Sve se nema, a kosa se šamponom pere

Dani - - Dnevnik S Ruba -

Tek sam od skora otkrio svoju novu postratnu traumu, kojoj je uzrok ovaj divni život nakon rata. Čini se kako su užasi mira puno gori i od onih ratnih. Tako sam često putujući uljuđenom Evropom shvatio da imam jednu malu opsesiju. A tiče se trenutka u kojem shvatam da će ubrzo otkucati ponoć na mom satu a još nisam oprao zube. Onda bukvalno trčim do kupatila, hvatam se četkice za zube, pa za tubu s pastom, i zatim skontam da je sve to bespotrebno.

Kasno shvatim da bezveze žurim, i da nisam morao trčati u kupatilo. U inostranstvu, zamislite, možete oprati zube i nakon ponoći. Što, svi znamo, nije moguće u Sarajevu već godinama, jer voda nestaje negdje oko ponoći, nekad prije, nekad poslije, niko ne zna tačno. Moraš vazda biti na gotovs, spreman kao puška pojuriti u kupatilo i obaviti zadnju higijensku dužnost.

Takvo je to pogano inostranstvo, ljudi su lišeni barem jednog stresa, dok je život u Bosni tolika akumulacija stresa i frustracija, pa nije nikakvo čudo da smo na svim mogućim anketama na zadnjim mjestima po kvalitetu života u svijetu, ili među najnesretnijim zemljama na planeti.

Za ovo možemo zahvaliti parlamentarnoj demokratiji koja je omogućila silnim imbecilima, kopačima noseva, napasnicima, silovateljima, lopovima, ratnim zločincima, pedofilima, koljačima, upravnicima konclogora, običnim stražarima unutar konclogora, da nesmetano participiraju u organima izvršne i zakonodavne vlasti. Plus su tu potomci i nastavljači ideologija kao što je ona ustaška, četnička i neka nedefinisano balijsko-muslimanska ideologija, koja samo kopira ove prednjepomenute, ali nije u stanju čak ni to da uradi do kraja. Jer muslimani nisu sposobni biti pravi nacionalisti, pošto nemaju muda za to. Jer su obične plačipičkice čim se dignu građani na noge kao onda 2014. Svi miševi se tada zavukli u rupe i strahovali za pare i zlato u čarapama i jastucima. Sjećam se tih faca kako su licâ žutih kao limun iz Španije hodali gradom manji od makovih zrna. Takav je novopečeni Bošnjo, njega je jedino strah od gubitka imetka, novca, i privilegija. Nije ga briga za naciju, vjeru, državu, u koje se tako rado zaklinje.

Jebeš takve nacionaliste, ali su oni, ipak, sposobni za veliki istorijski revizionizam, pa rado daju ulicama nazive prema muslimanima ustašama, antisemitima i fašistima. Čak se ni Alija Izetbegović nije odricao antifašizma, jer je znao da bez njega ne bi bilo ni Bosne, a ni Bošnjaka kao nacije. Nastavljači njegove politike nisu toliko promućurni, a kako bi i bili, kad su odreda intelektualno limitirani i potkapacitirani za funkcije koje obnašaju, vidjeti pod slučaj revizije propale kod portira Međunarodnog suda pravde. Ovi novokomponovani Bošnjaci su uvreda za zdrav mozak, oni se čak ne znaju dostojanstveno nositi sa najvećom traumom ovih prostora, a to je genocid u Srebrenici. Nesposobni su za kulturu sjećanja, nehajni prema svemu, sem prema zgrtanju novaca na grbači sirotinje, na kostima ubijenih i nestalih.

Zato ni 22 godine nakon završetka rata nemamo vode u Sarajevu, iza ponoći. Ali ima vode u Istanbulu i Milanu, ima vode u svakom gradu kojem sam bio u zadnjih dvije godine, a bio sam u najmanje pedeset svjetskih i evropskih gradova. Svugdje ima vode, niko tamo ne trči u ponoć prema kupatilu, niko tamo nije pod stresom na koji smo se mi skoro navikli.

Mi smo pristali na dehumanizaciju koju nad nama provode ljudi iz takozvane mladomuslimanske bulumente, oni koji upravljaju vladajućom strankom dugih 27 godina. I ni ne misle sjahati sa naše grbače, jer znaju da je narod stoka, i da je izdurao i gore. Tome se nadaju, visokom pragu tolerancije na patnju i bol, a znamo da ovdašnji čovjek ima visok prag takve tolerancije.

Ovo je samo jedna frustracija na koju smo tako lako pristali. Pristali smo mi i na gore stvari, jer većina ljudi nema para ni da otputuje negdje, da vidi da postoje i drugi gradovi i zemlje, da ljudi tamo žive bez patnje na koju smo ovdje navikli. Neki ljudi opet putuju, pa kad se zaraze virusom boljeg života u stranim zemljama, onda se vraćaju samo na kratko, da pokupe stvari i zauvijek odlaze iz zemlje. Onda federalni premijer Fadil Novalić kaže kako ljudi ne napuštaju zemlju, premda prema provjerenim podacima BiH je napustilo više od 80.000 mladih ljudi, samo u zadnjih nekoliko godina.

Fadil ne prolazi Titovom ulicom, tamo prije Trga djece Sarajeva, pa ne zna kolika je gužva na pauzi nastave kursa njemačkog jezika. Uče ljudi njemački i odlaze put njemačkog govornog područja za boljim životnim uslovima.

To je prava slika Bosne. Ljudi odlaze i teško da će se, kada osjete čari normalnog života u takozvanoj tuđini, ikad vratiti u ovu sjebanu zemlju. Ko bi im mogao išta zamjeriti. Taj trend će se nastaviti pa će u skupštinskim klupama sjediti kopači noseva, siledžije i ubice.

A vode more bit bidne, a more bit ne bidne..

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.