Jezik naš nasušni

Dani - - Putopis -

Sve što znam o fonetici i općoj lingvistici naučio sam od profesora Josipa Baotića na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nekad odmah iza rata. Prvo sam prekinuo studij veterine, i onako s ulice došao na prijemni ispit, i bio drugi na listi. Potrefilo se da je jedna od ponuđenih tema bila knjiga Sto godina samoće, koju sam tada bukvalno znao napamet. Sve što znam o magičnom realizmu naučio sam od doktora Márqueza, i ne samo o magičnom realizmu, nego i o moćnoj upotrebi mašte u književnosti.

Znao sam sve likove u knjizi, i znao sam šta kaže jedan od onih pra-Buendija kada ga zavežu za drvo. A on kaže: “Prvi iz plemena je vezan za drvo, a posljednjeg jedu mravi.” Otprilike tako nekako, nemojte zamjeriti što ne guglam Márquezovu knjigu, to je stoga jer nisu izmislili spravicu za guglanje pravih knjiga.

Sve što znam o nauci o jeziku naučio me dobri i pametni profesor Josip Baotić. Nije da nisam ni prije nešto znao, svakako da jesam. Korisna knjiga o našem jeziku je i Mešina knjiga Za i protiv Vuka. Čitao sam i Aleksandra Belića, pa De Suassurea Opšta lingvistika, zanimao me jezik kao sistem znakova. Zanimala me ta desaussureovska podjela na Oznaku i Označeno, to je nešto što morate znati ako želite biti piscem. Na osnovu toga lako ćete shvatiti suštinu metafore, ona je u potpunosti objašnjena odnosom Oznake i Označenog. Tako da čak i svoju vještinu pisanja mogu na neki način dugovati profesoru Baotiću, ili barem tvorbu metafora.

Za razliku od njega ostali profesori jezika nisu bili na tom nivou. Nije da nije bilo od koga šta naučiti, ali jedan je samo pričao viceve, a drugi je od svog predmeta napravio bauka, kojeg smo se svi bojali. Ponešto se moglo i od njih naučiti, jedan je stalno diktirao, bilo je dovoljno da to zapisuješ, i mogao si se nadati da će te i tada oboriti na ispitu. Drugi je pričao opskurne viceve, gdje se izrugivao bosanskim katolicima: “Ide neki čovjek ulicom i sretne fratra, koji mu kaže: Hvaljen Isus! Na što ovaj prvi odvrati: ni mi ga ne kudimo.”

Danas su bosanski fratri, kao što su uvijek i bili, jedno od najbitnijih vezivnih tkiva koje ovu zemlju drži na okupu kao kulturološki prostor, tj. oni su garant Bosne i Hercegovine za koju sam se borio od 1992. - 1995. i za koju bih se bio uvijek spreman boriti, stvarno i metaforički.

Tako da što se tiče famozne Deklaracije o jeziku sve je tu kristalno jasno. Naš jezik je naš jezik, kako god ga zvali, to je nepobitna naučna činjenica. Hoću reći to je jedan jezik koji je nastao 1850. u Beču, zna se ko ga je i od čega ga je skovao etcetera. Pročitajte štogod iz povijesti našeg jezika pa ćete onda moći imati neku lingvističku pravicu kada se svađate s nekim o stvarima o kojima pojma nemate.

Moj jezik je sve; i ogledalo i zrcalo, i kad veje snijeg, i tisuća (inače ruska riječ) je moja, kao i hiljada. Kruh je moj nasušan, isto kao i hljeb. Svi ti sinonimi su moji, i sve što sam ikad napisao bilo je na tragu ukrštanja, ujedinjenja takozvane istočne i takozvane zapadne varijante našeg srpsko-hrvatskog hrvatsko-srpskog jezika kojeg kad se pišem u dokumenta stavim da se zove bosanski. Moja je i ekavica, i prevod, i prelom, i crepovi su moji, i bregovi su moji, svaki vid refleksa jata je moj. I onaj ikavski, pa je i lipo,i cviće,i bili su bili vrhovi planina, bila je majica hajdučkoga sina, i to je sve moje. I mliko je moje, ono isto mliko koje se pije po selima Cazinske krajine, ikavsko-šćakavski je moj prastari dijalekat, ili dijalekt.

Sve knjige koje sam napisao su napisane ovim jezikom davno prije nego je ova Deklaracija donešena, ja sam je primjenjivao u praksi. Kršio sam pravila jer ne priznajem pravila koja su napisali profesori nacionalisti bošnjačke provenijencije. Moj jezik nije visok-visočiji, niti je moj superlativ najžaliviji, kako je neki lektor ovdje pokušavao da mi sjebe jezik svojim novokomponovanim riječima, kojima su ga naučili profesori, koji su mene učili nacionalističkim vicevima. Nisu moj jezik ni četverica ni peterica, niti će ikad biti. Moj jezik može biti greblje, jer je ta riječ postojala od davnina, ali zašto bih ja svoj jezik inovirao riječima iz davnina.

Moj jezik je moje čudo, strpljivo radim na njemu već četrdeset i više godina, i čini mi se da što duže pišem da sve više shvatam kako ništa ne znam o njemu. Neko je rekao kako se prema svom jeziku trebamo odnositi kao prema stranom, jer mu moramo pristupati s radoznalošću i željom da ga stalno učimo. Moj jezik to sam ja sam. Ne možeš me promijeniti. Moj jezik je vječan kao stećak, ili pjesma Maka Dizdara..

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.