Koča je bio loš ministar

Iz memoara diplomate koji je učestvovao u gotovo svim događajima važnim za Jugoslaviju tokom i poslije Drugog svjetskog rata, Dani će u nekoliko narednih brojeva prenijeti dijelove poglavlja koja se odnose na početke pedesetih godina prošlog vijeka. Priča

Dani - - Feljton - Piše: Vladimir Velebit

U JESEN SVOJE prve godine u Londonu pozvan sam u Beograd na razgovore. Ministar vanjskih poslova bio je tada moj ratni drug i prijatelj Koča Popović. Za razliku od većine komunističkih vođa, Koča je imao solidno školsko obrazovanje, svršio je srednju školu u Švicarskoj, a studirao je u Parizu. Potjecao je iz jedne cincarske obitelji, za koju su neki tvrdili da je bila vrlo imućna, dok su drugi govorili da je financijski propala. To zaista nije važno, ali mi se čini da Koča nikad nije radio da osigura svoju egzistenciju, već se bavio nadrealističkim pjesništvom. Prema tome, izgleda da je imao dovoljno privatnih sredstava da izdržava sebe i svoju suprugu.

Bio je španjolski dobrovoljac i napredovao do čina kapetana u republikanskoj vojsci. Spadao je u onu grupu španjolskih boraca koji su svojim vojničkim znanjem i ratnim iskustvom mnogo doprinijeli jačanju, organizaciji i uopće razvoju narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Mnogi iz ove grupe položili su svoje živote u oslobodilačkoj borbi, dok su neki postali najuspješniji komandanti. Koča je bez svake sumnje pripadao ovoj elitnoj grupi talentiranih vojnih komandanata. Bio je veoma popularan kod svojih vojnika i oficira, a vjerujem da je i Tito imao puno povjerenje kako u njegovu političku zrelost, tako i u njegovu umješnost kao vojnog rukovoditelja.

Ja sam se brzo naučio na njegov, malo izazivački, način obraćanja ljudima. Nisam ni do danas siguran je li usvojio taj način zato što je htio podvući svoju intelektualnu superiornost ili zato što je patio od kompleksa koji je na taj način htio kompenzirati.

Ako smo skloni prihvatiti alternativu, treba imati u vidu da je Koča izgleda patio od toga što je bio vrlo malenog rasta i što se govorilo da potječe iz bogataške obitelji. Komunisti su bili skloni vjerovati da je podrijetlo iz radničke klase bilo samo po sebi neka vrlina, a da je buržoasko podrijetlo bilo skoro sramotno.

Ja nikad nisam patio od takvog kompleksa jer nikad nisam vjerovao da podrijetlo donosi bilo vrline bilo trajne nedostatke. Ne želim imputirati Koči nešto što možda nikada nije osjećao, ali ostaje činjenica da je imao vrlo neuobičajen nastup koji, mislim, nije bio od koristi ni za njega.

PREMDA JE KOČA bio izvanredno obrazovan i inteligentan čovjek i bio jedan od najuspješnijih vojnih komandanata u ratu, ne mislim da je bio dobar ministar vanjskih poslova. Po mom mišljenju, postepena degradacija našeg ministarstva vanjskih poslova počela je baš za vrijeme njegovog ministriranja.

U prvom redu ne treba imati nikakve iluzije o tome tko je kreirao našu vanjsku politiku. Grubo rečeno, to je bio politički biro Komunističke partije, ali u tom birou je odlučnu riječ imao Tito, prema tome neću griješiti ako kažem da je tu politiku usmjeravao osobno Tito. Ministar vanjskih poslova i njegovi, uži ili širi, suradnici nisu,

prema tome, bili stvaratelji vanjske politike, već isključivo izvršitelji onog što je zaključio Politbiro, odnosno Tito.

Tito je stručne savjetnike jedva konzultirao, a slušao samo kad se to njemu svidjelo. U tom pogledu bio je zaista apsolutist. Govorim sve ovo da podvučem da je uloga ministarstva i ministra mogla biti samo organiziranje jedne relativno efikasne službe i što točnije izvršenje primljenih direktiva. Od ministra, u takovim uvjetima, nije se tražilo da bude inteligentan stvaratelj za državu korisne vanjske politike, već dobar organizator službe i nadzornik njenog funkcioniranja.

Vrativši se na Koču, nisam mišljenja da je on bio dobar organizator. On nije imao baš nikakvo administrativno iskustvo. Takvo iskustvo se ne stječe kao nadrealistički pjesnik, pa ni kao ilegalni revolucionar. Nije imao pravu predodžbu kako treba djelovati jedno moderno ministarstvo vanjskih poslova. Što je još gore, meni se čini da tom pitanju nije posvećivao mnogo važnosti, kao da se radi o jednoj sporednoj stvari.

Svi smo osjećali da je pitanje veze između ministarstva i predstavništva na strani bilo jedna od slabih točaka naše službe. Naročito šifrantsko odjeljenje bilo je loše organizirano i vrlo je sporo obavljalo svoj posao. Ono je monopolizirano od ministarstva unutrašnjih poslova, od UDBA-e, koji su sebe smatrali kao jedini potpuno povjerljiv element u državnoj upravi. Oni su ljubomorno čuvali svoje privilegije i nisu htjeli drugima polagati račune o svome radu, makar koliko nedostataka njihov rad imao.

Na osnovi podataka koje sam dobio za vrijeme svog službovanja u inozemstvu, napisao sam memorandum u kojem sam iznio svoje prijedloge za reorganizaciju službe veze u ministarstvu. Predao sam taj memorandum Koči. Nikad nisam primio nikakav odgovor, pa ni pitanja u vezi s mojim prijedlozima. Ne tvrdim da su moji prijedlozi bili dobri, ali mislim da je trebalo na njihovim temeljima ili barem u vezi s njima povesti široku anketu i donijeti potrebne mjere za poboljšanja naše tako defektne službe.

U domenu dobrog organiziranja jedne ustanove spada i vođenje osobne politike. To znači da je potrebno privući osobe koje imaju, ne samo stručnu spremu već i specijalne sposobnosti i talent za obavljanje poslova koji su im povjereni. Prema tome, jedan dobar čelnik mora stalno bdjeti nad kvalitetom osoblja kojim treba obavljati određeni posao. Ni na tom polju Koča nije postupio kao što bi trebao. Prepustio je biranje novih regruta za rad u ministarstvu unutrašnjih poslova, dok su šefove misija određivali personalci iz Centralnog komiteta Partije koji nisu imali blagog pojma o svojstvima koje jedan dobar ambasador treba imati. Posljedica toga je bila da su za ambasadore postavljani oni za koje se smatralo da su “dobri komunisti”, od kojih je samo vrlo maleni broj postao zadovoljavajući ambasador.

Nisam još dovršio nabrajanje Kočinih nedostataka kao ministra vanjskih poslova. On je dozvolio postepeno prodiranje UDBA-ovaca u ministarstvo, sve dok ministarstvo nije postalo samo jedan ogranak UDBA-e. Taj proces nije ostao nezapažen u inozemstvu. Naše ministarstvo je tako gubilo zavidan ugled koje je, poslije rata, bilo steklo u mnogim europskim zemljama.

Na kraju, moram još reći da Koča nije bio popularan u diplomatskom koru niti među svojim kolegama. Njegov stil obraćanja, koji sam nastojao opisati maloprije, nije ga činio obljubljenim. Možda sâm nije htio biti agresivan, ali njegov način općenja imao je uvijek neku malu notu agresivnosti koja se ljudima nije svidjela.

Moje primjedbe o Koči i njegovom ministriranju ne znače da se nisam s njim slagao i da smo ikada imali neke sukobe ili nesuglasice. Nisam imao namjeru reformirati ministarstvo jer nisam bio kompetentan za takav zamašni posao, niti sam vjerovao da ću ikada biti pozvan da zauzmem tako odgovoran položaj koji bi mi dao ovlaštenje da reformiram našu ustanovu. Ograničio sam se na to da s izvjesnom notom rezignacije promatram kako naše ministarstvo postepeno postaje ogranak ministarstva unutrašnjih poslova, i to njenog odjeljenja za obavještajnu službu. Novoprimljeni službenici potjecali su skoro isključivo iz ministarstva policije i činili su, unutar našeg ministarstva, jedan posebni klub.

Pitanje Trsta je ipak bilo prvenstveno vanjskopolitičko, a ne lokalni slovenski problem. Bez obzira na to, Kardelj je sebi uzeo pravo da samostalno i bez prethodnih konzultiranja s ministrom vanjskih poslova utvrdi cilj i metodu budućih pregovora

Popović: Dobar komandant, loš ministar

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.