Hoće li bar Brut ostati?

Dani - - Uvodnik -

Treba li nam referendum, državni ili u entitetima, o NATO-u? Je li pelješki most, kojeg bi Hrvatska da gradi od svojih izbora do svojih izbora, zaista najveći udar na državnost i suverenitet Bosne i Hercegovine? Šta tačno znači podatak da Srbi, Hrvati i Bošnjaci potiču od Bošnjana? Zar je Aleksandar Vučić zaista toliki autoritet u regiji, pa da treba doći u Sarajevo da miri Mladena Ivanića, Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića, koji su, je li, vrhovni šef države BiH? Zašto dobar, kažu svjetski bitan ortoped, Božo Ljubić, pod stare dane, životne i političke, ima potrebu da svekolikoj javnosti objašnjava istoriju starog Rima?

Ima još tih veeelikih pitanja na koja nema odgovora baš zato što svako ima svoje. I slušamo mi različite likove kako nam objašnjavaju zašto će država propasti baš sad jer će, ne znam, visina mosta na ulazu u luku Neum (koja nikad neće biti izgrađena, pitajte stanovnike tog bh. mora) biti 55, a ne 155 metara... Ma, neće zato, lažu!

Država će propasti zato što niko od tih osmišljatora svakodnevnih domaćih problema ne vidi onaj osnovni, onaj zbog kojeg države i propadaju. Propašće zato što će ostati bez ljudi. Bez građana, državljana, bez sadašnjosti i budućnosti.

Analiziraju ovih dana analitičari podatak da je u zadnjih nekoliko godina 50.000 državljana BiH i RS-a (da, u državi BiH zabranjeno je biti samo njen državljanin, morate biti i državljanin entiteta čak i kad to nećete) zatražilo državljanstvo Srbije. Poneko analitičniji spomene i državljanstva Crne Gore koja poskupo plaćaju oni koji imaju osnove da ga dobiju. Hrvatske putovnice već su apsolvirana priča, desetine hiljada državljana BiH platilo je ispis iz bh. državljanstva da bi se upisali u njemačka, holandska, belgijska, australijska, američka...

Ona u kojima državni političari rade svoj posao i traže način da naprave park u dvorištu zgrade u kojem su stanari zajednički prostor pretvorili u obdanište, pa po standardima sad imaju pravo i na otvoreno igralište. Da, ima i takvih, država u kojima je problem naći igralište za obdanište, a ne da li je direktorica obdaništa zabranila Deda Mraza zato što je ona pokrivena, zato što su to roditelji tražili ili zato što na taj način sakriva socijalne razlike...

Da ne bude zabune: globalizacija je obezbijedila dovoljno informacija da svako ko iz, recimo,

Ovdje je riječ o ljudima koji svoju bivšu državu obilaze i obilaziće je dok im ne pomru stari roditelji, onda će, ako nađu kakvu budalu, rasprodati naslijeđe i BiH zaobilaziti u širokom luku

današnje BiH želi otići trbuhom za kruhom, može znati da po tim inim zapadima ne teku med i mlijeko. Da se i tamo rinta, da je malo odsanjanih američkih snova o jednakim šansama za sve. Ma, da su ormari većine inih “zapadnjaka” baš kao i kod nas napunjeni radnim odijelima i pidžamama. Samo...

Ti ini zapadi imaju sistem. Na tim inim zapadima ne živi se od jednog do drugog političkog Rubikona. Ne podijeli se cijela javnost na istoričare i kvaziistoričare koji utvrđuju ko je koje brdo prije hiljadu godina prešao prije nego što se spustio u dolinu neke od bh. rijeka. Tamo vlast ne navlači opoziciju na klizav nacionalni led osjećaja prema vojnom savezu koji je nekoga bombardovao prije dvije, tri decenije, nego lijepo izađe pred parlament, predloži referendum o NATO-u, pa ga izglasa ili ne izglasa.

I, opet, puno je tih veeeelikih odgovora zašto ljudi iz bh. anarhije bježe u ine uređene sisteme. No, šta ćemo s onim malim odgovorima, onim običnim ljudskim? “Zbog školovanja”, “preseljenje zbog zaposlenja”, dva su najčešća razloga koja državljani BiH i RS-a navode u zahtjevima za srbijansko državljanstvo. Školovanje i zaposlenje? Škola i posao! Jesu li to dvije tako teške i nerazumljive riječi pa da ih niko, ali baš niko od ljudi koji su u BiH 2014. izabrani da vladaju, nije još shvatio? Zar je baš tako teško, makar i između dva veeelika pitanja, otkriti da su nam gradovi sve prazniji jer nema djece da cikom ispune ulice oko škola na velikim odmorima (ma, pozatvaraše ovi i škole), starima je prevruće da odu čak i do kontejnera da provjere je li nešto bačene hrane preostalo nakon pasa lutalica, a srednja generacija nema fabrika koje bi mogla puniti svakog jutra?

Tu više nije riječ o klasičnim gastarbajterima koji su na bauštelama rintali za novu kuću u zavičaju u koji se vraćalo s “njemačkom penzijom”. Ovdje je riječ o ljudima koji svoju bivšu državu obilaze i obilaziće je dok im ne pomru stari roditelji, onda će, ako nađu kakvu budalu, rasprodati naslijeđe i BiH zaobilaziti u širokom luku.

Odmarati se po kubama, tenerifima, bahamima, tajlandima i u hladu pod palmom, uz pivu patiti za BiH? Više ni toliko, gospodo cezari, taj Rubikon se već odavno prelazi, a za odlazak se spremaju i zadnje kohorte. Ostaje samo pitanje hoće li među onim koji ostanu, makar i da budu vozači limuzina vrijednih hiljade vatrogasnih naprtnjača, biti i neki naš Brut..

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.