koju je još Leontić, naš prvi poslijeratni ambasador iznajmio na dvadeset ili trideset godina prema u Engleskoj uobičajenom sistemu leasehold.

KUĆA JE BILA vrlo udobna i mi smo se za tren udomaćili. Premda je naša rimska rezidencija bila skoro aristokratska i daleko raskošnija od naše londonske, mi smo se u tim skromnijim prostorijama bolje osjećali.

Ambasada se nalazila preko puta Hyde Parka, jedno petnaestak minuta hoda od rezidencije, tako da sam redovno prošetao od stana do kancelarije i natrag. Ova ugodna udaljenost omogućila mi je da svakodnevno prošećem, petšest kilometara i da se ne odučim hodanja. Ne znam više kako se to dogodilo, ali nisam zatekao automobil namijenjen ambasadoru. Nisam htio da moj nastup novog mjesta koincidira s mojim zahtjevom da se nabavi novi automobil. Tako su, nažalost, mnogi naši ambasadori počeli svoje funkcije, ali ja sam to htio izbjeći.

Pomogao mi je slučaj. Savjetnik, ministar za ekonomske poslove Zlatarić upravo je napustio svoje mjesto. Rođeni Zagrepčanin i partizan od 1943. godine odlučio je emigrirati i okušati svoju sreću izvan okvira jugoslavenske državne administracije. Premda smo se dosta dobro poznavali, nije ni dočekao moj dolazak, već je napustio svoje dužnosti ne obavijestivši nikoga od osoblja ambasade. Ostavio je jedan lijepi, ali svijetlozeleni automobil. Dao sam ova kola crno lakirati i služio sam se tim automobilom sve do svog premještaja natrag u Beograd.

Doznao sam da je dolazak Tita u državnu posjetu planiran za ožujak, pa sam morao ubrzati s protokolarnim posjetama članovima britanske vlade i kolegama iz drugih ambasada, da bih se predstavio prije Titovog dolaska. Imao sam samo nešto više od jednog mjeseca da obavim sav taj posao u Londonu, ako se tome dodaju brojni funkcionari iz vlade, parlamenta ili drugih javnih institucija, nije teško izračunati da sam morao obavljati četiri ili pet dnevnih posjeta.

Tom poslu pridružio se novi koji se sastojao u tome kako organizirati Titov boravak. Prvi među tim problemima bio je pronalazak prihvatljivog smještaja za Tita. Naša rezidencija bila je suviše mala i neugledna za njegov smještaj. Nije htio stanovati u jednom od brojnih londonskih hotela, pa smo morali naći neko drugo rješenje. Poslije podužeg lutanja složili smo se na jednom malenom dvorcu nazvanom White Lodge u

Richmond Parku, vlasništvu jedne bogate, ali malo ekstravagantne engleske dame. Ona je svoju kuću prepustila svojoj vladi za ovu svrhu.

Iz Beograda su stizali brojni stručnjaci za sigurnost koji su živo sudjelovali u pravljenju programa Titovog boravka. Najstariji među njima bio je Vratuša, jedan od pomoćnika ministra unutrašnjih poslova. Njega sam, od prije, dobro poznavao, tako da sam vrlo lako uspostavio s njim dobre radne odnose. Pitanja Titove sigurnosti rješavala su se bez većih teškoća.

NE MOGU ODGOVORITI na pitanje zašto se žurilo s Titovom posjetom? Problem je bio u tome što britanska kraljica Elizabeta još nije bila okrunjena pa zbog toga još formalno nije bila šef svoje države. Tito također tada nije bio šef države, jer je predsjednik Republike bio dr. Ivan Ribar. Titova posjeta je bila, prema tome, posjeta predsjednika vlade drugom predsjedniku koji je u to vrijeme bio Churchill.

Ja, razumije se, nisam imao pojma o tim protokolarnim finesama i bio sam veoma zadovoljan kad je riješeno da će princ Philip, suprug kraljice, dočekati Tita u londonskoj luci kad se bude iskrcavao sa svoje jahte Galeb i da će kraljica prirediti ručak u čast Tita. Pored toga ručka predviđeni su bili još ručak kod Churchilla i u našoj ambasadi. Dogovoren je i vojni program koji se sastojao u prikazivanju novih tipova aviona na jednom aerodromu blizu Cambridgea.

Premda su pripreme za Titovu posjetu počele dosta kasno, tako da je bilo malo vremena na raspolaganju, vjerujem da je učinjeno najbolje što se pod danim uvjetima moglo uraditi. Ne znam kako je britanska vlada ocijenila ovu posjetu, ali znam da je Tito bio vrlo zadovoljan, a to je, što se mene tiče, bilo glavno.

Churchill je primio Tita sa mnogo srdačnosti, kao svog starog saveznika za vrijeme rata. Da li je to bilo samo politička varka ili je odista zaboravio na svoj bijes krajem polovine 1944. godine, nemoguće je reći. Vjerujem da je Churchill 1944. i poslije bio tako ljut na Tita jer mu se tada činilo da Tito plovi u sovjetske vode i da će odvesti Jugoslaviju pod okrilje te moćne države isključujući bilo kakav britanski utjecaj. Dramatičan prijelom jugoslavensko-sovjetskih odnosa 1948. godine umirio je Churchilla i on je, sasvim ispravno, pripisao Titu glavnu ulogu u sukobu sa SSSR-om, kao što je bio 1944. okrivio Tita zbog tadašnje sovjetofiske politike.

Politički razgovori između Tita i glavnih ličnosti britanske vlade, jednako kao i razgovori koje je vodio Koča Popović, tadašnji ministar vanjskih poslova, bili su posve beznačajni, vrlo površni pa donekle čak djetinjasti. Ponovno sam se uvjerio da vrlo često razgovori između političkih šefova služe samo da se stvori određena atmosfera, a da se konkretni, ozbiljni razgovori vode na mnogo nižoj razini, na nivou podsekretara ili ambasadora. To, po svoj prilici, nije univerzalno pravilo, ali ja sam susrete na najvišem nivou obično doživljavao kao veliko razočaranje mojih očekivanja.

Za vrijeme zrakoplovne vježbe

u Titovu čast dva lovačka aviona sudarila su se i oba su pilota poginula. Tito je tražio da se vježba odmah prekine. Htio je time iskazati svoju žalost i sućut prema žrtvama, ali nisam siguran da je ova gesta dobro primljena kod britanskog generaliteta, koji ovakove događaje primaju kao neizbježan rizik profesije.

Bio sam uvjeren da je Tito ličnost poznata najširim slojevima britanskog društva. Njegova posjeta nije bila veoma daleko od svršetka Drugog svjetskog rata, kad su sve novine, gotovo svakodnevno, govorile o borbama u Jugoslaviji i o Titu kao komandantu jugoslavenske armije.

MORAO SAM NAUČITI novu lekciju iz psihologije masa i političkoj zrelosti relativno politički prosvijećenog britanskog naroda. Moj prijatelj Bogdan Pešić, u svojstvu dopisnika Politike, posjetio je za vrijeme Titovog boravka u Britaniji godišnju konvenciju Laburističke partije i učinio malu anketu između partijskih delegata. Dakle, među ljudima koji su bili politički aktivni, jer su bili izabrani da predstave mjesne partijske organizacije. Postavio im je samo jedno, naizgled, vrlo jednostavno pitanje: “Tko je Tito i iz koje zemlje dolazi?” Na njegovo, a priznajem i na moje zaprepaštenje, samo je jedan jedini od upitanih delegata znao da poveže Tita s Jugoslavijom. To je bio jedan poštanski službenik. Nitko od drugih nije znao ni tko je Tito ni odakle dolazi. Jedan od upitanih je čak izvalio da je Tito došao iz jedne od britanskih kolonija, to je zaključio iz toga jer je čuo da je Tito izgovorio nekoliko engleskih riječi s čudnim naglaskom.

Od tada imam veliku rezervu u odnosu na mišljenje narodnih masa. Nemam povjerenje ni u referendume ni u druge, slične izraze narodne volje. Velika većina je indiferentna i potpuno neobaviještena. Prema tome, lako povodljiva i spremna da podrži bilo što što je slučajno u modi.

Svoje zadovoljstvo s posjetom Tito je izrazio vrlo lijepim poklonom mojoj Veri. Darovao joj je krasan prsten ukrašen briljantima, koji joj i danas služi kao uspomena na mlade dane provedene u Londonu.

Djecu smo, odmah poslije dolaska u London smjestili u jednu malu privatnu školu blizu našeg stana koja je nosila ime prema ulici u kojoj se nalazila: Wetherby

Nismo ni pomislili da će novostvorene komunističke vlasti u vrlo kratkom vremenu sklepati daleko neukusnije ceremonijale koji se nisu oslanjali na prošlost, već su bili samo proizvod mašte jeftinih umjetnika željnih da se dodvore moćnima

School. Djeca su se vrlo brzo snašla u novoj sredini i, kao što je to kod djece uobičajeno, vrlo brzo su tečno govorili engleski. Mozak djece je još neispisana ploča koja prima i zadržava nove dojmove, tako da se nitko ne može natjecati s prijemnom sposobnošću dječjeg mozga.

Budući da smo kasno stigli u Britaniju, nisam imao ni vremena, a ni obraza da tražim godišnji odmor u domovini. Ništa me posebno nije ni privlačilo jer su mama i baka stigle iz Rima u London i smjestile se u našoj kući. One su, s djecom, stanovale u drugom katu naše kuće, dok je prvi bio određen za Veru i mene, kao i naše osobne goste, jer smo imali još dvije gostinjske sobe. Usred ljeta je Vera s djecom otišla na nekoliko tjedana u Bournemouth na more, da se djeca okupaju i nadišu svježeg zraka. Ja sam svakog vikenda otišao do njih da provedem barem dan-dva u njihovom društvu. To je bilo jedino naše ljetovanje na hladnom, atlantskom moru koje nas je naučilo da još više volimo i cijenimo naš topli Jadran.

Nedugo poslije povratka Tita u Jugoslaviju doživjeli smo jednu zaista rijetku i jedinstvenu svečanost. Krunidbu kraljice Elizabete.

Naša vlada delegirala je dvojicu Crnogoraca, Milovana Đilasa i generala Peku Dapčevića. Vjerujem da Tito, odredivši ovu dvojicu za tu misiju, nije pomislio na njihovu nacionalnu pripadnost, kao što ni većina nas onda nije vodila računa o nacionalnosti. Kad s današnjim iskustvom mislim na to, smatram da je time ipak učinjena greška. Obojica su bili naši gosti za vrijeme svog boravka u

Engleskoj i stanovali su u našoj kući. Još je vladala partizanska prisnost i drugarstvo, tako da je Veri i meni bilo vrlo drago da svaku večer s njima ćaskamo i malo ironično komentiramo događaje dana.

MISLIM DA SMO GRIJEŠILI u našem preziranju tradicionalnih ceremonija, tih mnogostrukih naslaga povijesti. Nismo ni pomislili da će novostvorene komunističke vlasti u vrlo kratkom vremenu sklepati daleko neukusnije ceremonijale koji se nisu oslanjali na prošlost, već bili samo proizvod mašte jeftinih umjetnika željnih da se dodvore moćnima. Nismo, vjerojatno, ni pomišljali da su svečanosti i igre važan instrument za kroćenje narodnih masa korišten od najstarijih vremena. Poznata rimska izreka “Panem et circenses” nije bila isprazna fraza, već recept s puno dubokog smisla.

Mi s ostalim članovima diplomatskoga kora doživjeli smo samo jedan dio svečanosti. Bez sumnje najvažniji dio, krunidbu u Westminsterskoj katedrali.

Morali smo biti na određenim mjestima nekoliko sati prije početka same svečanosti. Katedrala je bila dupkom puna udešenog svijeta. Parter se crvenio od crvenih ogrtača članova Doma lordova, obrubljenih krznom bijelog hermelina. Dame su blistale od raznog nakita, nešto pravog dragog kamenja, a ponešto, možda čak većim dijelom spretnih ili manje uspjelih imitacija. I Vera je morala nabaviti tijaru. Verina tijara je bila, razumije se, od stakla, jer bi slična od briljanata koštala više nego budžet naše čitave ambasade kroz više godina.

Problem je bio u tome što britanska kraljica Elizabeta još nije bila okrunjena pa zbog toga još formalno nije bila šef svoje države. Tito također tada nije bio šef države, jer je predsjednik Republike bio dr. Ivan Ribar

Čitava svečanost bila je odlično pripremljena i programirana, tako da je sve teklo glatko bez zastoja. Nikad nisam vidio toliko šarenilo uniformi, damskih toaleta, toliko nakita i ordenja. Bio je to prvorazredni i jedinstveni spektakl.

Najviše sam se divio upornosti građana, tih “vjernih podanika” kraljevskog veličanstva. Svečana povorka trebala je proći nekoliko kilometara kroz grad. Ulice kroz koje je povorka trebala proći bile su pažljivo odabrane i narod je preko novina bio obaviješten o predloženom itinereru. Na pločnicima tih ulica ljudi su stajali dan-dva i provodili noć na pločniku samo da zadrže dobro mjesto odakle će se moći vidjeti čitava povorka. Stanari kuća u tim ulicama iznajmljivali su svoje prozore onima koji su imali novaca, a nisu htjeli da se izvrgnu naporu noćenja na pločnicima.

Meni je taj vid radoznalosti bio sasvim stran. Nisam mogao razumjeti što ljude motivira da se izvrgnu tolikim neudobnostima samo da kroz pola sata promatraju prolaz krunidbene povorke.

Mislim da je tog ljeta slučaj htio da se sretnemo s jednim vrlo simpatičnim parom, koji nam je pomogao da se upoznamo s više osoba koje su naš boravak u Velikoj Britaniji učinile ugodnim i sadržajnijim. Bili su to umirovljeni britanski ambasador u Grčkoj sir Cliffrd Norton i njegova živahna i zanimljiva supruga. Čini mi se da su oni razvili posebno simpatiju za nas jer su nas češće pozivali u svoj dom i preporučili svojim prijateljima da nas prihvate.

Tako smo kod njih upoznali gospodina Geralda Palmera, bivšeg poslanika britanskog parlamenta i farmera kraj Newburyja u Berkshireu. Bio je izdanak obitelji Palmer iz Readinga, vlasnika jedne od najvećih tvornica keksa u Engleskoj. Gerald je bio neženja, možda pet-šest godina stariji od mene i vlasnik jednog uzornog imanja od nekoliko tisuća akera. Bio je lovac i njegov posjed obilovao je fazanima i jarebicama. Postao sam redovni gost na njegovim lovovima. Prvenstveno njemu trebam zahvaliti da sam za vrijeme svog službovanja u Britaniji imao prilike zadovoljiti svoju privrženost lovu i upoznati engleske lovce, njihove metode lova i visoki stupanj njihove streljačke vještine.

Istina je da nije Palmer bio jedini koji mi je omogućio da

uživam u lovačkom sportu. Nije bio čak ni prvi.

Prvi je bio moj kasniji dugogodišnji prijatelj Harry Walston. Njega sam upoznao još u Beogradu 1946. godine kad nisam ni sanjao da ću jednom biti ambasador u Britaniji. Posjetio me u mojoj kancelariji i objasnio da ga je britanska vlada uputila da izradi izvještaj o stanju naše poljoprivrede. Po obrazovanju je bio biolog koji je poslije smrti svojih roditelja naslijedio veliko poljoprivredno dobro u jednom selu blizu Cambridgea, pa se kao samouk prekvalificirao u poljoprivrednika. Sigurno je stekao priličan ugled kao stručnjak jer ga inače laburistička vlada ne bi odabrala za svog izvjestitelja o stanju poljoprivrede u Jugoslaviji. Učinio sam što sam mogao da mu olakšam izvršenje njegovog zadatka.

ON NIJE ZABORAVIO moju susretljivost. Obaviješten, po svoj prilici iz novina, o mojem dolasku u London, dobio sam uskoro poslije mog dolaska njegovo pismo kojim mene i obitelj poziva da dođemo u posjete na njegovo imanje. Opisao mi je put do svog sela i dao ime gostionice kod koje sam trebao napustiti glavni put za Cambridge da dođem do njegove kuće. Kad smo stigli do opisanog mjesta i skrenuli kroz jednu široku kapiju, vidjeli smo lijepu vilu u prostranom parku. Kad sam pokucao na vrata te vile, doznao sam, na svoje zaprepaštenje, da je to stambena zgrada njegovog vrtlara, a da je gospodska kuća dalje u parku.

Bila je to odista “gospodska kuća”, vrlo prostrana s vrlo vrijednim slikama. Naročito su mi pali u oči jedan divan akt francuskog slikara Degasa, jedan ili dva Van Dyckea. Imao je i dosta slika poznatih engleskih slikara koji meni tada nisu bili poznati. Namještaj nije bio posebno lijep ni dragocjen, ali vrlo udoban. Prema drugim ladanjskim dvorcima koje sam imao prilike poslije posjetiti Walstonov dvorac bio je jako skroman, ali za mene, koji sam ga prvi put vidio, postao je simbolom britanskog blagostanja koje se ne može usporediti s našom balkanskom sirotinjom.

Walstonovi su nas vrlo srdačno dočekali i ja sam, od početka našeg poznanstva, bio osvojen Harryjevom osobnošću, njegovom inteligencijom, mirnoćom i staloženošću. Bio je to početak jednog trajnog prijateljstva prekinutog samo Harryjevom preranom smrti. Rijetko u životu sam susreo čovjeka s kojim sam radije razgovarao. Razgovor s njim nije nikada bio površan, uvijek interesantan i sadržajan. Poslije mog odlaska iz Londona nastavili smo razmjenjivati naše misli i stavove pisanim putem.

Njegova žena Catherina bila je Amerikanka, kći jednog senatora. Prikazivala se kao pobožna katolkinja, što je možda i bila. Premda nisam siguran je li revnosno poštovala svih deset Božjih zapovijedi. Voljela je pozivati prominentne katolike, svećenike, političare ili pisce. Kad god bismo dolazili na njihovo imanje, zatekli bismo barem jednog od njenih prijatelja. Bila je lijepa žena za one koji vole takav tip. Uvijek ponešto ekstravagantno odjevena, voljela je ponekad popiti više nego što je trebalo. Nije mi nikada bila simpatična premda su naši odnosi bili uvijek vrlo korektni.

Po katoličkom receptu imali su mnogo djece. Ako se dobro sjećam, bila su četiri dječaka i dvije djevojčice. Bili su, osim posljednjeg sina, svi stariji od naših sinova, tako da je samo najmlađi - James - postao pravi prijatelj s našom djecom.

Harry je imao i političkih ambicija. Premda veoma bogat i po britanskim mjerilima, prihvatio je socijalizam engleskog tipa i prijateljevao s mnogim istaknutim laburističkim političarima. Kod njega sam upoznao Hugha Gaitskella, Georgea Browna i neke druge vođe radničke partije. Harryjeva želja je bila da postane laburistički narodni poslanik za Cambridgeov okrug. Kandidirao se na mnogim izborima, ali nikada nije uspio prikupiti potreban broj glasova.

Meni se čini da se uzaludno trudio. Njegov izborni okrug nije imao industriju, prema tome nije bilo radništva. Bio je tradicionalna tvrđava konzervativne partije. Takozvano sigurno konzervativno sjedište gdje su birači glasali za konzervativce, bez obzira na to tko je bio kandidat. Mislim da je laburistička partija ponudila Harryju da se kandidira u nekom drugom okrugu, gdje bi imao više izgleda za uspjeh. Ali on je odbijao sve te ponude želeći biti izabran baš u svom zavičaju. Njegove političke ambicije udovoljene su nekoliko godina poslije kad su, na zahtjev laburista, ozakonjeni doživotni lordovi, odnosno članovi Gornjeg doma - Kuće lordova.

Ova novina uvedena je zbog toga jer su u Domu lordova konzervativci imali uvijek ogromnu većinu. To je bilo sasvim prirodno, jer aristokracija po rođenju nije imala niti je mogla imati baš nikakav afinitet prema radničkoj klasi. Došlo je zato do apsurdne situacije da se u Gornjem domu nije moglo naći nikoga koji bi zastupao gledište laburista. Uvođenjem doživotnih, to jest ne više nasljednih lordova, željelo se do izvjesne mjere ispraviti tu situaciju i popuniti Kuću lordova s izvjesnim brojem laburističkih govornika koji bi u tom dijelu parlamenta prikazivali liberalne ili laburističke ideje i tako oživili učmalu atmosferu Kuće lordova.

Za vrijeme vlade Hugha Gaitskella je Harry postavljen za baruna, i tako stekao titulu lorda i mjesto u Gornjem domu. Uvjeren sam da je to bio izvrstan izbor jer je Harry bio ne samo vrlo inteligentan tumač laburističke politike među svojim novim kolegama već i vrlo savjestan član te ustanove. Poznato je da jedan priličan broj nasljednih lordova nikad i ne dolazi na sjednice, da se ne interesira za politiku i državnu dobrobit, već se bavi ili poslovima ili se podaje svojim užicima. Harry je bio veoma savjestan i trošio je dosta svog novca i vremena putujući po svim dijelovima britanskog Commonwealtha da se upozna s tamošnjim prilikama i da s više autoriteta i na osnovi osobnog iskustva zastupa politiku svoje stranke.

Ponovno sam se uvjerio da vrlo često razgovori između političkih šefova služe samo da se stvori određena atmosfera, a da se konkretni, ozbiljni razgovori vode na mnogo nižoj razini

Titov posjet Winstonu Churchillu u Londonu 1953.: Vera BecićVelebit, Josip Broz Tito, Vladimir Velebit, Anthony Nutting, najmlađi član vlade Winstona Churchilla, Edenov prvi suradnik i Anthony Eden, britanski MVP, kasnije predsjednik vlade

Tito je na krunisanje Elizabete II spremio i Đilasa

Predaja akreditiva, London 1953.

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.