Mit je pobijedio sudbinu naroda

Ekskluzivno uz veliku sarajevsku retrospektivu (II)

Dani - - Berber - Razgovarala: JADRANKA DIZDAR

Veliki intervju koji je Mersad Berber autorizovao nastao je na osnovu razgovora između 2005. i 2008. u Zagrebu, koji bi se trebali naći u još neobjavljenoj knjizi naše saradnice.

Dani ovaj ekskluzivni intervju prvi objavljuju u dva nastavka

DANI: Posegnuli ste za Alegorijama i pripovijedi o ljepoti radije nego da slikate bh. ratna i poratna očajanja i patnje? BERBER: Da, jer su alegorije uvijek san o boljem svijetu, one u sebi nose odu Životu, što je permanentna premisa umjetnosti. Te su mi slike najdraže. Podsjetile su na neke mitske, antičke alegorije. To je slikarstvo koje pruža nadu. Nisam išao za tim da interpretiram tamnu stranu ratnih događaja. Likovi u tim alegorijskim scenama - ti mladići koji se igraju na nekom imaginarnom polju Bosne - moji su sinovi. Moja djeca su “glumila” te simboličke prizore. Ove heroičke alegorije su po formi više jedna kantilena - nostalgično tugovanje za Bosnom. DANI: Može li se reći da je promocijaAlegorijanaizložbiorganiziranoju Albemarle Gallery u Londonu 1998. bilaodgolemogznačajazaVašaktualnislikarskirejtingnameđunarodnoj umjetničkoj sceni?

BERBER: Ugledni britanski povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Edward Lucie-Smith prvi je zapazio ove moje slike velikih formata. Imao sam sreću da je moja izložba održana u ovoj prestižnoj galeriji, gdje je među suvlasnicima i Ivana Meštrović, unuka našeg slavnog skulptora. Tada sam prvi put izložio jednu veliku Alegoriju u tri dijela. To je bila reminiscencija na neke moje ranije slike, odlaske u Skender-Vakuf, u te divne šumske revire s bosanskim konjićima koji na leđima nose samare. Napravio sam spoj antičkih torza, ljudskih figura, mladosti i tih konjića, a kao background uveo sam,nanovo,prizorebosanskihšuma. Kao nostalgično sjećanje na nešto što se u tom trenutku činilo izgubljenim.

DANI:Poznavalistemnogoljudi.Tijekomilinakonnedavnogratajesuli Vas oni zvali, ponudili pomoć?

BERBER: Nekolicina i dan-danas u Sarajevu. Nažalost, nekoliko mojih velikihprijateljaumeđuvremenujeumrlo.UmrojeIbrahimLjubović,sjajanslikar bosanskog nadrealizma. Umro je dr.MustafaBeganović,mojvelikiprijatelj i intimus iz jedne druge struke, medicinske, ali nosio je u sebi nešto što bi Meša Selimović opisao kao - uzvišenu tragičnost bosanskih junaka. Umro je Alija Kučukalić, veliki bosanski skulptor. Mi smo zajedno studirali. On je poginuo obavljajući svoju dužnost na Likovnoj akademiji u Sarajevu tako da je izravno, sa svog profesorskog mjesta, ušao u legendu.

Niz mojih studenata braneći na obroncima Sarajevo kao vojnici, časnici Armije BiH, poginuli su. Na primjer, Mustafa Baručija, izuzetno darovit majstor bakra, bio je moj đak u Umjetničkoj školi i, kasnije, na Likovnoj akademiji. Da ne nabrajam dalje. Osjećam pijetet prema njima.

Uspomene na njih biće objedinjene u toj mojoj velikoj “svaštari”, spomenuo sam je već u ovom razgovoru. Pomalo radim na tome. DANI: Dugo ste živjeli i radili u Sarajevu. Izvjestan broj intelektualaca i umjetnika, bivših Sarajlija, otvoreno je podupiralo razaranje Sarajeva, ubijanje civila. Vaš komentar? BERBER: Oni se, poput Mome (Kapora), nažalost, moraju potvrđivati. Ali, ne znaju jednu stvar: da niko ne voli konvertita. Niko ne voli. Važno je sačuvati taj ljudski princip u sebi, ako ga imaš. Ako ga nemaš, onda... Meni je bilo jasno da će doći do tog loma. Oni su smatrali da dobijaju taj pasport ako pljunu po Bosni. DANI: Tragate li još uvijek, poput mnogih, za odgovorima na pitanja: Zašto? Zbog čega?

BERBER: Teško je to objasniti. Jednom prilikom pitali su Skendera Kulenovića da objasni svoje zadnje sonete koje je napisao pred smrt. On se okrenuoBosni,svomvelikomromanugdje jepokušaodarekonstruiraslavnodoba svoje familije. Vidio je da se komunistička revolucija urušava, da puca po svim šavovima. Onda je shvatio da mu je ostala samo kategorija tog sjećanja: na divnu građevinu nostalgije prema svojoj velikoj begovskoj porodici. Proradila je i emocija prema majci, braći.

Napisao je dio te trilogije, otišao u Mostar i tamo umro. Ali, napisao je i sonete o Karađoz-begovoj džamiji, napisao je sonet Nad mrtvom mojom majkom. Tosuvjerojatnonajljepši,najpotresniji, šekspirijanski soneti. Prema tome, vidi se da komponenta zavičajnog zna biti presudna ne samo u likovnom već i u literarnom umjetničkom stvaralaštvu. DANI: Jedna vrst uvoda u Veliku alegoriju o Srebrenici bile su i Poštanske razglednice Sarajeva (1998-2000)?

BERBER: Poduhvatom na temu Srebrenice, krug Poštanskih razglednica

Sarajeva se proširio, taj ciklus sam nastavio. Ove razglednice, skice Sarajeva koje sam radio, smatrao sam za svoje male,zapisničarske,“novinarske”uratke. U sebi ih još uvijek ne smijem nazvati nekakvim krupnim likovnim djelom. Post-karte Sarajeva uključivale su i patriotski čin. Naime, bojao sam se, smatrao sam tada da još nemam snage da mogu govoriti u velikom formatu. A pitanje je, uopće, šta je u umjetnosti tzv. velika forma? Jer, velike forme mogu biti baš ta neka - po formatu - minijaturna, ali dragocjena ostvarenja koja, potom, ostanu kao kapitalno dostignuće sukladno istini o nekim događajima. Tako da tvoja vlastita želja za nekom monumentalnom formom može ostati pusta želja. Ja sam takve, krupne stvari, uvijek ostavljao za

kasnije. Međutim, u protekloj deceniji vrlo aktivno pravio sam te male umjetničke zabilješke, radio sam ih čak i tokom onih mjeseci provedenih u Sarajevuuratu(1992.)ilikadasambiouratnom Dubrovniku s bosanskim konvojem (1991-1992). DANI:Oko50Razglednicaizovogopsežnog ciklusa, najčešće ulja na platnu relativno malih formata, premijernostepokazalinaretrospektivnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti Krakow (2000.) Kako su nastajale? Što znače za Vas osobno? BERBER: Nostalgiju za Sarajevom. Ciklus je nastao u ratu, na raznim

mjestima, u Zagrebu, Dubrovniku, Hamburgu, Munchenu, Jacarti... DANI: Otkuda ideja o Poštanskim razglednicama Sarajeva?

BERBER: Posveslučajno.Naišaosam na divnu misao Carlosa Fuentesa. Govoreći o ratu u Bosni tada aktualnom u svjetskim medijima, Fuentes je rekao da ga Bosna podsjeća na neke čudesne hidronime i toponime: Jajce, Vrbas, Ustikolina, Višegrad... I dalje, kazao je kako ih je vidio dok se kao dijete igrao u kabinetu svoga djeda u Buenos Airesuitonačarobnimpoštanskimrazglednicama Austro-Ugarske monarhije, na temu neke daleke zemlje Bosne.Iznenadilamejeovaizjavaslavnog latinoameričkog pisca i potakla da napravim nostalgičnu mapu, gdje stalno u podtekstu, u drugom planu kako mi to u slikarstvu kažemo, izviru iz starih papiraprizoristihnostalgičnihkartolina iz doba Austro-Ugarske monarhije. DANI: Kako ste došli do originalnih dokumenata, u ovom slučaju postkarata iz tog vremena? BERBER: U svom arhivu, među hiljadama prašnjavih papira imao sam i jedan set tih razglednica starog Sarajeva, vedute Vranduka, Zenice, Ustikoline, Banje Luke. Koristio sam ih kao background, gdje sam ispričao priču ponovo i napravio svoje alegorije u nekom skoro bajkovitom ozračju. To je ononeštoštojeučovjekunajintimnije. Rekao sam: Ako ne vrijedi sad, možda sutrabudevrijedilokaoemocija,dokument jednog čovjeka koji je volio Bosnu. Znaš ono, čovjek u sivom odijelu, čovjek koji je volio Bosnu. DANI: Premda se u Razglednicama preplićurazličitislojevipovijesti,sjećanjaiosjećaja,onesuvišeodsnajer bilježe opstanak jedne vrste duhovnosti karakteristične za taj prostor. Kako ste uspjeli? BERBER: Poštanske razglednice Sarajeva su vrlo jednostavne. U principu, one su kao češki humor. Background su im prelijepi motivi idilične BosneizdobaAustro-Ugarske,kadajeBosna posredstvom Austrije bila urbanizirana na evropski način. Ove razglednice su spoj bosanskog medievalnog

srednjoevropskog naslijeđa i otomanske baštine. Uz taj background, uvijek sam ispričao neku zgodnu priču: na primjer,osarajevskomzbjegu,oporuci učenja gdje, recimo, Dedal uči Ikarusa letenju na jednoj od sarajevskih fasada iz doba Austro-Ugarske. Tu su i portreti mojih prijatelja koji su poginuli u nedavnomratu,međunjimaiAlijaKučukalić. Zatim, hommage mojim prijateljimaNijazuDizdareviću,MešiSelimoviću, ali i starim bosanskim slikarima koje sam beskrajno volio. Na primjer, citiram pejzaž, livanjsku Visoravan u cvatu Gabrijela Jurkića i neki događaj. DANI: U bivšoj Jugoslaviji imali ste popularnost istinske umjetničke zvijezde. Kako danas gledate na to vrijeme?

BERBER: Ja sam volio Jugoslaviju, volio sam taj pluralizam, moram priznati.Naravno,shvatiosampovijesnifenomen koji se desio od raspada (berlinskog) Zida i neiskorištenu šansu Jugoslavije da ostvari normalnu građansku opciju, gdje bi se poštovao suverenitet svakoga naroda. Postojalo je tu nekoliko unisonih, majorativnih pjevanja koja, nažalost, takvom “horu” nisu dozvoljavala građansku harmoniju. Ili, građanski razlaz koji se desio između Češke i Slovačke. U nas je to po nečemu bilo nemoguće. To je ono što Česi kažu da mi proizvedemo više povijesti u jednom danu nego oni u jednoj deceniji. Desilo se to što se desilo.

Protiv neba Bosne bila su tri izrazita ivjerskaikulturološkakompartimenta. Koja su inače izuzetno dobro i skladno živjeladotada.Zameneosobno,živeći usredinikojajeimalasveodlikemultikulturalnogprostora,tielementibilisu samo jedno veliko civilizacijsko i tradicijsko iskustvo, nikako moj hendikep. Nažalost, u osvit raspada zemlje, svaki izraz ovakvog viđenja stvari smatran je izdajomnekakvihprincipakrvi,tla,itd., štojesuludateorija.Nekad,uškolskim klupama, antička filozofija od Platona, Sokrata, učila nas je da čovjek kreće od mitakadiskursulogosa,razuma.Ovdje se desilo obrnuto. Ovdje se od stečevina u logosu krenulo u regres, ka mitu. Mit je, zapravo, pobijedio sudbinu naroda. Na tim prostorima desio se kuršlus, povijesni regres. Nama sada preostaje da živimo. DANI: Zanima li Vas sudjelovanje u politici? BERBER: Uvijek sam bio izvan svih konteksta politike i političkih partija. Nikada nisam ušao ni u jednu političkustranku.Smatraosamdaumjetnost pruža daleko šire prostranstvo, tako da nikad nisam sudjelovao u politici. Podržao sam, naravno, neke stvari koje sam prepoznao, koje čuvaju habitus zemlje. Znao sam pomoći patriotima BiH. Obrani te ideje - Bosne. I dan-danas ja mislim da ću do groba braniti tu ideju. Ali, to je sfera koja je u habitusu.

Kao i u religiji, čovjek često puta ne želi javno da komentira. DANI: Do 35. godine života stekli ste međunarodni ugled i slavu: samo u periodu 1967-1972. dobili ste čak 15 značajnih internacionalnih i jugoslavenskih nagrada, npr. bijenala u Sao Paulu, Trstu, Krakowu, Ljubljani,Aleksandriji,uključujućiipriznanja zagrebačkih najtiražnijih dnevnihlistovaVečernjilistiVjesnik,ukojima Vam divljenje iskazuju i riječima:“VistelikovniAndrić,nekavrsta mostasNeretvekojivežedaleki,prostrani Istok i suvremeni Zapad.” Je li ova ocjena bila podjednako shvaćena i prihvaćena od svih?

BERBER: U svojem djelu uvijek sam ispitivao vlastiti zavičaj, ne praveći od toga neki nacionalni program. To mi nije bilo ni na kraj pameti. Nego, ono što je čovjeku najbliže, ono što je meni bilo najbliže, to sam interpretirao. Dobro znamo iz primjera literature kako je to nešto veliko, jer, baš zahvaljujući susretu nekoliko vjerskih, kulturoloških sedimentacija u Bosni, desilo se to čudo, čarolija Bosne.

Sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća, u grafiku sam unio temu koja je bila, na neki način, tabuizirana na ovim prostorima. Nije to bila neka revolucija. Ali, na to se gledalo kao na nešto što pripada sferi navodnog neoklerikalizma. Klerikalno, dakle. Nikako u tome nisu mogli prepoznati činjenicu da je to dio tvoje ljudske biografije, tvoje povijesti, povijesti tvoje familije. Nešto što je imanentno, duboko tvoje. Već tada su pojedini likovni kritičari neki tvoj, nazovimo ga fenomen zavičajnog motiva, svrstavali u neku navodnu političku ideju. Što je, naravno, bilo pogubno. Tu je baš došlo do jednog mog razlaza. DANI: U Beogradu? BERBER: Izuzetno sam volio izlagati u Beogradu. Ali, imao sam veliku pauzu u izlaganju baš nakon jedne likovne kritike. Izložio sam tada Ulemu iz Prusca. I, mene je nekoliko - neću spominjatiimena!-beogradskihlikovnihkritičaraoptužiloza,kao,neki“panislamizam”, za neku, kao, “zelenu transverzalu”. Bio sam povrijeđen. Jer, naravno, to nije imalo nikakve veze s promocijom bilo kakvih političkih ideja u mojoj grafici. Grafika Prusačkog uleme dočarava trenutak moje nostalgije za jednom fotografijom. Uostalom, ja sam stalno imao potrebu baš za rimejkom, citatom i meni je drago da se doktrina europskog pasatizma, kao trenda, pojavila istodobno kada sam i ja, neovisno, istraživao te stvari u Sarajevu. Prema tome, tu nije bila riječ o nekoj navodnoj političkoj tendenciji. DANI: Nakon toga nastavili ste izlagati u Beogradu?

BERBER: To pogubno vezivanje mojih grafika uz nekakav navodni politički program malo me je udaljilo od izlaganja u tom gradu. Iako, žalim zbog toga. Jer, sjajno sam surađivao, izuzetno sam respektirao taj genius srpskoga slikarstva, počevši od fresaka. Konačno, moj prvi ciklus kojim sam promovirao sebe, bio je ciklus Vizantija, moj veliki citat naše medijalne, znači, pravoslavne umjetnosti. Ali, osim toga,joškaogimnazijalacugledaosam se, učio i od velike hrvatske trijade Račić-Kraljević-Becić, dakle, munchenskogkrugaslikarstva.Radiosamihommage sarajevskoj Hagadi, s elementima hebrejske kulture koji su u Sarajevo došli sa Sefardima. Sve su to bile likovne senzacije koje su bile asimilirane u meni kao mladom slikaru. Sarajevo je bilo premreženo svim tim stvarima. Besmisleno je govoriti da je neko u Sarajevu producirao elitističke ideje ičega što bi se moglo nazvati fenomenom neke ratoborne islamike. Ili, uopće, neku komponentu religijskog. Jednostavno, povijesna složenost tog prostora bila je duboko integrirana u svako djelo koje je tamo nastajalo. DANI: Možete li opisati stvaralačku atmosferu u Sarajevu 70-ih, 80-ih, u godinama pred rat? BERBER: Mi smo u to vrijeme prolazili razne ideološke traume. Imam utisak da se svijet, često puta prenaglašeno, prosto bojao sindroma toga našegasocijalizma.Pripadalismoslikarstvu Istočne Evrope, postojali na margini

Na Bjelašnici u nekropoli stećaka, selo Šabići, 2005.

Foto: ARHIVA MERSADA BERBERA

Ada i Mersad Berber u Atriju zagrebačkog Teatra Gavella na otvorenju Berberove izložbe Kenotaf za Srebrenicu, uz predstavu Aretej Miroslava Krleže u režiji Zlatka Viteza 2006.

Na snimanju za FTVBiH sa Sidranom u Berberovom ateljeu u Sarajevu 1998.

Foto: ARHIVA MERSADA BERBERA

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.