Između odumiranja i žive igre

Ponovni reunion sarajevske Audicije, kao i brojni drugi sarajevski reunioni posljednjih godina, i potreba da se neprestano vraćamo na ono što je prošlo, postaje vrhunac nemogućnosti jedne kulture da prevaziđe glib u koji je upala

Dani - - Kulturna Reciklaža -

Rečenica koju je nedavno u povodu svoje sarajevske izložbe izgovorio umjetnik Eduardo Córdoba Oronoz da je Sarajevo jedan veliki amfiteatar sjećanja, možda najdoslovnije i najpreciznije detektuje ono što je stvarna slika kulturnog i umjetničkog života u glavnom gradu BiH, a time i u cijeloj državi. Šta nam ova rečenica, ujedno i naslov Oronozove izložbe, zapravo govori o našoj aktuelnoj kulturno-umjetničkoj produkciji, ali i ovdašnjem kulturnom životu u cjelini? Najprije, iz nje se zrcali jedan odnos evropske i svjetske kulturne javnosti spram Sarajeva i BiH koji počiva na prilično opasnoj infantilizaciji i svojevrsnoj negativnoj egzotizaciji cijele naše kulture. Ona, dakako, proizilazi iz pijetetskog odnosa koji su mnogi spram Sarajeva i BiH razvili u razdoblju krvavog rata koji se ovdje desio. I nesumnjivo je da je u tom pogledu, u kontekstu ratnih događanja i zločina koji su nad glavnim gradom BiH izvršeni ovaj pijetet bio važan i opravdan.

Konzervirano sjećanje

Danas, dvadeset i više godina nakon kraja rata u BiH, uzimati rat kao jedinu referentnu tačku sa kojom se računa kada se govori o Sarajevu znači dolaziti u Sarajevo kao grad koji je, paradoksalno, živo groblje. Grad, dakle, u kojem se ne može generirati ništa autentično što nije proizvod i odbljesak ratne drame koja se u ovom gradu dešavala. Zato, svako insistiranje, obično sažaljivo, da smo, eto, i mi preživjeli rat, znači guranje kulture i života jednog grada van stvarnog postojanja, upravo u sjećanje. Jer sjećanje ovdje postaje osnovni mehanizam pokretanja kulture, ali ne sjećanje iz kojeg bi se crpila snaga za kretanje naprijed, nego sjećanje koje je uvijek statičan proces i puka detekcija onoga što je bilo. Takva kultura postaje kultura statike, kultura koja ne nastoji, što joj je u osnovi, igrati se i istraživati, rušiti i poništavati ograničenja.

Dakako da je rat velika tema i da je ona obilježila Sarajevo i BiH. Ali isto tako, nesumnjivo je da Sarajevo u tom smislu iz dana u dan sve manje biva zanimljivo, čak i kao egzotika, jer se sada već završavaju neki novi ratovi i postoje mnogo svježija mjesta na kojima će “civilizirani” Zapad okajavati svoje grijehe i doživljavati katarzu krećući se po novim mjestima živih mrtvaca. Upravo iz tog razloga, kulturna i umjetnička produkcija, koje se još uvijek ogledaju na ratu kao najvećem kulturnom događaju, na samorazumijevanju sebe kao nekakvog konzerviranog sjećanja koje treba da svjedoči svijetu o ratu, jesu zapali u jedan proces odumiranja, sa veoma malo autentičnih konvulzija i želja da se

izađe iz opštih mjesta ratne drame i stradanja.

Sve ono što bjelosvjetski pronosioci mira i suza u očima već decenijama donose u Sarajevo, pa i ta konzervirana sjećanja i nečinjenja koja iz njih proizilaze, danas je matrica koju uveliko ponavljaju i domaći umjetnici i kulturni poslenici. Pokazuje nam to da je ovdje i danas stanje duha u obamrlosti i atrofiji, bez htijenja da se napokon počne stvarati kultura koja će poništiti

Tamo gdje nema igre, gdje nema eksperimenta, gdje su sva djela u startu okamenjena u vječnost i sjećanje, tamo je upravo moguće da nosilac kulturnog poleta bude reciklaža prošlosti

kako mitove o slavnoj sarajevskoj (pop-rok) prošlosti, tako i propitati osnove na ratnoj tragediji izgrađene kulture. Jer danas, sve što u Sarajevu nastaje, neodvojivo je vezano ili za reciklažu mitomanije iz, navodno, slavne prošlosti ili je utemeljeno na komemorativnom sjećanju konzervirane ratne kulturne prošlosti. A kultura, poznato je, i umjetnost jesu živi, nezaustavljivi procesi. Tamo gdje ih se stopira, gdje se prave brane tim maticama, dolazi do odumiranja i stišavanja jedne kulture, do njenog života na aparatima.

Igra se nastavlja

Stoga, ponovni reunion sarajevske Audicije, kao i brojni drugi sarajevski reunioni posljednjih godina, i potreba da se neprestano vraćamo na ono što je prošlo, postaje vrhunac nemogućnosti jedne kulture da prevaziđe glib u koji je upala. Jasno je da je razdoblje jugosocijalizma dalo veliki broj autentičnih stvaralaca i kulturnih produkcija i dakako da nam ono danas može poslužiti kao dobar primjer kako kulturni život može biti dinamičan. Međutim, ukoliko jedna kultura, kao što je to slučaj danas u BiH, počiva prije svega na neprestanom recikliranju i vraćanju na staro, to je jasan pokazatelj da se radi o kulturi koja nije u stanju da proizvede bilo šta autentično. Otuda svako malo dolazimo na epohalne ideje da bi neki retro mogao nadomjestiti ono što nismo u stanju danas i originalno proizvesti. A čovjek, govorio je svojevremeno Radomir Konstantinović, osjeća potrebu da piše romane i poslije Dostojevskog, da slika poslije Picassa. Jer, igra se nastavlja. Nema kraja zaigranosti duha. Tamo gdje nema šanse da se izađe iz jednog utvrđenog poretka nema slobode.

“Dela, te metafore kulture, samo su trenuci jedne velike igre, a kultura, to je taj proces koji nam treba, kultura kao naša svest koja se beskonačno izgrađuje, taj pokret od rime do rime, od metafore do metafore. Ono što je bitno, to hoću da kažem, to je upravo ovaj proces, to je aktivnost našeg duha zagledanog u sebe samog, u svet kome on postavlja pitanja i koji ga takođe pita, proces kao nekakav živi pesak koji guta naše rezultate, naša dela, i samo nas time primorava da težimo novome delu, toj moćno inspirativnoj našoj iluziji, toj optičkoj varci našeg duha koja nas hrabri i inspiriše”, pisao je Konstantinović. A upravo taj proces, to živo bilo kulture, jeste ono što duboko nedostaje ovdašnjoj kulturi.

Tamo gdje nema igre, gdje nema eksperimenta, gdje su sva djela u startu okamenjena u vječnost i sjećanje, tamo je upravo moguće da nosilac kulturnog poleta bude reciklaža prošlosti. Ne, dakle, njeno valorizovanje, nadgradnja, prevazilaženje, već puka reciklaža i potenciranje sentimenta koji ne može da ponudi nikakvu živost kulture. Zato Sarajevo, s početka ovog teksta, jeste veliki amfiteatar sjećanja. Zato ono i može biti to, i zato će takva konstatacije ovdje biti shvaćena kao nešto pozitivno i odobravano. A upravo u takvom razumijevanju kulture, u njenoj zatvorenosti u vlastitu opnu, leži klica njenog umiranja i snižavanja.

Gombrowiczevo kamenje

Pišući o Čajkovskom, Gombrowicz će u svom čuvenom Dnevniku zabilježiti da je umjetnički poraz ovog kompozitora dokaz da u umjetnosti ne mogu da budu vraćanja ni snižavanja - pravac unatrag i pravac naniže nisu dozvoljeni. “Nesnosni zadah koji prožima njegovo stvaralaštvo, poput nesuštastvenosti pomešane s nečim ‘bivšim’, s ex, sa sahranjenim, a sad veštački naduvavanim, tako da odvratnost te melodioznosti već pada u nevreme. Ne sme se snižavati! Već uvis, penji se uvis, bez predaha, ne osvrći se iza sebe, makar vrat slomio, makar da tamo, u visinama, ne bilo ničega sem kamenja.” To Gombrowiczevo kamenje jeste ono što trebaju nužno sadržati džepovi i njedra naših umjetnika danas. Tim istim kamenjem, koje je ništa, ali je ipak neki iskorak, treba se hitnuti na trulu lešinu kulture, a potom ponovo putovati i tragati, za novim i novim kamenjem. Samo kultura i umjetnost u procesu, u kretanju, jesu ono što daje nadu da se može civilizacijski opstati. Sve drugo je pad u deveti krug banalnosti - smrti i memorijska mumifikacija..

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.