Nekada su padobrani bili šareni kao pijetlov rep

Rade Čajić se već četrdeset godina bavi padobranstvom. Skočio je 3.400 puta, učestvovao na dva svjetska prvenstva, na 15 svjetskih kupova i 250 raznih takmičenja. Danas je nastavnik padobranstva i tandem-pilot. Ukratko, maštarije poletarca su ispunjene

Dani - - Susreti - Piše: ELMINA MUHIć

Prvi maj 1977. godina, republički kamp, šezdeset mladih cura i momaka iz cijele Bosne i Hercegovine, desetak nastavnika, mnogo padobranske opreme na istom mjestu, veliki avion AN2 oznaka BKG, slike su koje Rade Čajić, nastavnik padobranstva i tandem-pilot, sigurno nikada neće zaboraviti. Te slike obilježile su njegov prvi let, tog 1. maja na aerodromu Zalužani kod Banje Luke započela je priča našeg sagovornika. Započela je i traje pune četiri

decenije.

U njegovoj porodici nije bilo vazduhoplovaca, a i on sam, kako nam priča, nikada nije vidio avion u prirodnoj veličini.

Mašta poletarca

“Sve je bila konstrukcija nestašnog dječaka. Sa planine na kojoj sam odrastao, pružao se beskrajan pogled u daljinu, plavetnilo dalekog horizonta je bilo zavodljivo. Mašta poletarca je čudo”, kaže Čajić.

A onda je na red došlo i ispunjenje čuda. Mašta jednog poletarca polahko je postajala stvarnost.

“Nekoliko mjeseci prije prvog skoka sam na jednoj oglasnoj tabli pročitao oglas, konkurs, za upis u padobrance. Nisam odolio izazovu i prošao sam kroz ta vrata, kroz koja još uvijek rado prolazim. Bila su to vrata Aerokluba Rudi Čajavec. Nekoliko godina ranije u mom rodnom selu, na Kočićevom zboru, skakali su padobranci, bijahu to najšarenije slike koje sam do tada vidio. Nekada su padobrani bili šareni kao pijetlov rep. Te slike su se trajno urezale u dječiju maštu, ja i danas život vidim takvim”, prisjetio se on. A zašto baš padobranstvo?

“U godinama traženja identiteta, nastojimo biti drugačiji, posebni. Meni je to pošlo za rukom, mislim. Padobranci jesu malo drugačiji”, govori nam Čajić i prisjeća se svog prvog skoka, čijeg se, kako kaže, sjeća svakog dijela “živo kao da je bilo jučer”.

“To je ustvari najsnažniji utisak koji sam ikada doživio. Takav intenzitet sveobuhvaćajuće energije nije moguće doživjeti nigdje drugo. Dva su dijela istog događaja - prvi, trenuci pripreme, čekanja da vas pozovu na skok, vrijeme penjanja na visinu od 800 metara, desetorica na malom prostoru, drhtavo tijelo, vlažni dlanovi, prodoran zvuk u ušima, srce jako lupa, rado bih odustao, u glavi kao u mlinu sve se uskovitlalo...”, priča nam. A onda? “Onda se otvore vrata i nastavnik kaže ustani i polazi. Mišići baš i nisu snažni, prilazim vratima...”, kaže Čajić. Kakav je onda tek drugi dio?! “Drugi dio, sam skok, odvoj od aviona. Prolazak kroz čudesnu nevidljivu barijeru, iz onog prostora sa čvrstim osloncem u trupu letjelice u prostor bezgranične slobode, slobodnog pada, neopisive tišine i mira, bez zvuka i bez pritiska, samo let, najčudesniji osjećaj kome se moguće predati. Pri prvim skokovima padobran se otvara na gurtnu, a već nakon nekoliko skokova padobranac sam povlači ručicu za otvaranje padobrana. Sve su to kompleksne radnje kada si početnik, ali prvi skok je ono što se zauvijek pamti”, govori nam Čajić.

Kako je u svemu potrebna priprema, ni skočiti iz aviona ne ide baš onako spontano.

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.