Da li smo učinili sve što smo mogli? Kako se radilo na reviziji presude protiv Srbije

Revizija presude po tužbi BiH protiv Srbije za genocid pala je već na pisarnici Međunarodnog suda pravde. I bez toga domaći pravnici su bili skeptični u pozitivan ishod, a nije malo ni onih koji u pitanje dovode i stvarne političke razloge za njeno tražen

Dani - - Sadržaj - Piše: Ernad Metaj

Biti pošten, to je, čini se, bio najveći problem u svemu što se dešavalo oko tužbe BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, a kulminiralo je dešavanjima oko revizije presude donesene prije 10 godina. Odbijanje revizije i to još iz proceduralnih razloga, jeste bolan udarac, ali bolnija je činjenica da ne postoji spremnost za suočavanje s istinom da smo pristali na društvo u kojem se nagrađuju neodgovornost i neiskrenost, pa čak i manipulacija žrtvama.

Najdrastičniji primjer je svakako skrivanje istine o legitimitetu agenta BiH pred Međunarodnim sudom, ali i bez toga malo je vjerovatno da bi konačan ishod bio povoljniji nego 2007. Nevinih skoro da nema, postoje manje ili više nepošteni, manje ili više odgovorni i, u najboljem slučaju, izmanipulirani.

Šta je bilo ozbiljno

Ovih posljednjih je najviše, ali to ih ne oslobađa krivice. Šutnjom, neznanjem ili ko zna čim, postali su saučesnici brutalne politizacije genocida, kojoj je najmanje cilj bilo stvarno utvrđivanje istine.

Neshvatljivo je hrvatsko odricanje od vlastitih žrtava, baš kao i pristajanje političkih predstavnika bosanskih Srba da teret genocida i dalje isključivo nose vojska i MUP

RS-a. S druge strane, bolan i gotovo izdajnički je populistički odnos bošnjačke politike prema istini i pravdi, jer da je drugačije, reviziji bi se pristupilo sa više želje, mudrosti i znanja.

“Učinili smo sve što smo mogli. Okupili smo najbolji pravni tim, prikupili smo važne dokaze, napisali smo uvjerljivu aplikaciju. Međutim, zaustavljeni smo proceduralnim preprekama. Zbog toga bih, znajući sve što znam, spremno ponovio svaki korak. Primijetit ćete da i ostali članovi tima razmišljaju identično”, sredinom marta je u intervjuu za portal Slobodna Bosna izjavio Dževad Mahmutović, savjetnik Bakira Izetbegovića i, kako je to u tekstu navedeno, jedan od najaktivnijih članova tima koji je radio na pripremi aplikacije za reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije.

Suprotno tome, dr. Nena Tromp, profesorica na evropskim studijima u Amsterdamu i bliska saradnica Geoffreyja Nicea. bivšeg haškog tužioca, upravo Mahmutovića, zajedno sa još nekoliko bliskih saradnika Bakira Izetbegovića, optužuje da nikada nisu imali namjeru ozbiljno raditi na reviziji. U reagovanju na pomenuti intervju, Tromp smatra da su suprotno tome uradili sve kako bi osigurali da revizija ne uspije.

Malo je onih koji su učestvovali u pripremi revizije a da su spremni govoriti, još je manje onih koji su spremni na kvalifikacije koje iznosi Tromp. Prema onom što su Dani uspjeli saznati, činjenica je ipak da jedan dio onih na koje se poziva Mahmutović ne dijeli njegovo mišljenje.

Domaća skepsa, Sheffer i Nice

“Od samog starta su postojala različita mišljenja. Jedan broj domaćih pravnika, među kojima sam bio i ja, smatrao je da nemamo adekvatnu pravnu argumentaciju, prvenstveno u smislu prezentacije novih dokaza koji bi se predstavili kao ključna činjenica za pokretanje revizije. Na početku ovo stajalište je imao i Phon Van den Biesen, koji je tada odbacivao mogućnost njegovog učešća u pripremi aplikacije jer je bio uvjeren da postoji velika mogućnost za neuspjeh”, za Dane je istakao advokat Asim Crnalić.

Zašto je Biesen kasnije promijenio mišljenje, Crnaliću nije poznato, kao ni to da li je pronađen ključni dokaz koji bi mogao uticati na promjenu mišljenja Suda.

Indikativno je da su domaći stručnjaci radili odvojeno od pravnog tima koji su činili stranci predvođeni dr. Davidom Shefferom. O njihovom radu, osim koncepta iznesenog tek na skupu u Vijećnici 17. februara ove godine, domaći članovi tima skoro da nisu ni imali informacija.

“Bio sam na toj prezentaciji. Interesantno je da je kao i Sheffer u osnovi isti koncept zagovarao i Geoffry Nice. Njegovu i prezentaciju dr. Tromp smo imali priliku vidjeti ranije. Tada sam i Niceu rekao da se ne slažem”, rekao je Crnalić.

Da su Shefferov i Niceov koncept bili slični, potvrdio nam je i Kasim Trnka, profesor ustavnog prava. Po njegovom mišljenju, dosta kasno je došlo do usaglašavanja koncepta između domaćih i stranih pravnika ako se uopšte može govoriti o usaglašavanju. Imajući u vidu činjenicu da je, prema priznanju Dževada Mahmutovića, tim stranih pravnika počeo pripremu revizije prije formiranja domaćeg tima, čini se kako možemo govoriti o nametanju tog koncepta.

“Stalno smo se spoticali o taj rok od šest mjeseci, koliko je, prema pravilima Suda, moglo maksimalno proteći od saznanja nove činjenice da bi se smatrala relevantnom za pokretanje revizije. Dojam je bio da ništa ne bismo mogli uraditi da smo se držali isključivo samo tog roka. Svi su se pred kraj novembra 2016. godine složili da je revizija od najvećeg nacionalnog interesa i da je na onome ko bi trebao donijeti odluku o reviziji, na nama kao članovima ad hoc tima i svima ostalima koji su involvirani, velika historijska odgovornost i da je to odluka od najvećeg nacionalnog interesa, te smo se složili da bi se, unatoč pravnim preprekama, trebalo pristupiti pisanju aplikacije, a da konačnu odluku o podnošenju aplikacije treba donijeti onaj ko za to ima ovlasti, odnosno mandat”, izjavio je za Dane Srebreničanin Hasan Nuhanović, koji kaže da je imao savjetodavnu ulogu u radu tima.

Pripisivost i efektivna kontrola

Ne spori Nuhanović da je u konkretnom slučaju prevladalo mišljenje većine, odnosno ljudi koji nisu pravnici. Za Dane je on potvrdio da su pravnici od početka do kraja bili skeptični u vezi za uspjehom zahtjeva za reviziju.

“Svi smo bili mišljenja da je Srbija sigurno odgovorna za genocid u većoj mjeri nego što je to definisano presudom iz 2007. godine, ali isto tako da će dokazivanje te činjenice, s obzirom na razne pravne prepreke, biti vrlo teško, pa možda i nemoguće. Rad tog ad hoc tima je, manje-više, bio završen krajem novembra, kada je Sakib Softić, uz pomoć stranih pravnih eksperata, trebao da pristupi pisanju aplikacije, a mi kao tim smo do tog momenta imali zadatak da, svako iz svog domena, pokušamo doprinijeti u prikupljanju dokaza, odnosno činjenica”, rekao je Nuhanović.

Prema onome što su Dani saznali, Nuhanović je trebao imati i ulogu svjedoka preko kojeg bi se navodno pokušala obezbijediti informacija o saznanju nove činjenice koja ranije nije bila poznata bh. pravnom timu. Zbog toga je Nuhanović dao izjavu za Federalnu upravu policije da je svojim očima 13. jula 1995. godine u Srebrenici vidio pripadnike jedinice koja je, po mišljenju stranih eksperata, mogla biti samo iz Srbije. Da li je taj podatak korišten u zahtjevu za reviziju, Nuhanović ne zna, kao što ne zna

Nuhanović: Svi smo bili mišljenja da je Srbija sigurno odgovorna za genocid u većoj mjeri nego što je to definisano presudom iz 2007. godine

koliko su autorima bile relevantne i analize koje je radio.

“Čitajući analizu sudskog postupka, presude i uslova za reviziju Sakiba Softića, vidio sam da su kao u slučaju moje tužbe protiv Holandije, koju sam dobio, ključne riječi pripisivost i efektivna kontrola. Iako svi znaju da je jedinica Škorpioni bila u BiH, Srbiji nije pripisana direktna odgovornost za genocid u Srebrenici jer, između ostalog, po mišljenju Suda nije imala efektivnu kontrolu nad tom jedinicom, već je to imala vojska RS-a. S obzirom na to da postoji dokaz o tome da su se Škorpioni povukli u Srbiju nakon naredbe (izričitog naređenja) Slobodana Miloševića u julu 1995, smatrao sam da bi se i u ovom slučaju mogao primijeniti princip dvostruke pripisivosti, zbog čega je Holandija i izgubila spor po mojoj tužbi”, objasnio je Nuhanović.

Dio tima on je bio do novembra, kada se morao posvetiti poslu postavljanja muzeja u Srebrenici. U tom periodu su se, prema njegovim riječima, sastajali dva puta mjesečno, a između učesnika su skoro na dnevnoj bazi razmijenjena sva razmišljanja i materijali za koje se smatralo da bi mogli biti korisni. Da li su našli mjesto u konceptu akumulativnosti dokaza, ostalo je nejasno i nakon javnih istupa autora revizije dr. Davida Sheffera.

Međupresuda Miloševiću

“Ovaj predmet se ne temelji na magičnom dokumentu koji je otkriven u nekom arhivu u kojem se dokazuje namjera Srbije da počini genocid. Ne radi se o tome, nego o totalnosti količine postupaka i dokaza sa Haškog tribunala od februara 2007. To je došlo do vrhunca u decembru 2016. godine”, poručio je Sheffer.

Šta zaista stoji u zahtjevu za reviziju, za sada zna samo mala grupa odabranih koja je vjerovatno imala priliku vidjeti konačan dokument na čijem objavljivanju insistira dr. Nena Tromp.

“Ne znam, zaista, ko je sve vidio zahtjev za podnošenje revizije, ali da bi ga neko i pročitao, morao je znati engleski”, u kratkom telefonskom razgovoru rekao nam je Sakib Softić, agent BiH čiji legitimitet je osporio Međunarodni sud pravde.

Tvrdeći da bi tek za mjesec mogao biti spreman izaći u javnost sa više detalja, Softić je odbio upustiti se u dublji razgovor. Na naše insistiranje samo je još iznio mišljenje o opravdanosti skrivanja detalja iz zahtjeva za reviziju.

“Ne vidim ništa sporno da se objavi tekst zahtjeva za reviziju. Zaista ne znam ko je vlasnik tog dokumenta i da li će postati dostupan javnosti”, istakao je Softić.

Ukoliko ne postane, to će, prema mišljenju dr. Nene Tromp, biti samo još jedan od dokaza da se slučaju revizije nije pristupilo ozbiljno. Da su iskreno postojale drugačije namjere, na prikupljanju dokaza i pripremi revizije bi se davno počelo raditi, po mnogima, odmah nakon presude iz 2007. godine.

Od tada pa do danas niko nije tražio odgovornost Amira Ahmića, jednog od oficira za vezu BiH sa Haškim tribunalom za ratne zločine počinjene u bivšoj SFRJ, koji tamo sjedi već skoro 20 godina.

To je isti onaj bošnjački oficir za vezu koji je slavodobitno tvrdio kako će presuda nekadašnjem načelniku Generalštaba Vojske SRJ Momčilu Perišiću za genocid biti ključ u dokazivanju uloge Beograda, odnosno Vojske Jugoslavije sa događajima u BiH, te ponuditi dovoljno novih dokumenata u postupku revizije. Na kraju, znamo, kako je Perišić oslobođen svih tački optužnice.

Ova i druge haške optužnice koje su se rušile kao kula od karata, danas se upotrebljavaju za lažnu interpretaciju događaja iz bliske nam prošlosti, prema kojoj se i pojedinci poput Miloševića, ali i Srbija, oslobađaju svake kriminalne, zločinačke i na kraju i historijske odgovornosti za ratove devedesetih.

Ono čime se ni Softić, ni Ahmić, a ponajmanje Bakir Izetbegović nisu bavili, jeste Međupresuda sudskog vijeća ovog Haškog tribunala u slučaju Slobodan Milošević, kojom je Vijeće potvrdilo kako je Tužilaštvo izvelo dovoljno dokaza za genocid u BiH koji je počinjen na prostoru nekoliko općina. Time je, zapravo, potvrđena i Miloševićeva, odnosno uloga Beograda u svemu tome. Pored Srebrenice, pomenuti su genocidi u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Bijeljini, Kotor-Varoši, Ključu i Bosanskom Novom.

Zahtjev za zahtjevom

Umjesto toga, javnost se pokušava ubijediti kako je izabran pravi momenat za pokretanje revizije zbog nedostupnosti dokaza. Niko nije ni pokušao razmišljati da je BiH u roku od 10 godina mogla više puta podnositi zahtjev za

Bolan i gotovo izdajnički je populistički odnos bošnjačke politike prema istini i pravdi

reviziju presude poštujući pravilo da od spoznaje o novoj činjenici nije proteklo više od šest mjeseci.

“Teoretski, to se moglo raditi. Ukoliko bi Sud utvrdio da otkrivena činjenica nije dovoljna za promjenu presude, to BiH ne bi spriječilo da traga za novom. Problem je što je to zahtijevalo kontinuiran rad, a čega objektivno nije bilo, već se pripremi zahtjeva za reviziju pristupilo neposredno prije isteka objektivnog roka od 10 godina”, za Dane je istakao jedan od članova bh. tima za reviziju insistirajući da ostane anoniman jer su ljudi, kaže, osvetoljubivi.

To je zahtijevalo ozbiljnu analizu presude iz 2007, analizu svih presuda koje su donesene u međuvremenu, s tim da se ni u kojem slučaju nije smjelo ograničavati samo na ove nalaze.

Dani su već pisali kako je propuštena prilika da se od visokopozicioniranog oficira iz Crne Gore otkupe dokumenti koji su ukazivali na odgovornost bivše Jugoslavije. Zapelo je na 30.000 maraka iako je poznata činjenica da je Fondacija preko koje se finansira cijeli proces protiv Srbije, na raspolaganju imala najmanje 1,2 miliona maraka. U međuvremenu, taj oficir je ubijen.

I pored ovih navoda, Dževad Mahmutović, savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva, spreman je javno tvrditi kako se na vrijeme počelo raditi.

“Od trenutka presude 2007. računalo se s mogućnošću revizije. Agent Sakib Softić sve to vrijeme se angažirao oko prikupljanja dokaza i činjenica vezanih za proces. Također je ostao u kontaktu s kabinetima članova Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda - ranije sa Harisom Silajdžićem, a potom Bakirom Izetbegovićem u oba mandata. O tome postoje i pisani tragovi”, dio je iz intervjua Mahmutovića za Slobodnu Bosnu.

Očigledno, Mahmutović je zaboravio javni nastup Sakiba Softića iz 2013. godine u kojem se nije želio predstavljati kao agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde, već kao profesor. Osim toga, Softić je tada tvrdio da o reviziji nema dovoljno informacija, da je to stvar između država, da je država BiH odgovorna za pronalaženje dokaza, da država ima različite osposobljene službe u tom cilju.

Većina pravnika smatra da je tačna teza dr. Nene Tromp o tome da je BiH uprkos dogovoru tadašnje glavne tužiteljice Carle del Ponte i Vlade Srbije o zaštiti stotina dokumenata, mogla legalnim putem tražiti da ih dobije na uvid. Da je sa određenih dokumenata moguće skinuti zabranu, na konkretnom primjeru pokazala je advokatica Vasvija Vidović tokom odbrane komandanta Armije BiH Rasima Delića. Advokatica je u konkretnom slučaju došla do dokumenata o mudžahedinima iz Italije za koje su nadležne službe iz ove zemlje tražile da ostanu zaštićeni.

Osporavanja i rezultat

Pokazala je Vidović i još nešto: lobiranjem je uspjela privoljeti Dragana Čovića, člana Predsjedništva BiH, da svojim utjecajem u susjednoj Hrvatskoj pomogne u slučaju Delić. Ovo otvara pitanje da li se dovoljno radilo da i po pitanju revizije presude protiv Srbije Čović zauzme drugačiji stav.

Htjeli ili ne, postupak pred Međunarodnim sudom pravde ipak nije isključivo pravno pitanje. Ovo se posebno odnosi na BiH, koja je dejtonskim rješenjem dovedena u situaciju da o utvrđivanju odgovornosti za genocid zajedno moraju odlučivati žrtva i počinilac.

I ovaj proces pred Međunarodnim sudom pravde, kao i procesi vođeni pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima, više su predmeti politiziranja nego argumenti u procesu suočavanja s prošlošću. Zato lekcija iz naše ratne prošlosti nema u udžbenicima, ne postoji zajednički narativ u kojem bi pijetet prema žrtvama i osuda zločina bila temelj naših današnjih odnosa. Podjela na “naše heroje” i “njihove zločince” još je prisutna, bez senzibiliteta i empatije prema žrtvama.

Odluka da se ignoriše informacija registrara Suda o (ne)legitimnosti agenta BiH i da se u reviziju ide bez rasprave unutar institucija BiH, očekivano je proizvela novu, možda i najveću političku krizu poslije Daytona. Još nismo čuli valjano obrazloženje koja je razlika između toga da u Predsjedništvu BiH predstavnici druga dva naroda nisu dali podršku reviziji i ovoga što trenutno imamo kao rezultat. Umjesto toga, po prvi put Bošnjaci su u poziciji da se pravdaju za vaninstitucionalno djelovanje u državi za koju se zalažu, skoro se izjednačavajući s onima koji rade na njenom podrivanju.

Igrajući na kartu emocija, ide se i korak dalje, odluka Suda se karakterizira političkom. S aspekta žrtve to bi trebalo biti nedopustivo, što svakako otvara dodatni prostor onima koji su presuđeni za zločine da još snažnije istrajavaju na tvrdnjama da su žrtve političkih zavjera.

U želji da se opravda vlastita nesposobnost ili neodgovornost, priča o reviziji se pokušava ostaviti još uvijek aktuelnom. Tome se protivi većina domaćih pravnih eksperata, koji smatraju da je odbijanjem zahtjeva za reviziju konačno stavljena tačka na ovaj predmet. Sve drugo je obmanjivanje javnosti koje za cilj može imati jedino dalje održavanje tenzije i pokušaj prikupljanja jeftinih političkih poena.

Realno, kada se sve objektivno sagleda, moglo bi se zaključiti da pitanje revizije nije ni služilo ničemu drugom. Da jeste, neki od današnjih opozicionara koji galame kako su prevareni, ovim pitanjem bi se bavili kada su za to po funkciji imali priliku..

Crnalić: Bio sam na toj prezentaciji. Interesantno je da je kao i Sheffer u osnovi isti koncept zagovarao i Geoffry Nice Niko nije ni pokušao razmišljati da je BiH u roku od 10 godina mogla više puta podnositi zahtjev za reviziju presude

Žrtve između istine i politizacije

Šta su stvarni motivi revizije?

Protesti pred sastanak u Vijećnici

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.