Džez bijesnih mogućnosti

Mračno brbljanje prodavača svjetlosti (antibiciklistička priča)

Dani - - Ruinlust - Piše: FARUK ŠEHIĆ

Možeš misliti: on samo prati rijeku. Kao da ne poznajem takve. Lažljive smušenjake iza čijeg naivnog izgleda se krije majstorski plan da me prevare

Ja sam Kajun. Živim pored rijeke Miljacke. Tu na izlazu iz grada. Na Sarajevskom polju, gdje sam kupio kuću od jednog starog čovjeka. On je Srbin i htio je prodati ili zamijeniti kuću i imanje za isti posjed tamo gdje oni žive. Ne zamjeram mu ništa, svaka ptica svome jatu leti. Kupio sam sve što je prodavao; kuću, okućnicu veliku kao fudbalski stadion, betonsko dvorište sa skladišnim prostorijama pod ravnim krovom. Čak sam dobio i put s rampom, koju nikad ne spuštam. Volim kad neko zaluta u moj posjed. Zapravo, jedva to čekam. Onda izađem u radnom odijelu s macolom u ruci spuštenoj prema tlu. Kao da sam upravo lupao pregradni zid u kupatilu. Star sam, ali još dovoljno jak da se mogu potući s čvrstim tridesetogodišnjakom.

Kad neko tako zabasa u moj posjed ja jednostavno izgubim glavu. A to je stanje koje volim. Ja to zovem džezom bijesnih mogućnosti. Dok se derem na zabasalog biciklistu zamišljam kako bih ga mučio na primitivne načine. Ravnao mu grbu čeličnom oklagijom, da se tako figurativno izrazim. Zašto ulaze u moj prostor. Zašto noćni leptiri lete na upaljenu sijalicu?

Jedan zblanuti biciklista mi je rekao: “Ali ja sam samo pratio rijeku.”

“Koju rijeku? Miljacka nije rijeka, to je kanalizacioni odvod, regulisana struja govana!!!” Pokušavao sam ga isprovocirati da nešto kaže protiv Miljacke, ali nisam uspio, jer nije mogao doći do riječi od mene.

MOŽEŠ MISLITI: on samo prati rijeku. Kao da ne poznajem takve. Lažljive smušenjake iza čijeg naivnog izgleda se krije majstorski plan da me prevare. Galamio sam na njega pet minuta ne spuštajući tonalitet glasa, pljuvačka je letjela na sve strane. Macolu nisam dizao u zrak, jer bih je onda morao spustiti na nečiju lobanju.

Ja sam bijeli, obrnuti Džon Koltrejn, i plavim vozom prevozim svoje zarobljenike tamo gdje će imati radnu obavezu, redovnu ishranu, i gdje ću ih svakog jutra prozivati na zbornom mjestu, Nijemci bi rekli na: Der Appellplatzu.

Preko dana radim, plijevim malinjak, berem ono što je zrelo za brati. Kuća u kojoj živim je toliko nagrđena gelerima i mecima da je ni rođeni zidar ne bi prepoznao. Tako sam zauvijek zaustavljen u vremenu i prostoru rata. Nije da me to nešto uzbuđuje, iskreno, svejedno mi je. Jebe mi se za rat i poraće. Nekad sjednem pored ulaza u kuću. Stavim sto i jednu stolicu ispod vinove loze. Napravim jaku tursku kafu. Sjednem licem prema fasadi, nisam okrenut prema putu nakon kojeg dolazi trava, pa gusto šiblje, onda Miljacka. Zabuljim se u rupe od gelera i metaka. Pijem kafu i piljim. Kroz te nepravilne okulare, kroz sočiva, kroz mnoštvo razularenih durbina. Isprva, sve što vidim je crnilo. Tama kroz koju ne mogu proniknuti dalje od mrtve tačke. Mada, volim mrak kad padne na Miljacku i prekrije njenu vodu neprozirnu od ljudskog izmeta. U nekom momentu vidim kako ne gledam ja rupe od gelera i metaka, okulare, sočiva, razularene durbine, mahnite dalekozore, nego mene gleda nešto što ima stotinu očiju nepravilnog oblika.

Unutra, u rupama, pale se svjetla. Iznad moje kuće Mjesec je u punom sjaju. Noć je pala na moj posjed. Tišina, zrikavci, psi laju u daljini. Farovi brzo prolaze autoputom prema Jugu. Nikad ne prelazim s one strane granice koju uspostavlja rampa kada je spustim. Zato je ne spuštam, osim u mislima. Granica mog posjeda je nevidljiva. Meni je vidljiva. Za druge je to paukova mreža koju ne mogu primijetiti. Ne volim putovati. Kućni prag je najviša planina. Volim biti tu gdje jesam. Biti na jednom mjestu. Imati rutinu, raditi iste poslove. Osim kad zurim u fasadu sa stotinu očiju.

Rekoh, unutra, u rupama, pale se svjetla. Kao da je neko upalio svijeću negdje u daljini, s druge strane, i onda ju usporeno prinosi prema svim tim prorezima od gelera i metaka. Svjetlost svijeće neke rupe ispunjava intenzivno, a neke slabije zbog ugla kojim svjetlost dolazi do rupa koje su udaljenije od nje. Nisam ovo dobro objasnio. Zaboravimo na svijeću. Mahniti dalekozori postaju sve svjetliji i svjetliji. Osjećam kako svjetlost izlazi iz rupa, i šara po mojoj sijedoj kosi. Nekad sam imao žutu kosu, vremenom je izblijedila kao i mnoge stvari što gube sjaj. Sad mi je kosa bijela, i ima pomalo plav odsjaj. Svjetla šaraju po mom kombinezonu, stomaku, kao da me ispituju svojim neopipljivom ticalima.

Ja pijem kafu i trudim se gledati kroz rupe od gelera i metaka na fasadi srpske kuće koju sam jeftino kupio. Njen bivši gazda mi nije ništa rekao o svjetlosnoj prirodi fasade iščopane metalnim kljunovima. Ko god da svjetlošću ispunjava stotinu očiju taj je sigurno mađioničar. MILJACKA SMRDI kao sam pakao. Navikao sam na to. Maline zriju iz noći u noć. Dva kera spavaju na betonskom dvorištu; čuvaju nizove skladišnih prostorija na čijim ravnim krovovima raste čuvarkuća u kanticama Biljne mrsi. Visoko su tankoćutne zvijezde. Dok po obalama rijeke sijaju komadi stakla i lim na divljim deponijama. Kosti domaćih životinja tu su pomiješane s ljudskim kostima nestalih u bujnom, raspadajućem zelenilu. Suho korito rijeke je sve veće, još malo pa će svako moći hodati po vodi kao Isus.

Svjetla na fasadi se gase. Dalekozori me više ne posmatraju s one strane univerzuma. Iz druge dimenzije gdje žive zagonetna

Psi lutalice će se pojaviti onda kada ljudi shvate da su siromašni, i da im je prošlo pola života a još ne jedu obećanim zlatnim kašikama

bića: svjetlozoidi!, sinu mi najednom spoznaja. Često bih nailazio na krute i prašnjave leševe noćnih leptira i osušene mušice spržene nečim nadnaravnim. U kupatilu, spavaćoj sobi, hodnicima, u kojima nije bilo rasvjete uopšte, ležali bi mrtvi noćni insekti.

Fasada je sada isključivo ratni relikt. Sjena fasade kakva je nekad bila. Nekad sam volio odlaziti u prodavnice svjetiljki, lustera, sijalica i drugih predmeta za osvjetljavanje. Tamo bih se uvijek dobro osjećao. S rukama na leđima znalački bih se saginjao, zagledao ispod abažura. Nekad bih kupio neku ubodnu sijalicu, tek tako, da ne budem sumnjiv prodavačima svjetlosti. Ovo sam dobro rekao: prodavači svjetlosti.

Rijetko mi ko svrati. Ako se već ne mogu praviti gluh kad me posjetitelj zove s ulaznih vrata moje ruine, onda izađem praveći se bunovan. Trljam oči nadlanicama, zijevam prenaglašeno, i odlazim pristaviti vodu za kafu.

“Evo, samo što sam bio zaspao”, kažem onako nehajno, nagovještavajući kako sam umoran da se druženje ne bi bespotrebno rastegnulo.

Sjednemo pred kuću, u hlad ispod grožđa. Pijemo kafu, malo pričamo, malo ćutimo. Kako i nalaže običaj ispijanja kafe. Skoro, kad mi je došao prijatelj iz djetinjstva, začujem slavodobitan lavež mog ljubimca, i dok se nisam ni snašao vidim štene kako nosi neki komad tkanine prema meni.

Njen bivši gazda mi nije ništa rekao o svjetlosnoj prirodi fasade iščopane metalnim kljunovima

“Ma ništa, pas kopa po okolnim deponijama. Vidi, ovo kao da je skorijeg datuma.” Hineći znatiželju gledam u podrezanu rukavicu crveno-bijele boje proizvedenu u Kambodži. Prevrćem je iz ruke u ruku. Brzo vraćam razgovor na stari kolosijek. Pas stoji kraj mojih nogu, i gleda u moje lice kao u lice neprikosnovenog božanstva. Bacim biciklističku rukavicu punu rastresite zemlje prema Miljacki i pas odmah poleti prema njoj. Izdam mu komandu da se izgubi i da nas ne ometa u ritualu. Nastavljamo ćutati i ispijati crnu tekućinu.

Razmišljam kako se svjetlozoidi pojavljuju samo na mjestima gdje su se vodile teške bitke. Tamo gdje je zemlja natopljena krvlju; kuće brisane s lica Zemlje, gdje je čak i priroda bila oštećena bjesomučnim borbama. Jedno zlo uvijek privlači drugo zlo.

SVJETLOZOIDI ŽELE neprimjetno preplaviti našu stvarnost, infiltrirati se tokom dugog vremenskog perioda. Ko počne ubijati insekte neminovno završi na ljudima. Kane vaporizirati svaki otpor na koji naiđu, ali ne uspijevaju, jer ne znaju kako da savladaju mene. Moji potezi ih zbunjuju. Radim sve suprotno od njihovih očekivanja. Naveče spavam kada su oni aktivni, čime njihova nasilnost biva obesmišljena. Oni svoje izviđače obuku u tkaninu koja se stapa s mrakom, i pošalju u moju spavaću sobu. Tamo sam ja; debeo, stomak mi je ovalna planina. Hrčem flegmatično. Buncam. To ih

plaši, jer misle da u snu izgovaram mantru, koja će me zaštititi od njihovog iznenadnog napada. Boje se zaumnog jezika sna. Moj san je njihova stvarnost, a moji snovi su užasni.

Bio je jednom jedan Muha, zvao sam ga Betamuhozoid. Ali to je bilo u prošlom životu, kojeg sam u mnogo čemu zaboravio. Taj Betamuhozoid je volio jesti med i majonezu kada bi došao kod nas, nekako smo to uvijek jedino i imali u našim zalihama. Nisam nosio okrugle majice u tom dobu. Tada sam živio u kolektivnom smještaju. U bezličnom naselju nekadašnjeg studentskog doma. Na brdu gdje je stalno padao snijeg; blato je lunjalo po ulicama umjesto pasa lutalica. Psi lutalice će se pojaviti onda kada ljudi shvate da su siromašni, i da im je prošlo pola života a još ne jedu obećanim zlatnim kašikama. Razumije se, poraće i tranzicija. Dva spora jahača apokalipse.

Majonezoidni medoid. Kao mali živio je u gradu gdje je Sunce imalo ljubičasti sjaj. Treba zamisliti djetinjstvo pod ljubičastim Suncem. To je stoga jer su fabrike emitovale ultravioletni pepeo u atmosferu. Porijeklo pepela nije bilo poznato, i objašnjavalo se strogom državnom tajnom. Fabrički dimnjaci su bili na našem starom grbu. Medoidni majonezoid. Jedini zoid kojeg sam lično poznavao.

Seansa s fasadom stotinu očiju je završena. Odlazim u kuću. Unutra miriše na kreč koji sam tek nanio na zidove. Miris kreča je uvod u sjećanje na prve oblike postojanja. Sjećam se kada sam bio velika riba u mutnom okeanu bića, stvari i riječi. Dok još nisam postao ovo što sada jesam. Bosanski Kajun. Kajuni su oni ljudi što žive u močvarama Louisiane, gdje su se naselili krajem osamnaestog vijeka nakon protjerivanja iz Nove Škotske u Kanadi. Maternji jezik im je arhaični francuski. Imaju svoje pjesme, plesove, sviraju bendžo. Oni su konzervativni domoroci kao i ja ovdje na obali crne Miljacke, iako sam doselio prije koju deceniju. Kajuni nisu zli, ali imaju čudno shvatanje dobra i zla, slično meni. Dvadeset puta sam gledao film Waltera Hilla Southern Comfort, i uvijek sam navijao da Kajuni pobiju pripadnike američke Nacionalne garde, nadobudne gradske momke, pozere s cigaretama u ustima. Nakon tog filma sam shvatio da sam Kajun. To je suština mog bića.

Nikad ne prelazim s one strane granice koju uspostavlja rampa kada je spustim. Zato je ne spuštam, osim u mislima

Znam izgovoriti sljedeće fraze i riječi na francuskom:

Vu le vu kuše avek mua. Regarde. Agoš. Žo n se pa. Bonsua. Nu som vuz et. Sava?

KREČ ME SMIRUJE i moje misli ne bujaju poput kvasca na ugašenom šporetu. Gadan sam čovjek, zapravo, premda se znam prikazati anđeoski nevinim. Znam pričati priče. Pletem mrežu od riječi. Nudim kafu i rakiju. Rampa na ulazu u moj posjed je uvijek dignuta u zrak kao tanki prijeteći kažiprst. Niko kažiprst ne vidi kada brzo juri makadamom ispod nadvožnjaka, i umjesto da nastavi dalje makadamom biciklista produži u moj posjed. Zašto to rade, neću to moći nikad razumjeti. Zašto noćni leptiri nasrću na upaljenu sijalicu? Mislim da odgovor znaju jedino svjetlozoidi.

Sjećam se kada sam bio bradata, sjedokosa proto-riba u okeanu mutnih predmeta, i drugih živih bića. Još se nije bila pojavila simetrija, imao sam oba oka na jednoj strani tijela. Trilobiti su već imali simetriju, a ribe dolaze poslije njih, ali koga briga za evolucijski redoslijed. Volio sam kinjiti slabije ribe od sebe. Gristi im repno peraje.

Sada sam okružen tamom. Miljacka je moje lice, ovdje na Sarajevskom polju. Klokoće preko jagodičnih kostiju. Tijelo mi je rijeka Bosna, najprljavija među prljavim. Moje fluidno tijelo u sebi nosi život i smrt. Dva tornjaka na lancu spavaju na betonskom dvorištu s kojeg se isparava Sunčeva toplota. Štene njemačkog ovčara, Himmler, leži pored kreveta, gdje su moje noge. Nemam sjećanje na rat. Došao je i prošao. Kao i poraće, koje još traje, i jednom će biti nejasno sjećanje. Sjećanje ne vrijedi pet para. Daytonski mirovni sporazum bi trebao biti moja biblija, ali ja nikad ništa ne čitam.

Ležim tako u krevetu i slušam vlastito srce. Ponekad mi se učini da začujem tihi vapaj, koji dolazi iz pravca skladišnih prostorija. To je vjetar, sigurno. Za to vrijeme svjetlozoidi se šunjaju spavaćom sobom, ali ja znam da sam savršeno zaštićen. Spavam neuznemiren bilo čime iz oba svijetâ. U snu držim urednu prodavnicu svjetiljki, lustera, stolnih lampi. Koliko god se zanimam za svjetlost, tako isto znam važnost telurškog, onog što je zemljano u meni. Milioni stopa me pritiskaju svaki dan. Prvi put me spominje Konstantin VII Porfirogenit u spisu U meni vijugaju srebrene žile i sjaji se crni ugalj..

Kad neko tako zabasa u moj posjed ja jednostavno izgubim glavu. A to je stanje koje volim

Gdje je Sunce imalo ljubičasti sjaj

Budućnost: Dimnjaci su nam bili na grbu Foto: ELITA COP

Foto: FARUK ŠEHIĆ

Kuda jure: Odgovor znaju jedino svjetlozoidi

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.