Kurdistan, zemlja koje nikad nije bilo

Masoud Barzani referendumom ništa neće promijeniti Kad iza jednog političkog čina zvaničnog Erbila, kojem Bagdad plaća i vojsku i službenike, stanu samo Izrael i iranski pobunjenici, onda nije teško procijeniti realne domete odluka, kakva god bude, samo

Dani - - Svijet -

Kako god rezultati referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana budu prihvaćeni u svijetu, kurdski problem neće biti riješen. Generalna je to ocjena poznavalaca situacije na području nekadašnjeg Kurdistana kojeg su dijelile Otomansko carstvo i Perzija, a danas podijeljenog između Turske, Sirije, Irana i Iraka.

Naprosto, nijednoj od tih zemalja ne pada na pamet da se odriče vlastite teritorije, a uprkos problemima u kojima su, ni Sirija ni Irak nisu toliko slabi da im ih neko može oduzeti. O Turskoj i Iranu ne treba posebno ni pričati.

Ko štiti teroriste

A na sve to, ni Kurdi nisu baš previše jedinstveni u ovoj fazi priče o nekom njihovom objedinjavanju. Irački, koje predvodi Masoud Barzani, stali su proljetos uz odluku iračkog parlamenta da sve strane jedinice, uključujući naoružane pripadnike turske PKK, Kurdistanske radničke partije, moraju napustiti teritoriju Iraka. Sirijski Kurdi, objedinjeni oko Stranke demokratske unije (PYD), čije je oružano krilo YPG okosnica jedne od dvije vojske koje SAD pokušavaju stvoriti kao protivtežu Basharu al-Assadu, u ovom trenutku uz posredovanje Rusije traži prostor za autonomiju unutar Sirije.

PYD Turska posmatra kao sirijsku ispostavu PKK protiv koje, opet, od 2015. vodi intenzivni unutrašnji rat. Taj sukob je različitim intenzitetima trajao od 1984. do 2013., bio je smiren do 2015., a onda se ponovo rasplamsao i jedan je od nezaobilaznih turskih argumenata u tekućem zaoštravanju odnosa sa Evropom koja, kako tvrdi režim Reccepa Tayyipa Erdogana, podržava teroriste PKK tako što Kurde iz dijaspore niti hapsi i isporučuje Ankari, niti sprečava da uredno demonstriraju u evropskim gradovima.

Dobro, Erdogan i Barzani imaju korektne odnose. A svojevremeno se, o čemu su i Dani ranije pisali, spominjao i njihov poslovni interes vezan za trgovinu naftom iz iračkog Kurdistana. No, kad se Turska aktivnije uključila u rat protiv ISIL-a, te su se priče utišale. Nikad do kraja nisu otvorene ni priče koliko je Erdogan u Siriji počeo ratovati zato što želi pomoći u uništenju ISIL-a, a koliko da bi spriječio da mu YPG dođe na granice prema turskom Kurdistanu...

Ukratko: “Kurdi se moraju ujediniti. Naš narod ima samo jedan problem: nema neovisnu državu”, rekao je prije otprilike godinu za televiziju Kurdistan 24 Hussein Yazdanpanah, šef PAK-a, Stranke slobodnog Kurdistana u Iranu i komandant njenog vojnog krila. Zato je Yazdanpanaha, uz Izrael, možda i jedini koji je stao iza Barzanijevog referenduma.

Procjenjuje se da je Kurda danas u svijetu do 32 miliona. To su, bar, zadnji podaci Wikipedije, po kojim ih je najviše u Turskoj, između 12,6 i 14 miliona. Po ovom izvoru, u Iranu ih je do 7,7 miliona, Iraku do 6,5 miliona, a u Siriji oko dva miliona. U dijaspori ih je još oko milion i po, najviše, procjenjuje se, u Njemačkoj (oko 650 hiljada), Velikoj Britaniji (250.000) i Francuskoj (120.000).

Istorija kaže da su tradicionalno bili stočari-nomadi ili sjedilački zemljoradnici na granici dva carstva, Otomanskog i Perzijskog. Tradicionalno su bili i dobri vojnici. Kurd je, recimo, bio i Saladin, vojskovođa koji je krstašima uzeo Jerusalem. U velike istorijske minuse bilježi im se uloga u turskom genocidu nad Jermenima 1915.

Istorija kaže i da su na kraju I svjetskog rata tražili državu, da im je ona, kako navodi Hrvatska enciklopedija, u granicama koje odredi Liga naroda, bila obećana ugovorom sila Antante i Turskog carstva iz Sevrea 1920., ali je sadašnja podjela između četiri države ovjerena ugovorom Turske i Grčke nakon Ataturkove pobjede u ratu za nezavisnost Turske, u Lozani 1923. Powered by Red Army

Jedini period u kojem su, podsjeća Altermainstreaminfo, Kurdi uspjeli imati svoju državu, bio je 1945. - 1946., kada su na iranskom tlu pod patronatom SSSR-a proglasili Narodnu Republiku Kurdistan s Mahabadom kao glavnim gradom. Ta republika je trajala onoliko koliko

Turski dio Kurdistana bogat je, naime, vodom i svrstava se među područja sa najvećim hidropotencijalom trenutno u svijetu

je na tom području bila Crvena armija. Kada se ona povukla, vratila se iranska vojska, NR Kurdistan izbrisala sa svjetske mape, a kompletno rukovodstvo, predvođeno predsjednikom Qazijem Muhammadom, 1947. javno objesila.

Mnogi će reći da je SSSR u istoriji i inače imao najbolji odnos prema Kurdima, pa se navode prava koja su tamo imali između dva svjetska rata, ali su, realno, ipak bili Staljinovo oružje za sovjetsku kontrolu situacije i održavanje moći u tom dijelu Bliskog Istoka. Barzanijev otac Mula Mustafa al-Barzani je, uostalom, dugo bio stanovnik Moskve, odakle se 1958. vratio u Irak.

Mnogi analitičari danas će reći da Kurdi nemaju šansi za svoju državu iz vrlo pragmatičnih razloga. Turski dio Kurdistana bogat je, naime, vodom i svrstava se među područja sa najvećim hidropotencijalom trenutno u svijetu. Arapsko-persijski dio, posebno u Iraku oko Kirkuka i Mosula, bogat je naftom. Razumljivo je, po ovim mišljenjima, zašto onda ni jedna od četiri države koje danas dijele Kurdistan ne želi njegovo ujedinjenje.

Do koje mjere to ide, moguće je vidjeti i iz crtice s kraja prošle godine: Barzani, iako kontroliše dobar dio iračke nafte, prošlog decembra je tražio da mu iračka centralna vlast proslijedi 10 milijardi iračkih dinara (oko 8,4 miliona dolara) za plate kurdskim borcima Peshmergama i službenicima kurdske autonomije. To je prvi put nakon 2014. da su iz Erbila, glavnog grada autonomije, tražili novac koji Bagdad treba plaćati po sporazumima napravljenim na početku rata protiv ISIL-a. Onda su 2014. isplate stale jer je Barzani počeo varati sa uplatama od prodaje nafte sa tih područja. Pad cijena nafte, ali i rusko presijecanje sivih i crnih naftnih puteva prema Turskoj doveli su do besparice.

Zamjenik iračkog ministra finansija Fazil Nabi potvrdio je za kurdsku novinsku agenciju Rudaw da je traženi novac i prebačen. Vrijedi podsjetiti i da je to vrijeme kad je “Regionalna vlada Iračkog Kurdistana pod mudrim vodstvom Massouda Barzanija”, nakon dokumentarca Peshmerga nama dobro poznatog Francuza Bernarda Henrya Levya, doživljavana kao, kako navodi Altermainstreaminfo, drugačijom i boljom od ostalih “po poštivanju građanskih prava, prije svega ženskih, učinkovitosti infrastrukture i na kraju po ekonomskim slobodama”.

Tu pomalo idealizovanu sliku američki lingvista, filozof i politički analitičar Noam Chomsky ipak relativizuje: “Regija Kurdistana naizgled se poboljšava, tamo postoji obilje bogatstva, ali i u Erbilu, u iračkom Kurdistanu, postoji vrlo krhak sistem”.

U intervjuu koji je dao direktoru Alternative radija Davidu Barsamianu, kasnije objavljenom u knjizi Chronicles of Dissent, Chomsky podsjeća da se iračka vlada protivi nezavisnosti Kurda, da je i Washington “daleko da podrži takvu mogućnost” i da “postoji vrlo složen odnos” sa Turskom. Pojednostavljeno, uprkos Barzanijevim “vrlo kritičnim” stavovima prema turskim Kurdima, Chomsky podsjeća “da Turska ima vrlo različite stavove o neovisnosti regije Kurdistan”.

Može li Erbil opstati

“Recimo, Turska različito gleda na sjever Iraka koji je graniči s kurdskim područjima u Turskoj ili na sirijska kurdska područja s kojima graniči, ali koja s turskog stajališta mogu potaknuti separatizam ili zahtjeve za autonomiju Kurda u jugoistočnom dijelu Turske. Turska se protiv toga bori otkad 1920. postoji kao moderna država, često vrlo brutalno”, kaže Chomsky.

Uprkos, dakle, tome što se u Erbilu “stvari poboljšavaju”, taj krhki sistem “ne može opstati”.

“Kurdistan je potpuno okružen uglavnom neprijateljskim područjima”, rekao je Chomsky.

Upravo zato septembarski referendum teško će donijeti neke bitne promjene narodu protiv kojeg, čim malo politički ojača, odmah potegnu silu. Poput, recimo, Erdogana, koji je tekući unutrašnji rat sa PKKom u novembru prošle godine iskoristio da obezglavi HDP, prokurdsku Demokratsku narodnu stranku, treću po snazi u turskom Parlamentu.

Tada su uhapšeni kopredsjednici HDP-a Selahattin Demirtas i Figen Yuksekdag, te još devet parlamentaraca. Mjesec ranije pohapšena je i većina gradonačelnika gradova sa kurdskom većinom. Generalno, podsjetila je Anadolija proljetos, kada je Demitras dobio prvih pet mjeseci zatvora, oni se terete za “vršenje propagande terorističke organizacije PKK”, “veličanje zločina i zločinaca”, “podsticanje naroda na mržnju i neprijateljstvo”, “članstvo u terorističkoj organizaciji”, “pokušaj rušenja jedinstva i zajedništva države”.

Demirtas je osumnjičen i za “formiranje organizacije s ciljem zločinačkih aktivnosti”, “članstvo u terorističkoj organizaciji”, “članstvo u oružanoj terorističkoj organizaciji”, “vršenje zločina u ime organizacije”, “širenje propagande terorističke organizacije”. Ako su to turske optužbe protiv Kurda koji se politički bore za svoja prava, onda je poprilično jasno kakav je odnos prema onima koji imaju oružje u rukama.

A, opet: “Ako Kurdi sada ne traže neovisnost, to znači da još nisu shvatili trenutne mogućnosti”, kaže Yazdanpanah i poziva bar iranske Kurde “da podrže svakog vođu i političku stranku koja radi na uspostavi nezavisnog Kurdistana”. Makar i Barzanija..

Yazdanpanah: Kurdi se moraju ujediniti. Naš narod ima samo jedan problem: nema neovisnu državu

Peshmerga: Kurdska vojska u Iraku koja je kući poslala naoružane Kurde iz Turske i iz Sirije Foto: EPA

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.