Brisani prostor

Dani - - Uvodnik -

Višestruko odbacivanje antifašizma i praksi jugoslovenskog socijalizma, njihovo proskribiranje i etnizacija partizanske borbe, izručuju nas na jedan opasan brisani prostor

Rezultati izbora u najjačoj zemlji evrounije dobrano su doprinijeli sve žešćoj polarizaciji Evrope na desni demokratski centar i profašističke snage. Sada kada su ekstremni desničari, sa nacističkim bekgraundom, ušli u vlast u Njemačkoj, posve je jasno da niko nije imun na nova cvjetanja masa. I da je majčica Evropa pred ozbiljnim izazovima.

Dobro, i prije ovoga je dakako bila. Znamo još iz ranijih slučajeva da evropski konglomerat omogućava sasvim legitiman proboj fašizma u parlamentarnu demokratiju. To se sada u slučajevima niza članica Evropske unije u izbornoj praksi i potvrđuje - što bi se reklo, narod je prosto željan radikalizacije prilika. Dakako, nema sumnje da će Angela Merkel pružiti veliki otpor rastakanju čvrstog njemačkog stava spram nacizma i njegovih inačica, ali je ključno pitanje koliko najmoćnija žena Evrope može zaustaviti ono što se neumitno otkinulo iz njedara matere demokratije.

Ta nije li ista ta demokratska majka Evropa njegovala Franka u svojim njedrima koju deceniju nakon, navodnog, poraza fašizma. Čujem da se vraća fašizam, rekao bi Damir Avdić, to mi baš zvuči kao da je negdje bio?

Danas, čini se, stvarnost postaje krivi odraz u ogledalu, jer se neslavna prošlost i tragična sadašnjost sudaraju i stvaraju prilično mutnu sliku budućnosti. Finansijska kriza je prethodila i kristalnim noćima tridesetih godina prošlog vijeka. Evropa se i danas gubi u monetarnom ludilu, zapostavljajući u svojoj finansijskoj birokratizaciji temelje svog postojanja.

Dok se bandoglavo vode razgovori oko mjera štednje i naplate kredita, oko berzi i tokova novca, sve više se nazire mogućnost da već sutra sve može planuti u vatri, ognju i čeliku. Stvari, možda, ne izgledaju krajnje apokaliptično, ali dodamo li širi plan globalnih događanja, vidjećemo da epoha novog hladnog rata tek dolazi.

Naravno, uvijek će se govoriti da je on prošlost, te da se svijet promijenio. Dakako da jeste u svom tehnološkom i informatičkom napretku, ali su perspektive čovjeka i dalje ostale jednako sužene, ničim oplemenjene i ne manje gramzive nego su bile u vrijeme dok se Hitler uspinjao na vlast. Kapitalizam, iako još uvijek istrajan, ima sve manje prostora da se širi. Pitanje je šta će se dešavati onoga trenutka kada eksploatacija ne bude više moguća, kada se klasna polarizacija dovede do granica pucanja. Da li će tada biti moguće kontrolisati nacizam u demokratskim okvirima?

Ljevica je pak u svemu tome još uvijek u hibernaciji. Moguće je da će stvari morati doći do krajnjih konzekvenci ne bi li se i ona konačno okrupnjala i dala artikulisan i snažan odgovor na povratak nacizma. Ovako sve se doima kao u romanu

Pokoravanje Michela Houellebecqa, koji je dojmljivo predočio sliku jedne ravnodušne evropske intelektualne elite, koja ogrezla već u svoj konformizam i hipsterluk previđa stvarne opasnosti i bavi se tričarijama. A onda kada novi (stari?) radikalizam dođe, prosto se jednako ignorantski uključuje u njega, jer tobože i to je demokratsko pravo.

Sagledamo li stvari iz naše, kako bi se reklo regionalne, perspektive, vidjećemo da smo mi onaj put oko kojeg se sada trve Evropa već prešli. Ili, moguće je, nismo ni imali potrebu bilo šta prelaziti.

Stanje nedovršenog rata nije donijelo ni naznaku denacifikacije društava, svi domaći radikalizmi, sa istorijskom podlogom i revizionističkim resentimentima, samo su malo zamaskirani i spremni čekaju da ih zapljusne val svjetskih kretanja. Faktor, u tome, u svakom slučaju i nismo.

Međutim, činjenica da ništa nismo naučili iz naše prošlosti, jasno nas upućuje da smo u svakom budućem prelamanju ponovo samo kolateralna šteta. Višestruko odbacivanje antifašizma i praksi jugoslovenskog socijalizma, njihovo proskribiranje i etnizacija partizanske borbe, izručuju nas na jedan opasan brisani prostor.

Pitanje je ovoga puta da li će biti mogućnosti za neki otpor. Kako ga zamisliti kada se duboko u pore političkih i društvenih narativa svih postjugoslovenskih društava fašizam unormalio kao nešto posve prirodno. Kao, kako pokazuju brojne beatifikacije i rehabilitacije, sasvim ravnopravna, ako ne i dominantna snaga nad antifašizmom.

Svaki politički predstavnik ovdašnjih satrapija će reći da se antifašizma nismo odrekli, ali to je deklarativnost. On je institucionalnim radom posve istisnut, razbaštinjen, pročišćen i sveden na mjeru nacionalističke projekcije slobodarstva. Dovoljno je pogledati samo kakve se budalaštine učitavaju partizanskoj borbi prilikom obilježavanja značajnih datuma iz NOB-a i sve je odmah jasno. To je jedna ruina antifašizma, svedena na jeftine aluzije i etničko koristoljublje.

Sat otkucava, možda neće biti usana preko kojih će biti izgovoreno: No, pasaran!.

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.