Ljudi su uvijek žedni krvi

Dani - - Intervju - Razgovarala: TAMARA NIKČEVIĆ

Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu prikazan je film prvjenac crnogorske grupe The Books of Knjige Slučajevi pravde. Jedan od članova grupe, poznati cetinjski muzičar, dramski pisac i glumac, prenosi utiske sa SFF-a, govori o svom odrastanju na Cetinju, o uzorima i specifičnom humoru kojim su se buksovci ratnih devedesetih branili od ružne stvarnosti “U Crnoj Gori svi sve znaju. Vjerovatno i ja o sebi mislim isto, čim sam prihvatio da vam dam intervju. Normalan čovjek ne daje intervjue”, kaže Aleksandar Radunović Popaj. DANI: Ko daje intervjue? RADUNOVIĆ: Uglavnom egocentrici, ego-manijaci, oni koji su ubijeđeni u to da su mnogo pametni. DANI: O.K, nećemo onda razgovarati o svemu, držaćemo se teme - Vašeg filma Slučajevi pravde, koji je početkom avgusta premijerno prikazan na Montenegro film festivalu u Herceg- Novom.

RADUNOVIĆ: Da, film je prikazan u Herceg-Novom i bio veoma dobro primljen. Sedam dana kasnije prikazan je i na Sarajevo Film Festivalu, gdje je, bar mi se tako čini, primljen čak bolje nego u Herceg-Novom. DANI: Kako to? RADUNOVIĆ: Vjerovatno zato što je crnogorska publika odavno upoznata sa onim što radimo, pa je, vjerujem, sa tim u vezi imala i određena očekivanja. DANI: Kakva očekivanja?

RADUNOVIĆ: Recimo, očekivali su da forma bude ista ili slična našim prethodnim radovima, a kako je riječ o igranom filmu, kao autori smo morali da izbjegnemo formu skeča. Čini mi se da smo filmom Slučajevi

pravde napravili korak dalje u odnosu na ono što smo do sada radili i, kako je, kažem, forma potpuno drugačija, to je gledaoce koji “poznaju materiju” donekle iznenadilo. Jedne prijatno, druge neprijatno. Sarajevska publika nije imala tu vrstu

opterećenja, zato je tako dobro i reagovala. Inače, sarajevskoj premijeri prisustvovala je gotovo kompletna tamošnja urbana gerila, što nas je posebno obradovalo. DANI: Ko sve?

RADUNOVIĆ: Članovi bendova Letu štuke, Skroz, Dubioza kolektiv, Laka i Mirela, stara ekipa Nadrealista, Elvis J. Kurtović... Kada vidi sve te ljude na jednom mjestu, čovjek shvati da, ma šta se u međuvremenu događalo, ma koliko fizički bili udaljeni jedni od drugih, ipak smo ostali povezani na nekom višem, važnijem, gotovo metafizičkom nivou. DANI: Šta vas povezuje? RADUNOVIĆ: Očito dijelimo iste vrijednosti, imamo sličan senzibilitet, sličan odnos prema životu; kao i crnohumorni pristup stvarnosti u smislu da se na svaki, pa i na politički nekorektan način, bavimo apsurdom postojanja. Ponekad svjesno prelazimo granicu dobrog ukusa, pokušavajući da zagrebemo i u one stvari u koje se uglavnom ne dira. DANI: Sjećam se, recimo, Vašeg skeča u kojem intervjuišete Isusa Hrista, zbog čega ste imali stanovitih problema sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori. Na Vaše pitanje - dosađuje li se na krstu od 9 do 5, tokom “radnog vremena”, intervjuisani odgovara da vrijeme skraćuje tako što povremeno ispuni sportski tiket i prati rezultate kladionica. Gdje je, dakle, granica do koje idete?

RADUNOVIĆ: Tačno je da smo zbog tog skeča imali problema sa Crkvom, što je bilo očekivano. Iako ne volimo da naknadno objašnjavamo o čemu smo zapravo govorili u određenom skeču, kazali smo da ovim nijesmo ismijavali Isusa Hrista, Crkvu ili samu religiju, nego smo na taj način portretisali vjernike današnjice. Isus je samo metafora. Naravno, nastavili su da nas optužuju da smo zlonamjerni, blasfemični, da diramo u svetinje i slično,

Prije svega, pokušavamo da dokažemo da se, otkako se čovjek uspravio - ako se to uopšte ikada i dogodilo - ništa na ovom svijetu suštinski nije promijenilo

što, srećom, nije mnogo uticalo na nas. Možda i zato što odnos prema humoru razumijemo kao odnos prema slobodi. U tom smislu, ako jednom počnemo da razmišljamo o tome dokle smijemo ići, tog momenta ćemo, vjerujem, prestati da se bavimo ovim poslom. DANI: The Books of Knjige se, dakle, uspješno odupiru i cenzuri i autocenzuri? RADUNOVIĆ: Čini mi se da je tako. Doduše, to se baš i ne očekuje od ljudi u našim godinama, budući da čovjek vremenom ipak postaje mirniji, spremniji na kompromise. The Books of Knjige se, u tom smislu, i dalje uspješno koprcaju u blatu realnosti. DANI: Karikaturista Predrag Koraksić Corax svojevremeno mi je rekao da, dok je ovakvih društava, dok je ludosti sa kojima se svakodnevno suočavamo, ne brine za inspiraciju. Možete li reći isto što i Corax?

RADUNOVIĆ: Mislim da možemo. S tim što mi inspiraciju ne tražimo samo u politici, u banalnosti svakodnevice, već prije svega pokušavamo da dokažemo da se, otkako se čovjek uspravio - ako se to uopšte ikada i dogodilo - ništa na ovom svijetu suštinski nije promijenilo. Sve je isto. Godine, decenije i vjekovi prolaze, mijenjaju se politički sistemi, uređenja, ali čovjek ostaje isti. Uvijek se jedna ista manjina više ili manje uspješno bori za iste ideale, za bolje društvo i svijet u kojem živi; neka druga manjina, istovremeno, ima sve i u korist sopstvenog zadovoljstva zloupotrebljava ono što stvara najveći broj ljudi koji jedva sastavljaju kraj sa krajem. Ljudi se, dakle, uvijek ponašaju po određenim uzusima, onako kako su ih naučili i svako iskakanje iz tog klišea izaziva potres. Svaki raskorak između onoga kako neka politička, javna ili crkvena ličnost sebe vidi i onoga što taj lik zapravo jeste može biti inspiracija. Nama su takvi fenomeni uvijek bili zanimljivi. DANI: Rekli ste da ste filmom Slučajevi pravde otišli korak dalje u odnosu na ono što ste do sada radili. Kako se u to uklopila glumačka ekipa koju ste uspjeli da okupite?

RADUNOVIĆ: Odlično! Riječ je o ljudima koji vole ono što radimo. Govorim, dakle, o Nikoli Pejakoviću, Nebojši Glogovcu, Izudinu Bajroviću, Stefanu Bundalu, Tihani Ćulafić, Momu Pićuriću, sjajnim, školovanim glumcima, ali i

Foto: VIJESTI

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.