Nenad Veličković, profesor Univerzitet ne radi svoj posao

Dani - - Intervju - Razgovarao: SAŠA RUKAVINA

Kvalitet nije definisan, nemamo jasne obrazovne ciljeve i ishode, Univerzitet je plijen ratnih pobjednika i imamo netransparentne motive koji se tiču rasporeda moći, kontrole i njegovog zadržavanja kao ideološke ustanove: čudi li onda što se studenti školuju da budu ideolozi ili simpatizeri vladajućih političkih opcija ili nešto nalik na to?

DANI: Nisam jedini koji se vrlo često susreće sa mladim koji dolaze sa diplomama Sarajevskog univerziteta koji su jako loše pripremljeni za posao koji bi trebali raditi do kraja svog života. Kako to objašnjavate?

VELIČKOVIĆ: Time da nemamo jasne obrazovne ciljeve i ishode. Ni na jednom obrazovnom nivou, pa tako ni na fakultetskom, mi ne vodimo računa o koristi koju bi zajednica trebala imati od nastavničkog rada. Mislim da Sarajevski univerzitet ne doprinosi bitno kvalitetu života ljudi u Sarajevu, najprije zato što se u proteklih 20 godina pretvorio u još rigidniju ideološku ustanovu u odnosu na predratni period. Univerzitet ne radi posao koji bi trebao i mogao, a to je da istražuje, analizira, ispituje, da postavlja jasna i poštena pitanja, naprimjer kako mi to ovdje živimo, zašto tako, a ne bolje, i da pronalazi dobre, pouzdane, kvalitetne, naučno, u činjenicama utemeljene odgovore. Pri tome bi morao biti politički neutralan, u smislu zastupanja ideologije ove ili one stranke, ali politički aktivan u smislu da brani interese ljudi koji ovdje žive. Da se pita o tome kakvu vodu pijemo, kakve novine čitamo, ko nas i kako liječi... Ja mislim da bi on trebao da bude neka vrsta prvog, najglasnijeg i najozbiljnijeg kritičara vlasti, bez obzira na to koje stranke trenutno bile na toj poziciji. DANI: Zašto Univerzitet danas nije to? VELIČKOVIĆ: Mislim da ima više razloga. Prvo, nakon rata ovdje je došlo do dubokog i obimnog poremećaja svih standarda i vrijednosti, pa su se poremetile i vrijednosti na Univerzitetu. Drugo, Univerzitet je kao i svaki drugi nivo obrazovnog sistema, politički aparat, instrument vlasti. Ratni pobjednici su ga uračunali u svoj plijen, instalirali na neka ključna mjesta svoje kadrove, a preko njih svoje ciljeve, svoje vrijednosti, interese i

pretvorili ga praktično u svoj mehanizam. Iako većina zaposlenih na Univerzitetu sigurno nije dio tog mehanizma, on savršeno radi zahvaljujući inerciji, koju održavaju loši zakoni i pravilnici i akademski formalizam. DANI: Može li novi Zakon to mijenjati?

VELIČKOVIĆ: Mislim da on nije napravljen da bi to mijenjao, on se time uopšte ne bavi. Ništa suštinski kvalitetno neće taj zakon donijeti. Čitao sam najpažljivije njegov nacrt i uložio dvadesetak primjedbi koje su putem Filozofskog fakulteta došle do nadležne komisije. Poslije sam čitao prijedlog, a na kraju i usvojeni tekst. Kad bih poredio procedure donošenja tog i Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju o kojem sam dosta pisao na portalu

Školegijuma i za Centar za javno pravo, ovaj je ozbiljniji, korektnije urađen, transparentnije, metodološki bolje, ali suštinski jednako pogrešan i nepotreban, u obliku u kojem je usvojen. Pročitate obrazloženje i ne znate zašto stari zakon nije bio dobar, pa nam treba novi. Mislim da to nije rečeno, između ostalog, i zato što su ključni motivi vezani za pitanja kontrole resursa, odnosno raspodjele moći unutar Univerziteta. DANI: Dijelom ste već odgovorili, ali šta je dobro u tom Zakonu? Jasna su dva pravca rasprava - prigovor akademske zajednice da se narušava autonomija Univerziteta i tvrdnje Vlade da se radi o kanalisanju novčanih tokova. Ima li u njemu nešto što pomaže fakultetima da budu bolji? VELIČKOVIĆ: Kako se troši novac na Univerzitetu jeste važno pitanje. Onaj ko finansira neku ustanovu mora imati uvid u rezultate tog svog ulaganja. Ali mi nismo dobili objašnjenje ili analizu zašto u okviru prošlog zakona to nije moglo biti urađeno. Naprimjer, neki uvid u probleme s kojima se sretala inspekcija. Pri tome, iako se radi o javnim ustanovama, ni fakulteti ni Univerzitet nisu baš

primjeri transparentnosti u svom poslovanju. Time se, recimo, ni ovaj zakon ne bavi. DANI: Kao neko ko plaćanjem poreza finansira obrazovanje, nemam problem s tim kako se pare troše, nego s rezultatom trošenja. VELIČKOVIĆ: Pa to je povezano. Pokazalo bi se analizom utroška novca da on ne ide tamo gdje bi rezultat njegove potrošnje bio kvalitetan novinar ili nastavnik... DANI: Po mom shvatanju, prioritet je da se digne kvalitet, a sekundarno kako je potrošen novac.

VELIČKOVIĆ: Dobro, ali onda treba definisati kvalitet. Mi to nismo uradili. Recimo, moj Odsjek školuje kadrove koji treba sutra da rade kao nastavnici, profesori maternjeg jezika i književnosti. Mi nemamo jasne kriterije, jasne standarde i jasne ishode koji bi na kraju petogodišnjeg ciklusa studija bili garant da će student koji ga završi po ulasku u razred biti dobar nastavnik ili dobar profesor. To ne radimo zato što je fakultet postao ideološka ustanova koja nije zainteresovana za unapređenje kvaliteta života. U konkretnom slučaju, bolji nastavnik znači bolje obrazovanje, obrazovaniju populaciju sposobnu da kritički misli. Mi to nemamo kao cilj, kao ishod, kao nešto čemu bi nastava trebala da služi. Studente privlačimo nudeći im diplomu profesora, a kad dođu ne školujemo ih da budu nastavnici nego, recimo, ideolozi ili simpatizeri vladajućih političkih opcija ili nešto nalik na to. O tome sam pisao, u vezi s institucionalnim uključivanjem studenata Filozofskog fakulteta u ideološki projekat Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku. DANI: Rješava li novi Zakon takvu upotrebu studenata mimo fakultetskih procedura? VELIČKOVIĆ: Ne. To taj zakon ne rješava jer se time ne želi ni baviti. I zato također nije dobar. Mi nismo, ulazeći u proces njegovog donošenja, uradili neki popis problematičnih stvari u praksi, nismo pobrojali gdje sve curi u

Univerzitet ne doprinosi bitno kvalitetu života ljudi u Sarajevu, najprije zato što se u proteklih 20 godina pretvorio u još rigidniju ideološku ustanovu

starom zakonu. Tako onda nismo ustanovili ni zašto curi, tj. jesu li problemi posljedica loših zakonskih rješenja, ili loše primjene, ili korupcije, ili nepotizma, ili nesposobnosti, neznanja, ili, o čemu sam već govorio, ideološke manipulacije visokim obrazovanjem. Ako se nefunkcionalan zakon može popraviti strožijom primjenom, onda rješenje nije donošenje novog u kojem će primjena ostati i dalje slaba tačka. Ni u jednom obrazloženju unazad deset godina nemate analizu prakse i slučajeva koji su doveli do toga da smo shvatili kako smo unutar jednog zakona bespomoćni pa trebamo to da popravljamo donoseći drugi. Nego imamo netransparentne motive koji se tiču rasporeda moći, kontrole i vjerovatno zadržavanja Univerziteta u statusu ideološke ustanove. DANI: Zašto Univerzitet nema snage da sam sebi napiše zakon?

VELIČKOVIĆ: Univerzitet se ne bavi pisanjem zakona. Mogu u tom procesu učestvovati pojedinci, samostalno ili institucionalno. Nažalost, mnogi univerzitetski nastavnici realno nemaju vremena da se kvalitetno time bave jer su, na način koji je Bolonja postavila, preopterećeni. Kvalitetan naučnoistraživački rad ne ostavlja čovjeku vremena da se bavi zakonom i politikom. Sticajem okolnosti, književnošću se na fakultetu bavim unutar obrazovanja kao ideološkog aparata, pa me zakoni zanimaju kao dio obrazovne politike. Inače, da se bavim nekim drugim stvarima kao što se neke moje druge kolege kvalitetno bave, vjerovatno ni ja ne bih trošio vrijeme na nacrte, prijedloge i javne rasprave. Nas nekoliko s Filozofskog fakulteta imali smo primjedbe, bunili se, bili zabrinuti, predlagali. Nažalost, procedura je takva da je veliki dio toga ostao izignorisan, ili čak olako i arogantno odbačen. DANI: Razumijem zašto su studenti podržali novi Zakon, studirao sam u vrijeme salmonela rokova. Ali, koliko univerzitetski radnici misle o studentu? Ne razumijem da profesori na genetici ili robotici mirno gledaju studente koji idu van na doktorske studije jer ne vide da ih ovdje mogu uraditi. Je li se moglo iz tog ugla više postići u novom Zakonu? VELIČKOVIĆ: Iz iskustva na Filozofskom fakultetu mislim da nije. Činjenica je da su studenti na fakultet došli sa već izgrađenim načinom političkog mišljenja i ponašanja. Pragmatično se odnose prema obavezama, idu linijom manjeg otpora, u startu su obeshrabreni. Kad vidimo da osoba dorasla do izbora i glasanja ne koristi svoja prava, odustaje od borbe za njih, nije u stanju da se interesno organizuje, onda moramo zaključiti da su osnovna i srednja škola propustile da mlade ljude osposobe za to. I zato se kroz angažman u Školegijumu zalažem za reformu obrazovanja. Prije svega osnovnog, obaveznog. DANI: Koliko dugo Školegijum izlazi? VELIČKOVIĆ: Šest, uskoro će biti sedma godina kao magazin. DANI: Dakle, najmanje toliko imamo pisani trag žestoke kritike jezičkih i ostalih problema u obrazovanju. Šta se treba desiti da bilo koja vlast otvori dijalog o tome šta društvu treba? VELIČKOVIĆ: Ništa preko noći. Mogu se raditi analize i skupljati građa, da se količina argumenata

protiv lošeg školstva gomila do trenutka kad će postati prepreka za svaku vlast. Potrebno je roditelje uputiti na ciljeve obrazovanja, na njihova prava i njihove obaveze, na činjenicu da ovo naše nije jedino i nije najbolje. DANI: To je dugotrajan proces. Međutim, roditelji čija djeca ovog 4. septembra kreću u školu su već proizvod sistema koji ih je sveo na nivo ideološke persone upotrebljive samo za izbore. Može li se sve vratiti na početak?

VELIČKOVIĆ: Mnogi roditelji to nisu. Mnogi su motivisani da učestvuju u promjenama nabolje. Većina su blagonakloni prema učiteljicama, učiteljima, hvale njihov rad, zalaganje, ali istovremeno imaju dosta primjedbi na sadržaj udžbenika, na opterećenje djece, na neka načelna rješenja koja bi po njihovom mišljenju mogla biti mnogo racionalnija, bolja. Uključeni su, ali nisu najbolje organizovani. Jedan od koraka u reformi

Mogu se raditi analize i skupljati građa da se količina argumenata protiv lošeg školstva gomila do trenutka kad će postati prepreka za svaku vlast

Kvalitetan naučnoistraživački rad ne ostavlja čovjeku vremena da se bavi zakonom i politikom

bilo bi organizovanje te zajednice, koja bi bila objektivno, kvalitetno i pravovremeno informisana i kao takva aktivna u raspravama i u donošenju odluka koje se tiču obrazovanja. Šta još? Međunarodna zajednica mogla bi, i morala, imati aktivniju ulogu. Mogla bi koristiti instrumente pritiska kojima raspolaže, ili, za početak, pažljivije investirati u obrazovanje. DANI: Ona međunarodna zajednica što se slika u Jajcu sa djecom koja i dalje imaju problem druge škole?

VELIČKOVIĆ: Između ostalog i ona, ali tu su i druge ozbiljne i velike institucije. Neke, recimo, ulažu mnogo u stručno usavršavanje nastavnika. Problem je što ona ohrabri nastavnika da radi po visokim međunarodnim standardima, ali ga onda ostavi da radi u mahali koja te standarde ne prihvata. Tako djeca na kraju nemaju od svega toga koristi koje bi mogla imati. Konkretno, međunarodna zajednica morala bi da tačno detektuje antireformske tačke i da onda na njih vrši pritisak. Ne kažem da samo taj pritisak može uroditi plodom, ali ako

je tu problem i ako se on napadne sa više strana, veća je vjerovatnoća da će se nešto promijeniti. Dakle, mogu da rade roditelji, može međunarodna zajednica, mora univerzitet, a moraće drugačije i političke stranke. Prije svega ove takozvane nenacionalne ili opozicione. One bi morale da svoje predizborne programe jasnije, čvršće baziraju na pitanju obrazovne politike. Da im to bude prioritet, da na tome dobijaju glasove. Ne znam kako ne vide da je dugoročno njihov interes da se glasačko tijelo odvoji od vrijednosti koje sadašnja vlast kroz ovakav obrazovni sistem nameće populaciji. DANI: Ali imamo u prošlom mandatu u Sarajevu ministarski niz Suljagić - Marjanović - Oručević, dvojica iz SDP-a, jedan iz DF-a, dvojica sa Univerziteta, a ništa se nije ni pomjerilo.

VELIČKOVIĆ: Ne preskačite Damira Mašića. U vrijeme kad je on bio federalni ministar, SDP je imao, koliko se sjećam, četiri od šest kantonalnih ministara obrazovanja, izvjesnu većinu u toj nesretnoj Koordinaciji ministara, koja je mogla da uradi dosta unutar udžbeničke politike. Mogao je da uradi i važan posao koji niko ne radi - inventuru vlastitog Ministarstva. Mediji uglavnom kritikuju ministre, ali zaboravljamo da oni dolaze i odlaze u ministarstva, koja su institucije sa stalno zaposlenim ljudima, koji tu rade godinama, često i do penzije. Svaki ministar koji hoće da uredi stvari u obrazovanju, mora da krene odatle. Damir Mašić je dobar primjer, jer je otjelovljenje najjače i praktično najvažnije opozicione stranke koja nema ni jasnu viziju, a onda ni aktivnu politiku obrazovanja. Iako ima u svome članstvu i profesore i akademske radnike i može napraviti dobar tim koji bi bio u stanju da ponudi kvalitetna rješenja, da ne govorim o drugim resursima. Ali onda vam prioritet ne mogu biti isključivo upravni odbori, da preko njih finansirate rad stranke i da do penzije radite kao političar. Da li zaista članstvo SDP-a misli da njegova stranka treba to da radi, visi li i ono kao grozd na takvoj klijentelističkoj politici, ne znam, ali zaista vjerujem da bi ta stranka morala mnogo jasnije, agresivnije i odlučnije da zastupa reformu obrazovanja. DANI: Suma sumarum, šta god da se pokuša uraditi, trebaće puno vremena. VELIČKOVIĆ: Da, ali nije isto hoćemo li početi sutra ili za pet godina.

DANI: Sutra ćemo početi sa zakonom koji je prekjučer donesen. Koliko će on potrajati?

VELIČKOVIĆ: Trajaće dok se ne donese novi, a to može biti godinu, pet, može biti dok se vlast ne promijeni pa druga dođe sa svojim skrivenim interesima da ga mijenja. A može, ja sam stvarno politički naivan, ne znam kako da to kažem da ne zvuči blentavo ili glupavo, ta građanska opcija da artikuliše svoje stavove.

Pokazalo bi se analizom utroška novca da on ne ide tamo gdje bi rezultat njegove potrošnje bio kvalitetan novinar ili nastavnik...

DANI: Ja sam još naivniji i mislim da su dva mandata, Alijanse i Platforme, pokazala da bi puno korisnije bilo da se vas 200 profesora i asistenata s Univerziteta skupite, ne pravite stranke, pokrete, nego kažete dosta, postavite ciljeve i natjerate svaku vlast da vas sluša.

VELIČKOVIĆ: Naivno je da to radimo a da nismo stranka jer ćemo mi nešto pričati u javnosti, a zapravo će opet 30 ljudi, od kojih je 15 polupismenih u Skupštini Kantona odlučivati. Moć je u Skupštini i pitanje je kako unutar nje da se provede ozbiljna i kvalitetna reforma obrazovanja. Ja ne vidim drugog načina nego da se na trenutnu poziciju vrši pritisak, a da se istovremeno iskristališe obrazovna politika opozicionih stranaka i da one s takvom platformom pokušaju dobiti više ljudi. Da biste to imali, morate imati stručnjake koji će uraditi analize i programe. A to bi i akademska zajednica po dužnosti trebala da radi. Između ostalog, kroz doktorska, magistarska pa i diplomska istraživanja... Sve to je u ovom kontekstu neiskorišteni resurs. DANI: O tome govorim. Trebaju li instituti na Univerzitetu čekati strane pare za projekte ili sami krenuti istraživati? VELIČKOVIĆ: Jedno ne isključuje drugo. Bit je u doprinosu zajednici. Nažalost, različito doživljavamo zajednicu. Nekome je to njegov narod, nekome grad u kojem živi. Nekome je važnije ko je pobijedio u bici prije 300 godina, a nekome hoće li imati vodu od deset uveče do sedam ujutro ili neće, ima li ešerihije u vodovodu ili nema. Da parafraziram Brehta: nije pitanje šta se na Univerzitetu radi, nego šta se na Univerzitetu ne radi..

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.