U sadržajima nesvjesne psihe

Mladi sarajevski slikar Miloš Popović za Dane govori o svom prvom ciklusu slika, ulozi nesvjesnog u njegovom slikarstvu, procesnom u umjetnosti, nadrealističkim uticajima, te poimanju svjetla i prostora u njegovoj slikarskoj perspektivi

Dani - - Susreti - Razgovarao: ĐORĐE KRAJIŠNIK

DANI: Vaša slikarska estetika, kako se doima, usmjerena je u određenom smislu ka prikazivanju nesvjesnog. Za svoje slikarstvo kažete da nastaje kao trenutak, uhvaćen segment u vremenu. Koliko u tom smislu nesvjesno po Vašem mišljenju određuje samu perspektivu, a koliko je ona rezultat nekih spoljnjih promišljanja?

POPOVIĆ: Može se reći da je usmjerena ka prikazivanju nesvjesnog. Moje slikarstvo definiram kao sintezu prizora koje sam vidio, snova, a najviše utopijskih misli. Ideja za takvo slikarstvo rodila se spontano, kroz eksperimente, a i pod uticajem nekolicine umjetnika, kod kojih me je prvo privukla njihova estetika, a zatim i slikarstvo. Di Kiriko na mene ostavlja najveći dojam. Čitajući njegove zabilješke, pronašao sam određena podudaranja u poimanju stvari, a time osjetio ohrabrenje da krenem svojim putem metafizike i nesvjesnog. Jung nesvjesno opisuje kao duh koji obavija nežive stvari, navodeći staro alhemičarsko shvatanje duha materije za koji su vjerovali da postoji u kamenu. Nesvjesno se uvijek očituje kada svjesno dostigne svoje granice i kada nastaje tajna. A čovjek je taj koji je sklon ispuniti tajnovito sadržajima svog nesvjesnog. Upravo tu nastupa slikar koji opisuje ovakvu ideju na svom platnu. Ono čime se ja vodim i što mi je izazov, jeste da ne podražavam stvarnost, već da iskazujem nešto što se ne javlja u svom vidljivom obliku, već u sadržajima nesvjesne psihe, koja u naš svijet ulazi u shvatljivijem obliku kao predodžba snova, ideja ili intuicije. Ona zauvijek ostaje tajna, ne znamo joj uzrok ni porijeklo, ona mora ostati nepoznata.Tako umjetnik koji prilazi ovakvom duhu stvaranja pokušava uzajamnim djelovanjem svjesnog i nesvjesnog da savlada takozvanu melanholiju praznine. Nesvjesno je u vidu nedokučivog smisla na taj način prepušteno sebi kao tajna koja obavija stvari bez potpunog čovjekovog razumijevanja.

DANI: U tom smislu, čini se, bliska Vam je nadrealistička estetika. Na koji način Vi doživljavate nadrealizam u današnjem kontekstu?

POPOVIĆ: Na ovo pitanje djelimično sam odgovorio prethodno, jer je preteča nadrealizma metafizičko slikarstvo. Sigurno da mi je i estetika nadrealizma veoma bliska, jer mi je blisko ono što Andre Breton kaže u svom Manifestu nadrealizma, govoreći da su nadrealisti krenuli od stvarnosti i usmjerili se na istraživanje duha. Sam sebe ne određujem kao posebno nadrealnog slikara, niti se usuđujem da se pripišem nekom pokretu. Takođe, s obzirom na to da sam se u svom slikarstvu bavio temom snova, u određenom smislu mi je bliska i Frojdova psihoanaliza. Posebno ono kada se govori o dvije naravi, prvoj svjesnoj i umnoj i drugoj podsvjesnoj. Te da se ta podsvijest oslobađa u snovima. Kako u prošlom, tako i u ovom vijeku imamo mnoge manifeste gdje umjetnici objašnjavaju svoje ideje i ciljeve. Opet se vraćam na Junga i na njegovo zapažanje da se kroz djela i ličnosti našeg doba očituje civilizacijsko udaljavanje čovjeka od njegove prave prirode. Konfuzija koja nastaje otvara jaz između prirode i duha, između svjesnog i nesvjesnog. Te suprotnosti obilježavaju psihičko stanje koje traži izlaz u modernoj umjetnosti.

DANI: Neminovno za nadrealizmom i snovima ide i pitanje shvatanja umjetnosti kao igre, kao eksperimenta i procesa. Koliko je za Vas ona takvo traganje i na koji način takav jedan proces dovodi do

završenog djela?

POPOVIĆ: Pa sigurno da je traganje. Vjerovatno će uvijek i biti. Kada pogledam iza sebe samo u protekle dvije godine, ne mogu reći da sam uradio nekoliko slika da su posebno koherentne. Razlozi su razni, a uticaji drugih umjetnika su neizbježni. Primjer, odem u Beč na izložbu Egona Šilea i nemoguće je ne pasti pod takav uticaj i ne eksperimentisati na sličan način. Vremenom se ispostavi da je taj eksperiment bio ili nije bio pravi pogodak, ali opet daje određene smjernice u smislu usavršavanja vlastitog likovnog izraza. Umjetnost kao igru doživljavam lišenu posebnih osjećanja. Na neki način volim malo eksperimentisati, odnosno kako ja kažem igrati se sa nekom mrtvom prirodom. Obično to bude postavka šahovskih figura gdje opet pokušavam običnim figurama kako ih vidi "obično" oko dati jednu metafizičku dimenziju. Nekako bih izdvojio u svom slikarstvu baš to poimanje umjetnosti kao igre i složenijih kompozicija gdje je proces mnogo duži i zahtjevniji. U procesu nastanka jednog složenijeg djela koliko god da dajem maksimalnu pozornost, on je uvijek propraćen agonijom nezadovoljstva. Bez obzira na to koliko neko djelo izgledalo završeno, uvijek postoje nedoumice i uvijek se udaljavam, a potom iznova vraćam radu na njemu.

DANI: Na jednom od Vaših radova prisutan je, čini se, dvostruki autoportret, on se doima grotesknim, pomalo mističnim. Atmosfera Vaših slika je stoga na izvjestan način mistična. Koliko Vam je važno uhvatiti baš takvu atmosferu?

POPOVIĆ: To je jedina moja slika kojoj sam dao simboličan naziv

Metamorfoza. Unutar kompozicije ubacujem dvije figure sebe i stavljam ih u odnos nadrealnog. One predstavljaju dva stanja razmišljanja, dva su kraja jednog bića sklonog metamorfozi uma. Ova slika snažno prenosi dvije strane jednog odnosa, preko položaja figure i boje. Tako sam postavku modifikovao prema potrebi opisa svoje dihotomije. Pošto se radi o irealnoj kompoziciji, svoja razmišljanja uvijek bojazno prenosim pazeći da slike ne prelaze u svijet ilustrativnog. Uvijek duboko promišljam, trudim se da na kompozicijama nema suvišnih elemenata. Tako da slike često same ponude asocijativnost koju posmatrač prepoznaje kao Vi u ovom slučaju.

DANI: Specifičnost atmosfere Vaših slika proizlazi i iz specifičnog shvatanja prostora, na niz slika pojavljuju se stepeništa, visoki stropovi, prozori. Šta Vam u tom smislu znači sam prostor?

POPOVIĆ: Svaka slika sadrži taj neizvjesni plan nad kojim se posmatrač zapita odakle dolazi svjetlo ili kuda vodi prolaz. Dojam neizvjesnosti nose većinom vrata, prozorski otvori koje sam ostavljao u drugom i trećem planu, ne dozvoljavajući im da se nametnu kao glavni. Tako se prizvuk misterije koju nose snovi, metafizika i utopija sasvim nenametljivo prostire preko nekoliko elemenata koji dobijaju metafizičku vizuru. U toj tišini melanholije prozori sugerišu posebnu vrstu psihološke napetosti. Oni istovremeno štite unutrašnji od spoljnjeg svijeta i na neki način on ih i sjedinjuje. Prostor sadrži sav naš poznat i nepoznat svijet, vidljiv i nevidljiv. U užem smislu prostor je udaljenost dokle doseže pogled sa predstavama oblika-predmeta i živih bića. Postoji praznina koja nije sasvim prazna. Vazdušna masa, nevidljiva, a ipak prisutna.

DANI: Takođe, u pogledu shvatanja prostora, sam pojam svjetla ima za Vas važnu ulogu. Kako ga promišljate u pogledu Vašeg slikarstva?

POPOVIĆ: Kombinacija svjetla i tame uvijek rezultira neizvjesnošću. Negdje se pojavljuje kao trenutak prije drame, na nekim slikama se oštro prelama preko predmeta dajući im jednu novu dimenziju. Nedefinisanost izvora svjetlosti i odsjaj koji se stvara tim putem među stvarima jedan je od ključnih razloga nelagodnosti. Prozori su čest motiv tako da je neizbježno da na taj način poprilično oblikuje sliku. Svjetlo je bitno za otkrivanje i slutnju sadržaja egzistencijalnog karaktera. Svjetlo na mojom slikama jeste poprilično izraženo, ali nikako da se nameće kao glavno..

Smisao: Uvijek duboko promišljam, trudim se da na kompozicijama nema suvišnih elemenata

Neizvjesni plan: Posmatrač se zapita odakle dolazi svjetlo ili kuda vodi prolaz

Prostor: Svjetlo je bitno za otkrivanje i slutnju sadržaja egzistencijalnog karaktera

Konfuzija: Otvara jaz između prirode i duha, između svjesnog i nesvjesnog

Metamorfoze: Unutar kompozicije ubacujem dvije figure sebe i stavljam ih u odnos nadrealnog

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.