Slovenci su tražili konačno rješenje

Iz memoara diplomate koji je učestvovao u gotovo svim događajima važnim za Jugoslaviju tokom i poslije Drugog svjetskog rata, Dani su u nekoliko nastavaka prenijeli dijelove poglavlja koja se odnose na početke pedesetih godina prošlog vijeka. Priča nije s

Dani - - Feljton - Piše: Vladimir Velebit

Prve sjednice za rješavanje sudbine Trsta održavale su se u jednoj palači prekoputa St. James’s Courta na Mallu. Moji sugovornici bili su britanski ambasador i načelnik europskog odjeljenja Foreign Offia Harrison i američki ambasador u SSSR-u Thompson. Njega sam poznavao iz Rima jer je za vrijeme mog roka u Rimu bio savjetnik - ministar u američkoj ambasadi. Bio je to vrlo miran i simpatičan gospodin s velikim ugledom u State Departmentu kao i među svojim kolegama u inozemstvu. Harrison je bio tipični britanski diplomat stare škole s velikim pregovaračkim iskustvom i oboružan velikim strpljenjem. Mislim da sam imao sreću što sam imao njih dvojicu kao svoje partnere u tim pregovorima.

Prve sjednice bile su sasvim bez značaja i bez posljedica. Mi smo s mnogo riječi izdeklamirali naše potpuno pravo na Trst iz političkih, etničkih, zemljopisnih, gospodarskih, prometnih i bogzna još kakovih razloga. Moji partneri izdržali su stoički ovu navalu beskorisne retorike i dozvolili su da se do kraja ispucamo. Pored Oreščanina, imao sam kao savjetnike još Primožiča i Šestana iz Ministarstva, a iz meni posve nerazumljivih razloga, Koča mi je poslao u pomoć još i Jožu Brileja. Brilej je došao samo radi toga da može iskaliti svoj bijes na meni. Napao me vrlo oštro i ne znam je li povjerovao mojoj tvrdnji da sam posve nedužan zbog njegovog smjenjivanja s mjesta u Londonu. On nije ni jedan jedini put sudjelovao u pregovorima

i, nakon što je olakšao svoje srce neosnovanim napadima na mene, vratio se u Beograd.

PROPUSTIO SAM REĆI da je između Angloamerikanaca, Talijana i nas bilo dogovoreno da se održi potpuna tajna o vođenju pregovora. Mislim da je to bilo vrlo mudro, jer kod takovih pregovora mediji igraju razornu ulogu. Ma koliko da sam protivnik takozvane tajne diplomacije, iskustvo me podučilo da se određena vrsta pregovora može uspješno okončati samo bez popratnog orkestra sredstava javnog komuniciranja, bez tiska, radija i televizije. Ta medijalna sredstva samo nepotrebno raspaljuju šovinističke grupe, kojih ima u svakom narodu, i svojom bukom stvaraju atmosferu koja ometa razumno vođenje pregovora.

Kad smo iscrpli naše argumente na plenarnim sjednicama naših delegacija, priopćili su nam naši sugovornici da se boje da će dolazak tolikog svijeta kroz duže vrijeme u prostorije palače koja je namijenjena za diplomatske pregovore pobuditi pažnju tiska i otkriti postojanje pregovora. Predložili su da nastavimo pregovore u najužem krugu koji bi se sastojao samo od njih dvojice kao posrednika i mene kao predstavnika moje vlade. Kao mjesta pregovora predložili su moj privatni stan u Harrington Gardensu. Prihvatio sam njihov prijedlog jer mi se činio razuman. Time je prestalo održavanje širokih sastanaka, jer se nikad više nismo sastajali u širem broju, a nastalo je ozbiljno pregovaranje koje je na kraju dovelo i do korisnog rezultata.

Danas ne mogu više s točnošću reći kad je nastalo ovo novo razdoblje u našim pregovorima,

ali mi se čini da je to bilo početkom ožujka 1954. godine. Sastajali smo se po pravilu jednom, a nekad i dva puta u tjednu. Pregovori su tekli vrlo sporo jer sam svaki novi prijedlog morao javiti Ministarstvu i čekati na njihov odgovor. Kako sam već jednom prilikom istaknuo, naše šifrirane depeše cirkulirale su s velikom sporošću. Nešto zbog tehničkih nedostataka, a nešto i zbog sporog razmatranja od mene postavljenih pitanja pregovori su se otegnuli sve do nastupa ljeta. Ostvarivalo se moje očekivanje da će se dogovorena demarkacijska linija skoro u potpunosti poklapati s takozvanom Morganovom linijom koja je dijelila još od 1945. godine angloameričke okupacijske trupe od naših. Ili drugim riječima, da ćemo zadržati zonu B slobodnog tršćanskog područja, dok će Talijani dobiti za svoju upravu grad Trst i zonu A tog područja.

Natezali smo se oko nekoliko metara terena da bismo mogli pred javnošću reći da smo pregovorima u izvjesnoj mjeri popravili postojeću liniju razdvajanja.

Pored teritorijalnih pitanja, trebalo se utvrditi prava manjina i izvjesne reparacije za štetu načinjenu slovenskom stanovništvu za vrijeme vladanja fašizma i mnogo drugih pitanja važnih za osiguranje budućeg zajedničkog pograničnog života sa što manje nesporazuma. Pored ovih korisnih detalja predložio sam da se Talijani obvežu da će nam platiti jedan dio ratne odštete predviđene u pariškom Ugovoru o miru, koji su Talijani htjeli zadržati za sebe. Suma koju sam predložio iznosila je pedeset milijuna dolara. Koča se nije složio s mojim prijedlogom. Smatrao je da će se moći poslije reći da smo se odrekli Trsta, odnosno da smo prodali Trst Talijanima za tu sumu. Njegov argument me nije uvjerio pa sam i mimo njegove upute zadržao ovaj uvjet. Vrlo sam zadovoljan da sam u tome, na kraju, i uspio. Posrednici su prihvatili moj uvjet i prinudili Talijane da ga prime. Tako smo izvukli iz ovih pregovora u ono vrijeme dosta znatnu svotu novaca koju inače nikada ne bismo dobili od Italije.

Početkom ljeta završena je faza pregovora u kojima sam sudjelovao i posrednici su počeli razgovore s talijanskim ambasadorom kojem su predložili rješenja koja su bila prethodno sa mnom usuglašena i koja su oni prihvaćali kao razumna. Bez obzira na to što tada nisam aktivno sudjelovao u razgovorima, nisam se mogao udaljiti iz Londona jer sam morao biti na raspolaganju za eventualna pitanja i objašnjenja. Stoga, na moju veliku žalost, nisam mogao otići na odmor na Lošinj s Verom i djecom, već sam morao ostati u Londonu. VERA JE S MNOGO HRABROSTI krenula na Jadran. Ovo prvo ljetovanje bila je prava avantura. Mora se imati na umu da ona nije imala auto i da je njena jedina veza s Malim Lošinjem bio stari Rizzi koji je dva puta tjedno dolazio sa svojom barkom i donosio kruha, povrća i ostale najpotrebnije namirnice. Tek kad su došli Pešićevi, bilo je Veri nešto lakše.

Djeci je bilo divno, naučili su plivati i roniti, gledali su kako Stevčić lovi ribe i vratili su se pocrnjeli od sunca. I ja sam sebi uzeo kratke ferije. Poveo sam mamu, Miška i Pliniju koji su tada boravili u Bristolu, na kratko putovanje po Cornwallu. Vrlo sam zadovoljan da sam tada posjetio ove lijepe krajeve Engleske jer ih nikad poslije nisam imao prilike vidjeti. Iz Bristola smo se vozili kroz Somerset i Devonshire sve do najjužnijeg rta Land’s End. Posjetili smo i staru ruševinu Tintagel.

Početkom rujna potpisali smo sporazum o podjeli takozvanog slobodnog tršćanskog teritorija. Sporazum je imao privremeni karakter. Vjerovao sam da je to za nas najpovoljnije rješenje, jer se nismo definitivno odrekli grada Trsta s kojim su mene vezale sentimentalne veze zbog djelomičnog podrijetla moje obitelji i dugih godina provedenih u njemu od mojih pradjedova, djedova, i moje majke. Ujedno sam se držao poslovice koja kaže da privremena rješenja najduže traju.

Slovenci nisu dijelili moje mišljenje. Oni su htjeli konačno rješenje i poslije zahtijevali obnovu pregovora. Tako je došlo do Osimskih pregovora i sporazuma s kojim se dugo nisam mogao pomiriti. Londonski sporazum potpisao sam ja u ime naše vlade, dok je s talijanske strane potpisnik bio njihov ambasador u Londonu Manlio Brosio. Gospodin Brosio bio je vrlo korektan i fin gospodin kojeg sam veoma cijenio i koji je uživao vrlo visoki ugled u međunarodnoj javnosti.

Ovim potpisom završio je jedan od velikih europskih sporova na relativno obostrano zadovoljstvo. Model našeg vođenja pregovora zadobio je ugledno mjesto u međunarodnoj diplomatskoj praksi. Čini mi se da bi se mnogi slični međunarodni sporovi trebali poslužiti ovim modelom radi lakšeg rješenja. Osobno sam vrlo zadovoljan da sam u tom poslu sudjelovao kao prilično aktivni faktor. Moje sudjelovanje u rješavanju ovog problema smatram jednom od svijetlih točaka moje diplomatske djelatnosti. Smatram da sam postavljeni zadatak

Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije postrojila se u Trstu 1945.

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.