Dragoljub Đuričić Iza mene ostaje tišina

Jedan od najpoznatijih jugoslovenskih muzičara, nekadašnji bubnjar YU grupe, Leb i sol i Kerbera, objašnjava kako je od bubnja napravio solo instrument, kako mu je Goran Bregović pomogao da kupi stan u Beogradu, po čemu pamti Davorina Popovića i zašto mis

Dani - - Intervju - Razgovarala: TAMARA NIKČEVIĆ

Dug je spisak jugoslovenskih rok i pop-muzičara sa kojima je, posljednjih nekoliko decenija, sarađivao Dragoljub Đuričić: Vlatko Stefanovski, Kornelije Kovač, Zdravko Čolić, Đorđe Balašević, Arsen Dedić, Gabi Novak, Bisera Valetanlić, Kemal Monteno, Bora Đorđević, Bodo Kovačević, Davorin Popović, Điđi Jankelić, Ipe Ivandić, Laza Ristovski... Iako veoma cijeni njegov rad, Đuričić nikada nije svirao sa Goranom Bregovićem. Na pitanje zašto, odgovara šalom u kojoj, kaže, ima i malo - šale.

“Bilo bi suviše egomanijakluka na malom prostoru.”

Iz Đuričićevog koncerta posvećenog studentima Beogradskog univerziteta koji su 1996/97. tri mjeseca protestovali protiv režima Slobodana Miloševića nastao je jedan od najznačajnijih festivala u ovom dijelu Evrope - EXIT.

“Jedino EXIT nije iznevjerio moj petooktobarski bubanj”, kaže Đuričić, koji je devedesetih sa svojim bubnjarima predvodio gotovo sve antimiloševićevske proteste. Ipak, razgovor počinjemo Saborom trubača u Guči, na kojem je prvi put svirao avgusta ove godine.

DANI: “Ko ne razume Guču, ne razume Srbiju”, rekao je jednom Vojislav Koštunica. Nakon nastupa u Guči, razumijete li bolje Srbiju?

ĐURIČIĆ: Hm, ne znam... Prije četrdeset i kusur godina sam iz Crne Gore došao u Beograd i mislim da donekle poznajem Srbiju. O Saboru u Guči slušam posljednje dvije, tri decenije, ali sam se tek sada i lično uvjerio u to da je Guča zaista svojevrsni fenomen. Doduše, ta histerija, ta erotika i izbezumljenost nijesu posljedica samo muzike, samo trube; prije će biti da je riječ o apsolutnom popuštanju kočnica: pijete i jedete više nego što možete, tresete glavama ne vodeći računa o ritmu, skačete po stolovima...

“Ko ovdje ne poludi, taj nije normalan”, rekao je Goran Bregović, što je odlična definicija Guče.

Moram da priznam da mi je takva vrsta zabave do sada bila nepoznata.

Istina, davno sam bio gost na velikoj svadbi u Nišu, ali je to ipak daleko od onoga što sam vidio u Guči. Pod tim svadbenim niškim šatorom je, sjećam se, tada pjevao Šaban Bajramović. DANI: I?

ĐURIČIĆ: Bio je nevjerovatan pjevač, veoma spontan. Svi jugoslovenski rokeri su ga izuzetno cijenili. Mislim da niko od muzičara sa ovih prostora u svijetu nije značio koliko Esma Redžepova i Šaban Bajramović. Ne govorim o popularnosti; govorim o njihovom statusu među muzičarima. Uostalom, pitajte Stinga šta misli o Šabanu Bajramoviću.

Zanimljivo, ni Šaban ni Esma svoj kvalitet nijesu uspjeli da komercijalizuju; nikada nijesu bili popularni kao, recimo, James Brown u Americi. DANI: Zašto? ĐURIČIĆ: Eh, zašto?! Pogledajte samo koliko su puta sugrađani Šabana Bajramovića oskrnavili njegov spomenik u Nišu. I to zato što je Rom. Sramota! Ali, kod nas vam je, nažalost, slično manje-više svuda: najteže je biti priznat u sopstvenom gradu. I nakon toliko godina se, vjerujte mi, često plašim da prođem Herceg-Novim. DANI: Zbog čega se plašite? ĐURIČIĆ: Zbog toga što iza mene uvijek ostaje tišina. Oni koji me ne vole i koji me ogovaraju, dok prolazim, obično zašute. Svjestan sam da u ovom gradu, ma šta da napravim, nikada neću biti ništa osim običan građanin Herceg-Novog. Što je u redu, ne bunim se. Uostalom, evo, ispričaću vam... Herceg-Novi je grad vrhunskih vaterpolista koji su se sa svake olimpijade vraćali sa barem jednom zlatnom medaljom. Vaso Subotić je, recimo, na nekom svjetskom vaterpolo kupu, ne samo proglašen najboljim igračem finalne utakmice na kojoj je dao nekoliko golova nego je i osvojio medalju. Poslije utakmice okupimo se mi Novljani na šetalištu, svi “visimo” na nekom od gelendera, svako priča svoje...

“E, kad Vaso Subotić može biti prvak svijeta, vala može svako!”, kaže jedan.

Svuda, dakle, možete biti “neko”, ali u svom gradu uvijek zadržavate status koji su vam vaši sugrađani dodijelili. Što, kažem, nije loše. Naprosto, pomaže vam da sebe ne doživite suviše ozbiljno, da kontrolišete sujetu. DANI: Ipak, u Crnoj Gori se sa tim statusom dosta teško nositi. Evo, sami ste nekoliko ljeta zaredom organizovali muzički festival Cucka jeka, okupili ogroman broj ljudi iz cijelog svijeta, ali - džaba! Vlastima to očito nije bilo naročito važno: odbili su da pomognu, pa ste na kraju morali dići ruke od svega. ĐURIČIĆ: Za svakog čovjeka je centar svijeta tamo gdje se on tog trenutka nalazi. Kobilji Do, malo selo u crnogorskom plemenu Cuce iz kojeg potičem i u kojem smo održavali festival, tog momenta je za mene zaista bilo centar svijeta. Priča je počela kao mala zezalica sa mojim pokojnim ocem... DANI: Pokojnim? ĐURIČIĆ: Umro je prije dva mjeseca, u 98. godini. Nažalost, nije dočekao stotu, iako je obećavao da će, uoči svog stotog rođendana, podići kredit kako bi napravio veliku proslavu. Bio je zanimljiv, vedar čovjek, koji mi je, kao neprocjenjivu vrijednost, u naslijeđe ostavio vedrinu i ponos. U svakom slučaju, oca sam jednom pitao šta misli o tome da za njegov rođendan napravim koncert u Kobiljem Dolu.

“Radi što hoćeš”, rekao mi je, znajući da se do sela može doći uskim, krivudavim putem. “Tamo je ostalo možda tridesetak ljudi, naših rođaka i komšija, ali nijesam siguran da će svi doći da čuju tvoju muziku.”

Nijesam mnogo mario za to

Ako vaše ili moje srce ne otkuca tri puta u ritmu, možete biti sigurni da četvrti put neće ni otkucati

koliko će ljudi prisustvovati koncertu. Ako dođe njih pedeset, i to će biti čudo. Cilj mi je bio da obradujem oca, da odsviram koncert u selu u kojem je rođen. Na kraju, na opšte iznenađenje, u Kobilji Do je te prve godine stiglo pet, šest hiljada ljudi. Sljedeće godine dvanaest, trinaest hiljada iz svih krajeva svijeta. Narod je dolazio čak iz Australije kako bi u Cucama, u tom “najdivnijem hajdučkom plemenu, koje se smrti grohotom smejalo”, kako je zapisao Miloš Crnjanski, u toj netaknutoj prirodi čuo ne samo nas bubnjare i savremene regionalne bendove nego i Branku Šćepanović, KUD Njegoš, guslare.

Žao mi je što crnogorska vlast nije shvatila zbog čega je Cucka jeka značajan, jedinstven festival. DANI: Osim u vrijeme komunista, kada su to i gdje na Balkanu političari znali da cijene bilo koju vrijednost izuzev “vrijednosti” koja dolazi iz glavnih odbora njihovih nesrećnih partija?

ĐURIČIĆ: Tito je nas Jugoslovene naučio kosmopolitizmu, pomogao nam da sa najboljim uspjehom završimo osnovnu i srednju kosmopolitsku školu. Rokenrol je to nadogradio; on nam je u toj oblasti obezbijedio fakultetsku diplomu.

Nekada se u vašoj i mojoj Katunskoj nahiji - Bernard Show ju je nazvao “kamenim morem”, u svakoj crnogorskoj kući možda moglo naći tri, četiri kriške njeguškog prušta, koje su se, makar sva njena čeljad ostala gladna, uvijek ponudile gostu, bio on i nezvan. Taj se običaj u Crnoj Gori odavno izgubio. Nikoga nije briga kakav će utisak ostaviti, šta će ponuditi. Ali, bože moj - tako je, kako je. Ne pada mi na pamet da zbog toga što mi je nešto uskraćeno mijenjam odnos prema bilo kome ili da donosim nekakve konačne zaključke. Kakva je, da je, ova je vlast posljednjih decenija povukla više pozitivnih nego negativnih poteza kada je riječ o samoj Crnoj Gori. Moj “slučaj” je tu nebitan. DANI: Mislite da nije bitno to što... ĐURIČIĆ: Ne, nije. Mogao bih da se durim i ljutim, da glumim zvijezdu, ali - čemu? Nijesam takav čovjek. Nikada, na primjer, nijesam dozvolio da mi bilo ko namjesti bubanj. Sve sam radio sam. Volim aplauz, ko ga ne voli, ali, čim siđem sa scene, znam svoje mjesto. I danas se iskreno začudim kada me na ulici pitaju mogli li da se slikaju sa mnom. Možete, kažem, ali ne znam što će vam to. Isto tako, uvijek se zaprepastim kad shvatim da nekoliko hiljada ljudi dođe da čuje ono što sviram. A dođe. Ovog ljeta sam, recimo, otvorio Exit, svirao Arsenal-fest, gostovao u Guči,

Jeste, istina je to što Vojo kaže. Što ćeš ginut’ ako to nema ko da vidi, je li... I Bodo Kovačević bi, da je živ, baš kao i Davorin, svirao u mom “olimpijskom orkestru”

u Medulinu i Budvi svirao sa Zdravkom Čolićem, u Pragu sa Vlatkom Stefanovskim, na Vaclavskim namestima održao u podne nenajavljen koncert, na kojem sam za petnaest minuta skupio tri hiljade ljudi. DANI: Kako Vam polazi za rukom da okupite toliko svijeta? Za Vama je 1997/98. ili 5. oktobra 2000. nekad išlo i po 100.000 demonstranata. U čemu je magnetizam, erotika bubnja? ĐURIČIĆ: Muzika, baš kao i sam život, počiva na ritmu. Ako vaše ili moje srce ne otkuca tri puta u ritmu, možete biti sigurni da četvrti put neće ni otkucati. Ritam je ono što pokreće cijelu galaksiju. Cio Sunčev sistem kreće se u ritmu. Ritam i tempo, to je suština. Tempo - određeni broj udaraca, koraka u datom trenutku; ritam - određeni broj ponovljenih udaraca u određenom vremenu. Erotika bubnja je u tempu i u ritmu. Ali i u istini koja se ne mora dokazivati.

Kako uspijem da okupim toliko svijeta? Mislim da ljudi prepoznaju moju strast i želju da, zabavljajući sebe, zabavim i njih. To sam shvatio devedesetih. DANI: Šta ste shvatili?

ĐURIČIĆ: Desetine hiljada ljudi na protestima protiv politike Slobodana Miloševića šetalo je tri mjeseca u ritmu koji je namatao moj bubanj i nikada nijesmo napravili ni jedan pogrešan korak. Sjećam se, recimo, da sam 2000. predvodio demonstrante koji su, od platoa ispred nekadašnje Skupštine SFRJ, skrenuli u Ulicu kneza Miloša, namjeravajući da se zaustave na Dedinju, ispred kuće u kojoj je stanovao Slobodan Milošević. Na sredini Kneza Miloša stajao je kordon do zuba naoružanih policajaca. Iza njih - vodeni topovi.

Dragoljube, ovo ti je kraj, pomislio sam. Ali, ako je već došao sudnji dan, daj da se barem nasmijemo kao ljudi. Imao sam dvije mogućnosti: ili da se povučem i priznam da smo se uplašili ili da krenem na njih. Odlučio sam da krenem na kordon,

pa neka poginem! DANI: “Crnogorci jesu junaci, ali ginu samo ako to ima ko da vidi. Ako nema publike, nema ni pogibije. Radije će uteć’”, rekao mi je crnogorski slikar Vojo Stanić.

ĐURIČIĆ: Jeste, istina je to što Vojo kaže. Što ćeš ginut’ ako to nema ko da vidi, je li... Uglavnom, kada sam policajcima prišao na metar, vidio sam da mi mnogi od njih, propuštajući nas, namiguju. Tada sam shvatio da je Milošević definitivno gotov.

Aktuelna vlast su Srbiji se plaši bubnjeva, koji su ostali simbol jedine prave i iskrene revolucije. Devedesetih je cijela Srbija lupala u šerpe. Bio je to ritam pobune. DANI: U julu ove godine na Tari ste organizovali kamp za djecu, za mlade bubnjare. Čemu ste ih učili? ĐURIČIĆ: Kroz tu školicu prošlo je 2.300 djece. Sa po njih dvadesetak, tridesetak u grupi pravio sam orkestar, prethodno ih naučivši da na bubnju odsviraju kompoziciju od četiri minuta. Zbog toga su bili veoma ponosni na sebe. Iako to, ruku na srce, nije teško. To može manje-više svako. DANI: Svako može da nauči da svira bubanj?! ĐURIČIĆ: Naravno. Nemojte da mistifikujemo... Planiram da uskoro u Beogradu napravim koncert sa bendom u kojem će svirati bivši vaterpolista Igor Milanović, rukometašica Andrea Lekić, rukometaš Petar Nenadić, kao i ostali sportisti, nosioci olimpijskih i drugih medalja. DANI: Ako biste sastavljali jugoslovensku bubnjarsku reprezentaciju, koje biste sve muzičare pozvali da u njoj sa Vama sviraju? ĐURIČIĆ: Možemo pričati šta hoćemo, ali Goran Bregović je, zahvaljujući onom što radi, definitivno postigao ogroman uspjeh. Nijesam siguran da mi Bregovića vidimo onako kako ga vidi svijet, ali...

Radeći film Arizona dreem, Goran je od grupe Leb i sol uzeo pjesmu

Uči me, majko, karaj me, obradio je, a onda je Vlatku Stefanovskom i

grupi “posebno zahvalio” na ideji i inspiraciji. Da tu pjesmu nije uzeo i da mi, na osnovu sudske presude, kasnije nijesmo dobili veliki novac kao odštetu, nikada sebi ne bih kupio stan u Beogradu. I za to sam Goranu lično specijalno zahvalan.

Prije nekoliko godina sam ga sreo na beogradskom aerodromu.

“Brega”, rekao sam u šali, “ne ustručavaj se, uvijek uzmi što god ti se sviđa i prodaj svijetu. Poslije ćemo te tužiti i od odštete jedno vrijeme moći pristojno da živimo.”

Činjenica je da je Goran Bregović, za razliku od nas ostalih, uvijek znao da proda ono što napravi. Posljednjih godina veoma često sviram sa Vlatkom Stefanovskim. To zvuči odlično, ali - džaba! Jednostavno, ne umijemo da prodamo ono što smo napravili. DANI: Pored Bregovića, ko još bi mogao svirati u Vašem “olimpijskom” orkestru? ĐURIČIĆ: Jugoslavija je zaista imala mnogo odličnih izvođača, ali nijesam siguran da je imala i toliko dobrih autora. Kada je riječ o članovima orkestra... Uvijek mi je bio interesantan odnos Sarajeva prema nekim slavnim Sarajlijama. Bregović je, recimo, sa Bijelim dugmetom mogao napraviti svjetsko čudo, ali u Sarajevu nikada nije mogao dobiti status kakav su imali Indexi. Posebno Davorin Popović. DANI: Sarađivali ste sa Davorinom Popovićem?

ĐURIČIĆ: Naravno. Krajem sedamdesetih, Davorin je često nastupao sa grupom Mama-Coco, u kojoj sam tih godina svirao. Bio je nevjerovatan čovjek. Kao da je u njemu bilo sabrano sve najbolje od Sarajeva i Sarajlija. Posljednji put sam ga vidio u bolnici na Koševu; bilo je jasno da je kraj. Zdravko Čolić i ja smo došli da ga posjetimo i sjećam se da smo maltene morali da čekamo u redu dok ne uđemo kod Davorina u sobu. Mnogo je ljudi željelo da ga pozdravi. Za razliku od nas klonulih i očajnih, Davorin se i tada, na samrtnoj postelji, sve vrijeme zafrkavao i na svoj i na naš račun.

I Bodo Kovačević bi, da je živ, baš kao i Davorin, svirao u mom “olimpijskom orkestru”. Kada je počela opsada Sarajeva, Bodo je, sjećam se, otišao najprije u Češku, a onda i u Beograd. Uh, bilo je teško posmatrati ga kako se muči, koliko pati za Sarajevom… Gledjući ga, shvatio sam koliko je zapravo teško u nekim godinama sebi priznati da si “tikva bez korijena”. A Bodo se upravo tako osjećao. DANI: U Sarajevo ste, prvi put nakon rata, došli da posjetite Davorina Popovića u bolnici ili...?

ĐURIČIĆ: Ne, ne, odlazio sam i ranije. Taj prvi odlazak pamtim po slučajnom susretu sa Dinom Merlinom. Vidio me je kako hodam ulicom, izašao iz automobila, srdačno se pozdravio sa mnom iako se nijesmo poznavali i predstavio me svojim prijateljima.

“Ovo je veliki čovjek”, rekao im je. “Prijatelju, želim ti lijep boravak u mom gradu.”

Bio je to jedan od najdirljivijih susreta koji sam imao sa nekim od kolega. Muzičari znaju da budu sujetni, egocentrični; rijetko pokazuju da poštuju tuđi rad. DANI: Čiji Vi rad danas poštujete? ĐURIČIĆ: Svakoga ko u ovom vremenu uspijeva da živi od onoga što radi. Lično, posljednjih sedamnaest godina živim isključivo od bubnja. DANI: Koji ste iz drugog ubacili u prvi plan. ĐURIČIĆ: Jesam, iako ne znam kako. Ali znam da, dok izvodim kompoziciju, ne vodim mnogo računa o tome gdje je refren, a gdje uvod. DANI: Znači li to da na koncertima improvizujete?

ĐURIČIĆ: Moj koncert bi bio veoma dosadan ako bih išao po unaprijed utvrđenom planu. Okviri se znaju, ali se nikada ne zna koliko će trajati određeni dijelovi kompozicije. Sve zavisi od publike. Uvijek imam dio kada iritiram publiku, kada joj namjerno bivam dosadan. E, a onda, vodeći računa o tome da ne pretjeram, polako počinjem da uzlijećem. Ma koliko paradoksalno zvučalo, svaki moj uzlet je logičan. Ostali bubnjari iz benda to osjete, pa im zato i nije teško da nastave da me prate. DANI: Danas svirate sa različitim muzičarima - od Zdravka Čolića i Đorđa Balaševića do, recimo, Vlatka Stefanovskog. Je li teško uskakati iz jednog žanra u drugi?

ĐURIČIĆ: Jeste. A znate li kako to usklađujem? Kada sviram sa Zdravkom Čolićem, uvijek dođem tri sata prije početka koncerta. Neke njegove pjesme nikada prije svirke nijesam čuo osim slučajno, na radiju, ali uspijevam da uhvatim ritam. Pored toga, pomno pratim način na koji Zdravko gradi atmosferu i trudim se da tih svojih sedamnaest minuta odsviram kada osjetim da energija publike počinje da pada: uskočim da bih je podigao. Sa druge strane, dok sam vodio Zdravkov bend i sa njim svirao, dan prije ili dan nakon koncerta nikada nijesam sam nastupao. Naprosto, teško je u 24 sata prebaciti se u sopstveni program. DANI: Je li Vam žao što ste ušli baš u program u kojem ste posljednjih gotovo pet decenija? Negdje sam pročitala da ste željeli da budete slikar. ĐURIČIĆ: U Herceg-Novom je postojala čuvena Umjetnička škola, koja je zatvorena godinu prije nego što sam stasao za upis. Crna Gora je, inače, poznata po velikim slikarima. Da ne govorim o Petru Lubardi, Dadu Đuriću, Milu Milunoviću, Voju Staniću, koji su klasika; pogledajte ove mlađe: Zlatko Glamočak, Ratko Odalović, Draško Dragaš, Abaz Dizdarević, Ilija Burić... Nikada mi nije bilo jasno odakle na tako malom prostoru toliko talentovanih slikara. Ne, nije mi žao što nijesam postao jedan od njih. Našao sam se u ovome što radim. Znam svoje mjesto... DANI: Da, to ste rekli. Pa, gdje je Vaše mjesto? ĐURIČIĆ: U životu mi je važno nekoliko malih stvari: okružio sam se ljudima koje volim, prihvatio da ne moram biti baš svačiji, uspio da sebe ne opteretim stvarima i događajima na koje ne mogu da utičem. To je moj mali svijet iz kojeg ne iskačem. To je moje mjesto..

Tito je nas Jugoslovene naučio kosmopolitizmu, rokenrol je to nadogradio

Foto: KONAN

Foto: PREDRAG ILIĆ

Foto: VIJESTI

Foto: LUKA ŠARAC

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.