Život na morskim valovima

Pero Matić jedan je od rijetkih pomoraca sa prostora BiH koji su čitav svoj život proveli u Neumu. Ljubav prema moru i brodovima danas je zamijenio pčelarstvom i maslinama, ali priče sa dalekih okeana zauvijek nosi u sebi

Dani - - Susreti - Piše: ELMINA MUHIĆ Foto: DAMIR ĆUMUROVIĆ

Put u Neum, u zamisli, ni upola nije tako naporan kako je to ustvari bilo kada smo se zaputili u grad na samom jugu Bosne i Hercegovine. Umjesto puta preko Svitave, odabrali smo onaj preko graničnog prijelaza Doljani. Izašli iz BiH, ušli u Hrvatsku, pa onda ponovo u BiH. Što bi jednostavno, probijanjem puta i povezivanjem Mostara sa Neumom smanjili muku svakog ko se uputi u Neum, kad može i ovako.

Pomalo ošamućeni morskim vjetrom i vrelinom asfalta u Vili uz samu obalu mora dočekao nas je kapetan duge plovidbe Pero Matić.

Ne može pilot, može mornar

On je jedan od rijetkih kapetana koji je, kako on kaže, maltene čitav život u Neumu, odnosno u BiH. Dosta Neumljana ostalo je u Dubrovniku, gdje su završavali srednje pomorske škole, a kasnije i fakultete.

Kada je Pero Matić završavao osmogodišnje školovanje, najprije je u Mostaru konkurisao za pilota. Međutim, tu ga nisu primili.

Nakon toga je, sasvim slučajno, sa kolegom iz osnovne škole upisao nautiku.

Nautika je, pojašnjava nam sagovornik, nauka o plovidbi i dodaje da nije svako ko plovi nautičar.

Kroz školovanje, prisjeća se sagovornik Dana, shvatio je da to i nije baš tako lahko i da se može susresti sa mnogim problemima, jer je i sam, kako kaže, živio daleko od mora, a u Neum dolazio samo kao osmogodišnjak sa školom na kupanje.

“To je ono što sam znao o moru”, dodaje Matić.

Kada je već krenulo sa nautikom i kada je već to sve zavolio, nije mu bio problem naučiti bilo šta iz te struke, pa je tako proletjela i srednja škola.

“Tada je bio običaj da se godinu odradi kadetura, odnosno pripravnički staž i poslije toga se moglo pristupiti polaganju poručničkog ispita, nakon kojeg se moglo biti časnik na brodovima trgovačke mornarice, bez obzira na to pod čijom zastavom plovi”, kaže Matić.

Pred završetak škole sa kolegom je pravio planove. Razmišljali su gdje bi mogli otići, na koji brod, za koju kompaniju, šta bi željeli prvo posjetiti.

Matiću nije bilo važno na koji brod će otići i gdje će ploviti, ali se u željama posebno isticao Japan.

“Mnogi pomorci koji plove po 15 ili 20 godina ne dođu u Japan. A svakome je u to vrijeme ipak bio cilj da tamo ode”, prisjeća se Matić.

Zašto Japan, priupitali smo kapetana.

“Znate, Japan je početkom tih sedamdesetih godina bio, neću reći nepoznanica, ali daleka država. Njihova kultura, njihovi običaji su kod nas izazivali interes, željeli smo da ga posjetimo, da vidimo kakav je taj narod, kakvi su njihovi običaji. Japan je, normalno, država daleko od ovih prostora i nije lako otići tamo. Nije problem Europa, nije problem ni Amerika, Afrika, Mediteran”, objašnjava Matić.

Njegova želja se ostvarila. Odmah je posjetio Zemlju izlazećeg sunca, a kada se se poslije godinu iskrcao, položio je poručnički ispit i upisao višu pomorsku školu.

Uhvatio je tad neki svoj ritam: “Odslušam jednu godinu više pomorske škole, položim ispit da idem na brod, pa poslije u drugu godinu i sve tako.”

“Do vojske sam plovio neke tri, četiri godine i u tom periodu sam

Odslušam jednu godinu više pomorske škole, položim ispit da idem na brod, pa poslije u drugu godinu i sve tako

sva mora i okeane prošao više puta. U Japanu sam, igrom slučaja, bio više puta. Jedno tri godine skoro sa svakim brodom sam opet dolazio u Japan”, priča Matić.

Put dug 40 dana

Kapetan duge plovidbe Matić u svojim plovidbama obišao je Daleki istok od Indije, Kine, Sjeverne i Južne Koreje do Filipina, Japana, istočne obale Afrike. Osim toga, obišao je skoro sve države Mediterana, pa SAD, Južnu Ameriku...

Svako od tih putovanja imalo je posebnu draž. Do nekih od dalekih država trebalo je ploviti i po 40 dana.

“Idete iz Norveške, oko Rta dobre nade za Indoneziju, pa ako onda još dođete u Indoneziju ili bilo gdje drugo i morate čekati na sidru pet, deset ili 15 i više dana... Brod stoji, ne plovi. Onda se obavljaju svakodnevni poslovi, zna se točno šta ko iz posade radi. Ja sam, inače, nautičar paluba. Kada je brod na moru, nas smo trojica tu. Uvijek postoje prvi, drugi, treći časnik i zapovjednik. Podijeljeno je po osam sati - četiri sata rada, pa četiri sata odmora, pa opet rada. Vodite računa da brod sigurno plovi”, pojašnjava Matić.

Mnogi se pitaju, kaže naš sagovornik, šta se može desiti na otvorenom moru. Pa nam opisuje situacije koje je sam imao.

“Dešavalo mi se da idem iz Panamskog kanala brodom i negdje nasred Atlantika sretnemo brod koji je, izgleda, isplovio iz New Yorka, pretpostavljam oko Rta dobre nade. Bio je dan, ja normalno pratim brod jer postoji velika opasnost ne da dođe do sudara, nego da prođemo tako blizu da to nije preporučljivo. Mi idemo iz Paname, kad su oni krenuli, a kad smo mi”, govori Matić.

Morao je pratiti uređaje na zapovjedničkom mostu, ako bi se primijetilo da nešto nije u redu, obavijestiti o tome.

“Kada se prolazi kroz neke kanale, recimo La Manche, Panamski, Suecki, zapovjednik, kapetan broda i dežurni časnik moraju sve vrijeme biti na zapovjedničkom mostu. Ja moram reći da nisam imao nekih posebnih problema, iako se zna to desiti. Veoma je bitan, hajmo reći, sastav posade, kakvi su ljudi. Ako je ekipa što se kaže dobra, onda i to vrijeme na brodu od sedam, osam ili devet, 10 mjeseci prođe brzo”, govori kapetan.

Kapetan Matić je plovio za dosta kompanija. Najprije na jugoslovenskom brodu Atlantske plovidbe, a onda i sa belgijskim i švicarskim kompanijama. Sa svih tih brodova kapetan Matić nosi lijepa i pozitivna iskustva.

Nakon što je završio višu školu, upisao je i Pomorski fakultet u Dubrovniku, te diplomirao. Magisterij i doktorat ga nisu puno zanimali. Mislio je, kaže, da će čitav život ploviti. I imao svoje snove.

“Svi mi sanjamo kada odrastamo, kada idemo u školu. Meni je san bio da postanem kapetan duge plovidbe, to je titula koja se teško može ikada izgubiti kada se jedanput dobije. Moj drugi san je bio da budem ambasador jer smo kroz školovanje učili i o tome. Dubrovačka republika je, recimo, kroz povijest bila poznata po velikim diplomatama. Eto, ja sam imao priliku biti malo više od tri godine ambasador BiH u Japanu i tako su se moje dvije životne želje ostvarile”, kaže Matić.

Danas i nije baš neka briga za to. Volio bi, kaže, opet ploviti, ali godine su učinile svoje. Napravio je pauzu od 15 godina.

“Veoma je teško, gotovo neizvodivo da idem ponovo na brod kao član posade, jer ipak dolaze novi i mlađi. Ali rado bih išao možda na putovanje od nekoliko dana, čisto da vidim i tu stranu medalje, to kako je na brodu kada nemate radnih obaveza”, dodaje on.

Valovi k’o soliter

Ovaj kapetan duge plovidbe se u toku svoje karijere jednom našao u oluji. Bilo je to kada je tek počeo ploviti, na njegovom prvom putovanju iz Francuske prema Chicagu i Velikim jezerima.

“I meni je u početku more škodilo, ali sam to podnio. Sa Velikih jezera išli smo za Poljsku i veliko nevrijeme nas je uhvatilo na sjevernom Atlantiku. Sjeverni Atlantik je poznat po tome, ako se on prođe po bonazzi, mirnom moru, to je sreća. Međutim, to nije mi škodilo. Onda smo iz Poljske plovili za Houston u Meksičkom zalivu. Brod je

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.