Biciklistička hronika: Stupska bitka

Dani - - Ruinlust -

To je ta prljava i divlja Bosna. Bez trunke reda; raštimana i poluhisterična. Zemlja-Kajun koja mrzi samu sebe. Zemlja čije rijeke su beskrajne kanalizacione cijevi sve do Crnog mora. Zemlja u kojoj nema ni traga od famoznog gostoprimstva i dobrohotnosti na koje smo navikli iz pozitivnih stereotipa

Vremenom sam zavolio rubove Otesa, od spomenika palim austro-ugarskim pilotima do regulisanog toka rijeke Bosne. Svaki dan bih tu navraćao. Spustio se biciklom na samu obalu; Bosna bi bila prljava, ali osvježavajuća zbog hladne struje zraka koja je tekla nad vodom. Cijelim područjem je dominirao dio Igmana prema Blažuju i Rakovici.

Ne znam zašto, ali sam počeo voljeti tu planinu, koju sam prvi i jedini put prešao početkom decembra 1995. Kada smo se spustili Putem spasa do Ilidže, koju smo prošli ispraćeni čudnim pogledima njenih stanovnika isključivo jedne nacionalnosti, na putu prema opkoljenom Sarajevu.

Dok se Cezar ne umori

Igman je zelen i visok bedem koji nam onemogućava da vidimo ostatak Bosne, i još dalje Hercegovine. Tako je naša zemlja ispresijecana planinama. Nismo predodređeni da živimo u depresivnim ravnicama, nama se planine svako malo pretvaraju u krvava ratišta. Dovoljno nam je to saznanje, a ovovjekovna depresija u tom slučaju djeluje samo kao hipsterska bolest.

Navikao sam se na smeće, nanose otpada koji su se tu godinama gomilali. Na makadamskom putu nije rijetkost vidjeti tepihe, koje su vozači postavili kako bi lakše prešli rupe ispunjene žitkim blatom. Sada su tepisi zgužvani i slijepljeni sa crvenkastom zemljom. Divlja kamilica raste po humkama svježe zemlje dovežene da se utvrdi nasip, ukoliko rijeka Bosna odluči podivljati u proljeće.

Dolazio bih tu i gledao kako mladići bacaju komad drveta psu Cezaru i on revno zapliva prema sredini rijeke, sve dok se ne umori i ne počne odbijati komandu da pliva prema mamcu. Ribari su zabacivali leptirice nadajući se kakvom ulovu među svim tim fekalijama, i plastičnim flašama koje su staloženo putovale prema Crnom moru.

To je bilo moje biciklističko hodočašće, doći do Otesa i gledati Igman i rijeku Bosnu, sve to silno zelenilo koje je prijetilo da će progutati naseljena mjesta, gdje su živjeli ljudi protjerani iz svojih

Ako je Bosna u Otesu prljava, onda je nemoguće pronaći odgovarajuće epitete za Miljacku

Igman je zelen i visok bedem koji nam onemogućava da vidimo ostatak Bosne, i još dalje Hercegovine

domova i prinuđeni da se priviknu na novi životni prostor.

Tri fotelje i jedan kauč

Jednom sam vozio nazad prema Azićima, gdje sam naletio na spomenik Ivanu Staniću Cici, majoru HVO-a, koji je poginuo braneći Sarajevo, što sam pročitao na skromnoj kamenoj ploči.

Kada bi mi Otes dosadio odlučio bih krstariti Stupom. Pa bih prešao most preko Miljacke i odmah skrenuo lijevo, bacio se na makadamski put i pratio rijeku nizvodno do nekog nadvožnjaka, ispod kojeg sam lakomisleno prošao i vidio kako je jedan njegov betonski osnov pogođen granatom teškog kalibra. Beton je bio odvaljen, i iz njega je virila debela čelična armatura. Nisi mogao pobjeći od rata sve i da si htio, jer je ovo područje teških borbi vođenih prvih ratnih godina.

Duž cijelog toka Miljacke su divlje deponije. Miljacka ovdje zapravo i nije rijeka, nego siva i braon vodena masa fekalija. Ako je Bosna u Otesu prljava, onda je nemoguće pronaći odgovarajuće epitete za Miljacku. Tu se mogu vidjeti tri fotelje na sred rijeke. Kauč je na raspolaganju na obali, pa raznovrsni asortimani tekstilne robe, sve pobacano po korovu; otpad građevinskog materijala, ostaci asfaltne ceste, blokovi sivog asfalta zgurani niz obalu, izobilje plastičnog otpada. Žabokrečina, memla, smrad na sve strane. Tako bih opisao Miljacku u njenom toku na Stupu. Ako bi neko bolje pretražio njene obale i korito sigurno bi pronašao kosti stradalih iz zadnjeg rata.

Prljave bosanske rijeke kao naša savjest, koju brižljivo čuvamo kao zmija nožice.

Samo želim pratiti rijeku

Tako sam letio na kotaču vjerno prateći Miljacku i umjesto da skrenem desno makadamom nakon nadvožnjaka, slučajno sam nastavio ravno nekim uzanim puteljkom. Prošao pored kuće koja je bila toliko iščopana mecima i gelerima, da je izgledalo kao da je rat jučer završen. Ili kao da se nikad nije ni završio. Nigdje nije bilo žive duše. Poslije kuće je bio malinjak, okućnica, i na kraju uvidjeh da sam ušao u slijepu ulicu, jer sam došao do velikog betonskog dvorišta koje je bilo zatvoreno niskim nastambama skladišnog tipa. A mogao je komotno biti i mali kompleks zatvorskih ćelija.

Na drugom kraju dvorišta drijemala su dva tornjaka na dugim lancima. Kada su me spazili jedan je odmah pojurio prema meni, ali ga je lanac zaustavio dok sam se strateški povlačio nazad prema nagrđenoj kući. Tu me na sred puteljka dočekalo biće u kasnim šezdesetim. Po prilici čovjek, sijed, bezub, velikog stomaka, držeći kanticu od Biljnog mrsa počeo je galamiti.

Te šta ja radim ovdje. Znam li da je ovo privatni posjed. Zar nisam vidio rampu. Zašto sam ušao u njegovu teritoriju. Šta tražim ovdje. Zašto nisam vidio rampu. Tako je ljudsko biće pjenilo. Nije pomagalo što sam rekao da sam prvi put u životu nabasao na ovaj kraj. Da nemam pojma gdje se nalazim. Jer samo želim pratiti rijeku. Kakvu rijeku? Ovo je privatna zemlja! Nisam li vidio rampu?

Nema svjetiljke u prozoru

Sve to je stalno ponavljao i divljao bez silazne putanje. Uzalud sam se izvinjavao da nisam imao loše namjere. Sjetio sam se filma

Waltera Hilla Southern Comfort,i domorodaca koji nastanjuju močvare Louisiane, naroda koji se naziva Kajunima. Ko je gledao film zna da se radi o remek-djelu, u kojem se jedna bezazlena situacija pretvara u lov na ljude. Pretpostavljate da Kajuni nisu nimalo dobrohotni, oni su progonitelji, a progonjeni su pripadnici američke Nacionalne garde, urbani likovi neskloni bježanju kroz močvarni pakao.

Moj Kajun je bio uporan, pa sam ga zaobišao uz njegove sumanute tirade kao da sam mu pobio svu familiju, a pretke iskopao iz grobova, i zavezao kosture za izrezbareno kolje. Ne bi me čudilo da u škrinji zamrzivača drži zaleđene članove porodice. Kao baka u Capotejevoj priči Svjetiljka u prozoru, koja je u zamrzivaču držala desetine savršeno očuvanih mačaka - to joj je bila jedina obitelj. Već na sigurnoj udaljenosti uputio sam mu koju ružnu riječ, nikad se ne zna kada mu pojačanje može izaći iz nagrđene Kuće smrti. Tamo gdje su meci i geleri zasađeni u fasadu i iz kojih ne može nikad ništa niknuti, sem svih tih nepotrebnih memorabilija na prohujali rat.

Čemerna olupina

Poslije sam na raskršću skrenuo lijevo i izišao na pristojan asfaltni put. Sa sigurne udaljenosti sam gledao Kajunovo minijaturno naselje zaraslo u divlje zelenilo. Bilo

Tu me na sred puteljka dočekalo biće u kasnim šezdesetim. Po prilici čovjek

je to negdje u ulici Kurta Schorka, daleko iznad broja 100, koju ću zaobilaziti u širokom luku, jer ne znam na kakve bih sve zamisli došao da me Kajun još jednom napadne. Nije se šaliti s Kajunima, većina junaka filma Southern Comfort svakako nisu preživjeli. To je ta prljava i divlja Bosna. Bez trunke reda; raštimana i poluhisterična. Zemlja-Kajun koja mrzi samu sebe. Zemlja čije rijeke su beskrajne kanalizacione cijevi sve do Crnog mora. Zemlja u kojoj nema ni traga od famoznog gostoprimstva i dobrohotnosti na koje smo navikli iz pozitivnih stereotipa. Iza svakog ugla čuči poneki divlji Kajun, čeka da zalutate u njegov posjed. Da vam izreda svu porodicu u negativnom kontekstu, s manijakalnim izrazom lica, držeći plastičnu kanticu od Biljnog mrsa u ruci, jer je pošao brati maline. Ljudski medvjed koji je nekad možda i bio u potpunosti čovjek, a sada je samo čemerna olupina što trune u srcu Sarajevskog polja.

Ravni Butmirski put je kilometarski dug i pust. Vozio sam se prema njegovom kraju udišući zanosne mirise biljaka. Tako se završila moja Stupska bitka. Puhao je žestok vjetar. Igman je bio modar od narogušenih oblaka. Znam kad se vratim na Goricu, kleknuću ispred zgrade, i poljubiti Zemlju. Ovdje su Kajuni, ipak, dosta bolje raspoloženi..

Foto: FARUK ŠEHIĆ

Bitka za Stup: Teške borbe

Foto: FARUK ŠEHIĆ

Bitka za Stup: Vješala za najlonske kese

Foto: FARUK ŠEHIĆ

Bitka za Stup: Priroda, društvo, smeće

Foto: FARUK ŠEHIĆ

Bitka za Stup: Dnevni boravak

Foto: FARUK ŠEHIĆ

Bitka za Stup: Kamo dalje, rođače

Foto: FARUK ŠEHIĆ

Bitka za Stup: Veliki plus za našu stvarnost

Foto: FARUK ŠEHIĆ

Bitka za Stup: Stupski križni put

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.