Prijetnja prijetnji

Dani - - Svjetski Eksperti Za Dane - Piše: Dominique Moisi (Autor je viši savjetnik na Institutu Montaigne u Parizu)

Umjesto biranja prioriteta među opasnostima s kojima se suočavamo praveći kompromis oko jednog cilja da bismo odmakli s drugim, moramo da se uhvatimo ukoštac sa svima odjednom

“R ecite mi čega se bojite i reći ću vam šta vam se dogodilo”, napisao je psiholog D. W. Winnicott početkom dvadesetog vijeka. Zvuči jasno sve dok se ne razmotri koliko toga se dogodilo - i koliko toga ima čega se treba bojati.

Čista raznolikost prijetnji s kojima se svijet danas suočava budi sjećanje na tragične farse Luigija Pirandella. Na Zapadu se pojedini usredsređuju na vjerski ekstremizam - naročito terorizam koji se navodno izvršava u ime islama.

Drugi pokazuju na Rusiju, upozoravajući na novi hladni rat, koji je već očigledan u Istočnoj Evropi i u cyber carstvu. Ipak, drugi, ističući uspon snažnog desničarskog populizma u Sjedinjenim Američkim Državama i dijelovima Evrope, proglašavaju da prava opasnost vreba iznutra.

Čak i oni koji prepoznaju sve ove prijetnje, upinju se da među njima izdvoje prioritete, što je od suštinskog značaja za hvatanje s njima ukoštac. Ako je, recimo, islamistički terorizam glavna prijetnja, onda bi možda imalo smisla da se Zapad udruži s Rusijom u borbi protiv nje.

Ali, šta ako je desničarski populizam, koji Kremlj aktivno podržava, najveća boljka? U tom slučaju se udruživanje s Rusijom može pokazati kao destruktivno za zapadne liberalne demokratije. Zapravo, preuveličavanje opasnosti od islamističkog terorizma, uz istovremeno umanjivanje opasnosti od desničarskog populizma, može i te kako da ide naruku ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

Upinjanje da se među prijetnjama izdvoje prioriteti nije ograničeno samo na Zapad. Zemlje na Bliskom istoku pokušavaju shvatiti ko bi trebao biti zauzdati. Među onima koji prednjače su Islamska država (ISIS), Iran i Izrael.

Za Izrael (i Saudijsku Arabiju) odgovor je očito Iran. Za Iran odgovor je Izrael (uprkos visokim tenzijama sa Saudijskom Arabijom). I Zapad ima stav o tim stvarima - Evropska unija je ubijeđena da glavni prioritet treba da bude ISIS. SAD bi se prije nekoliko mjeseci možda složile, ali predsjednik Donald Trump, uprkos tome što je kao glavni politički cilj navodio istrebljenje ISIS-a, možda je također spreman da se bori na strani Izraela da bi se zauzdao Iran.

I u Aziji je zemljama teško da poredaju opasnosti s kojima se suočavaju. Da li treba da se usredsrijede na režim Sjeverne Koreje, za koji do sada nije postojala veća vjerovatnoća da će postati ratoboran i koji je nedavno sa svoje istočne obale u more lansirao balističku raketu? Ili treba da paze na Kinu koja postepeno širi i svoj regionalni uticaj i revanšističke zahtjeve?

Za Japan i Južnu Koreju Sjeverna Koreja je, čini se, glavni prioritet. Ali je za Vijetnam, Indoneziju i Singapur teško prozreti da li Sjeverna Koreja zapravo predstavlja veću opasnost od gigantske i sve više nacionalistički nastrojene Kine. A da ne govorimo o drugim akutnim opasnostima kao što su napetosti između dvije lokalne nuklearne sile Pakistana i Indije.

Kada se govori o hijerarhiji današnjih opasnosti, lakih odgovora nema. Ali ako ih ne nađemo, rizikujemo da ponovimo neke od najvećih historijskih grešaka.

Francuski filozof Paul Valéry je smatrao da nas historija ne uči ničemu “jer sadrži sve i obezbjeđuje primjere za sve”. Ali je u ovom trenutku teško ne praviti historijska poređenja, naročito u Evropi.

Krajem 19. vijeka rast nacionalizma podupire eru revolucija i građanskih ratova. Tridesetih godina 20. vijeka uspon populizma u Evropi je otvorio put za katastrofu. Mnogi Evropljani, koji su se bojali “crvenih”, bili su spremni na kompromis sa onima “braon”. Nije trebalo mnogo vremena da se shvati prava opasnost koju su nacisti predstavljali.

Lekcija je jasna. Umjesto biranja prioriteta među opasnostima s kojima se suočavamo praveći kompromis oko jednog cilja da bismo odmakli s drugim, moramo da se uhvatimo ukoštac sa svima odjednom. Kako je ubijeni premijer Izraela Jicak Rabin govorio, treba da “se borimo protiv terorizma kao da ne postoji mirovni proces i da težimo miru kao da ne postoji terorizam”.

Borba protiv islamističkog terorizma je važna, ali ona ne treba da zasjeni i još manje potkopa imperativ da se naše demokratije zaštite od opasnosti desničarskog populizma. Prihvatiti, naprimjer, na predsjedničkim izborima u Francuskoj pobjedu Nacionalnog fronta Marine le Pen, tvrdeći da je to barem bolje nego dozvoliti radikalnom islamizmu da se dalje širi, znači ignorisati historijsku lekciju - i, doista, ignorisati realnost.

ISIS je možda rođen iz kulture ponižavanja i možda je vođen duhom osvete kao što je to bio slučaj sa nacizmom, ali on nema ništa od industrijskih i vojnih resursa Njemačke tridesetih godina 20. vijeka. ISIS nije “moderni nacizam” koga treba da se bojimo; to je terorizam s kojim se treba boriti u Rabinovom duhu.

Mir koji bismo trebali, u međuvremenu, tražiti, smješten je u okviru naših zemalja. Dozvoliti desničarskom populizmu da nastavi da napreduje, znači podleći strahu umjesto ponašati se u skladu s racionalnom analizom naših interesa i, iznad svega, naših vrijednosti. To je kompromis s “braon majicama” iz straha od “crvenih”.

Nije bilo mnogo davno kada je EU - model pomirenja, mira i prosperiteta - nadahnjivala zemlje od Latinske Amerike do Azije. Danas je Evropa, zajedno sa nekada cijenjenim SAD-om, model straha i zastrašuje druge. Ako Evropljani ne mogu razviti - svojom racionalnošću, čvrstinom i posvećenošću - prosvijećena rješenja za prijetnje s kojima se suočavaju, ko može?

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.