Zašto se ruši Chavezov san

Prejednostavno je sve svesti na globalni pad cijena nafte, čak i ako se ukalkuliše teorija zavjere po kojoj nije slučajno početkom ove decenije čak pet prosocijalističkih latinoameričkih predsjednika bolovalo od raka

Dani - - Svijet - (Priredio: S. RUKAVINA)

Šta je danas važnija vijest iz Venecuele? Da su dvojica maskiranih motorista u Karakasu bacila bombu na špansku ambasadu ili da su ruska kompanija Rosnjeft i venecuelanski PDVSA pripremili studiju o izvodljivosti izgradnje tri nova nalazišta gasa?

Bomba je, prenose svjetske agencije, posljedica posjete španskog ambasadora aktuelnoj venecuelanskoj Narodnoj skupštini samo koji dan nakon izbora za novu Ustavotvornu skupštinu. Za vlast predsjednika Nicolasa Madura, to je podrška opoziciji. A, opet, španski ministar vanjskih poslova Alfonso Dastis samo dva dana prije bombe bio je, javlja AP, jedini evropski ministar koji je odbacio ideju o sankcijama EU Venecueli jer bi “one mogle naškoditi stanovništvu”.

Jadni američki vozači

EU je o sankcijama počela razmišljati nakon što su SAD pojačale svoje. Američki ministar finansija Steven Mnuchin, prenosi AFP, objavio je da su “nelegitimni izbori” 30. jula “potvrdili da je Maduro diktator koji zanemaruje volju naroda Venecuele”.

“Ne primam naređenja ni od kakvog carstva. Zadrži svoje sankcije, Donalde”, prenijela je venecuelanska državna TV Madurov odgovor. Istovremeno, Julian Assange, osnivač Weakiliksa, savjetovao mu je da usvoji saudijski ustav, pa da mu se SAD skinu s vrata.

Prije Madura Trumpova administracija na crnu listu stavila je 13 ljudi iz Vlade, vojske i državne naftne kompanije PDVSA zbog “korupcije i kršenja ljudskih prava”, a razmišlja i o, prenosi Fena, “širokim sankcija protiv naftne industrije”. Ali, da li je to pametno?

“Venecuela će izgubiti prijeko potrebne prihode, ali će američke naftne tvrtke patiti zbog nižih rafinerijskih marži, a američki vozači zbog povećanja cijene benzina”, kaže za

CNBC analitičar PVM Oil Associates Stephen Brennock.

U tom bi slučaju, kaže on, ako Karakas ponudi značajne popuste, mogle profitirati “druge velike uvoznice nafte poput Indije i Kine”, a Venecuela bi mogla napustiti OPEC i postati prvi neovisni proizvođač nafte.

Analitičarka RBC Capital Marketsa Helima Croft, po pisanju portala logično com, pesimista je: “Devizne rezerve zemlje su pale ispod 10 milijardi dolara, pa će PDVSA teško izbjeći stečaj”.

Postojeće sankcije, dakle: osim što je proglašen diktatorom, Maduru je zamrznuta imovina u SAD-u, a Amerikancima zabranjeno da posluju s njim. Za Washingtonom je krenuo veći dio svijeta, od EU, preko Kanade, do većine venecuelanskih komšija. S druge strane, kubansko Ministarstvo vanjskih poslova je, naravno, saopštilo da je počelo “dobro koordinirane međunarodne operacije u režiji Washingtona uz podršku generalnog sekretara Organizacije američkih država Luisa Almagra, čiji je cilj da ušutka venecuelanski narod i da ga natjera da se preda preko napada i ekonomskih sankcija”, prenosi Sputnik.

Rosnjeft na vratima SAD-a?

Kubanci smatraju “da samo Venecuelanci imaju pravo da odlučuju kako da prevaziđu svoje probleme i odrede svoju budućnost”. Što je, valjda, normalno. Ali... Koji Venecuelanci? Onih 41,5 odsto ili nešto više od osam od ukupno oko 19 miliona venecuelanskih birača koji su 30. jula izabrali 545 članova Ustavotvorne skupštine ili oko 7,1 milion koji su polovinom jula na opozicionom referendumu bili protiv tih izbora?

Venecuela je danas žestoko polarizovano društvo. Od početka aprila, kada su započeli opozicioni protesti protiv Madurovog formiranja Ustavotvorne skupštine koja će pisati novi ustav umjesto važećeg iz 1999., poginulo je blizu 150 ljudi. U tih pet mjeseci svašta se dešavalo, čak i to da je pilot policijskog helikoptera malo pukao, uzletio i pucao po zgradama Vrhovnog suda i Parlamenta. Dizao čovjek revoluciju...

Podijeljenost društva po pola koja se čita u odnosu rezultata opozicionog referenduma i ustavotvornih izbora, inače, ne ide naruku Maduru. On je socijalista i zamijenio je karizmatičnog Huga Chaveza, padobranskog pukovnika koji je 1992. pokušao izvesti državni udar, onda 1998. pobijedio na predsjedničkim izborima, pa 2002. vlast od novog državnog udara odbranio izvodeći mase na ulice.

Chavez je osnove svog bolivarizma postavio na socijalizmu sa

venecuelanskim licem. Analitičari podsjećaju da su iza njega stajale otprilike dvije trećine siromašnih Venecuelanaca, radnika, seljaka i onih iz favela. Naspram njih je bila trećina sastavljena od srednje klase, zemljoposjednika i, ključno, naftnih bogataša.

Suština Chavezove reforme bila je u preusmjeravanju naftnog bogatstva. Računa se da je Venecuela jedna od pet zemalja sa najvećim zalihama nafte i plina, ali njena vlastita postrojenja za preradu to ne prate.

Zalihe nafte u Venecueli su, podsjeća Sputnik, otkrivene početkom sedamdesetih prošlog vijeka. Negdje do 1975. Venecuela je bila poljoprivredna zemlja koja je hranila samu sebe, a onda se polako kompletno društvo okreće nafti koja je manjim dijelom u privatnim venecuelanskim, a većim u američkim rukama. Chavez nacionalizuje naftnu industriju, što drastično poboljšava životni standard Venecuelanaca, ali i svojevrsni internacionalizam.

Tvrdi se da je zahvaljujući Chavezovoj pomoći kompletan taj dio Latinske Amerike postao “precrven” za sjevernoameričko poimanje “slobodnog svijeta”. Mnogi analitičari podsjećaju i da su u tim godinama SAD u već spominjanoj Organizaciji američkih država, davno napravljenoj da se preko nje održava hegemonija Washingtona, bile svedene na “običnog člana” kojeg su Venecuela, Brazil, Bolivija... lako ušutkavali.

Što iz američkog ugla i nije najgore. Venecuelanska PDVSA, naime, u to vrijeme kupuje naftne kompanije u SAD-u i danas je vlasnik nekoliko američkih rafinerija, naftovoda i lučkih postrojenja. Špekuliše se da su njihove dionice stavljene pod rusku hipoteku za dug od milijardu i po dolara kojeg Venecuela ne može vratiti, pa jedan broj američkih senatora strahuje da će Rosnjeft na taj način ući u SAD...

Banane, mango, a mogu i kafa i kakao

Možda, ali vratimo se Venecueli. Prejednostavno je krah Chavezovog pokreta vezati samo za pad cijena nafte, čak i ako se ukomponuju teorije zavjere po kojima nije slučajno to što je početkom tekuće decenije čak pet prosocijalističkih latinoameričkih predsjednika bolovalo od različitih oblika raka. Chaveza je rak, recimo, ubio 2013.

Činjenica jeste da je Chavezova vlast, na primjer, preselila stanovnike favela u moderne stanove sagrađene naftnim novcem, a troškove stanovanja subvencijama svela ispod minimuma. Ali nije pravila radna mjesta i tako je stvorila ono što se nekad zvalo lumpenproleterijat. Dosta se po Venecueli priča i o klasičnoj korupciji, odnosno naftnim milijardama koje su dijelovi režima sakrili u SAD-u.

Pad cijena nafte sa oko sto na četrdesetak dolara po barelu raspršio je Chavezov san, doveo do ekonomske krize, praznih prodavnica, šverca hrane i inflacije koja je krajem prošle godine dostigla, tvrdi se, 750, a do kraja ove bi po najcrnjim procjenama trebala preći 2.000 odsto.

Pedesetšestogodišnji Maduro, zaljubljenik u Led Zeppelin i nesuđeni rok-muzičar, uz Chaveza je od početka. Prošao je put od poslanika u Narodnoj skupštini, preko ministra vanjskih poslova koji je u lice američkoj državnoj sekretarki Condoleezi Rice sasuo da je licemjer, do Chavezovog nasljednika. Realno, i sam je kriv što venecuelanska opozicija sad kontroliše Narodnu skupštinu, pa se država nalazi u svojevrsnoj pat-poziciji.

Izlaz je, logično, dijalog kojeg, bez obzira na pozive s obje strane, svi izbjegavaju. Naprosto, dok poziva opoziciju da razgovaraju, Maduro ponovo hapsi dvojicu njenih vođa Leopolda Lopeza i Antonija Ledezmu koji su već bili u kućnom pritvoru, smjenjuje državnu tužiteljicu Luise Ortega koja je tražila odgodu inauguracije Ustavotvorne skupštine dok se ne provjere optužbe da je ukraden milion glasova, a opozicija se ne povlači sa ulica.

Tu je negdje važnost vijesti o novim gasnim poljima. Venecuela sad traži pomoć u Rusiji.

Maduro je dvadesetak dana prije svojih izbora bio u Moskvi kod Vladimira Putina i, prenosi TASS, razmijenio “mišljenja o određenom broju praktičnih pitanja, a najviše o provođenju zajedničkih projekata u energetskom sektoru”. To su, valjda, ta nova tri priobalna gasna polja Patao, Mehiljones i Rio Karibe?

Oko 95 odsto venecuelanskog izvoza u ovom trenutku je nafta. U maju je, međutim, jedna venecuelanska privredna delegacija u Moskvi dogovorila povećanje dotadašnjih isporuka ruske pšenice koje Venecuelu spašavaju od potpune gladi, a otvorila prostor za izvoz venecuelanske hrane u Rusiju. Konkretno, prenosi Sputnik riječi venecuelanskog ambasadora u Rusiji Karlosa Rafaela Farija Tortosama, “tropskog voća, banana, mandarina, manga, narandži”. Mogu i kafa i kakao, a može i papir od celuloze. Rusija je, kaže Tortosam, dobar potencijalni investitor...

Pedesetšestogodišnji Maduro, zaljubljenik u Led Zeppelin i nesuđeni rokmuzičar, uz Chaveza je od početka

Foto: EPA

Prokletstvo nafte: Socijalnu nije pratila i ekonomska revolucija /

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.