Mi knjiški moljci smo prevaziđena grupa

U slobodnom vremenu pisac “u pokušaju”, istraživač povijesti, bajker bez kluba, detektiv amater, nerealizirani sportista, planinar, sakupljač ljekovitog bilja, mali poljoprivrednik, zaljubljenik u more, slobodni filozof

Dani - - Susreti - Razgovarala: EDINA KAMENICA

Kada vam je knjiga identitet, naravno da je volite i čuvate, kao što se voli i čuva najdraža osoba

Dejan Spaić (Zenica, 1985.), posljednjih osam godina nastanjen je u Sarajevu jer radi u firmi distributeru japanskih proizvoda za građevinsku i rudarsku mehanizaciju. Odnedavno je postao poznat kao neko ko pronalazi vrijedne istorijske predmete i vraća ih vlasnicima. Kako je rođena ta njegova strast?

SPAIĆ: Počela je u Nemili, kraj Zenice, 1993. godine. Moj otac Vladimir je kao inženjer građevine radio na projektu sanacije jedne kuće, a ja sam u njenoj avliji iskopao bakreni novčić ispisan arapskim pismom. U srednjoj školi postalo mi je jasno da se radi o osmanskoj akči iz druge polovine XIX vijeka, a prikaz kaligrafije je bila tugra, stilizovani kaligrafski potpis sultana Abdulaziza.

DANI: Nedavno ste rekli da ste Vi, zapravo, antikolekcionar?

SPAIĆ: Po današnjim regulativama intelektualnog vlasništva, zadržavam pravo na taj pojam (smijeh, op.a.). Klasično kolekcionarstvo smatram bolešću na nervnoj bazi i nepotrebnim gomilanjem, makar da su u pitanju i Fabergeova jaja. Smatram da lik Goluma i njegova sudbina iz Gospodara

prstenova J. R. R. Tolkiena najbolje opisuje većinu kolekcionara.

Pitate zašto vraćam pronađene knjige, koje ja uredno platim.

Tako su me odgojili majka i otac, jedan i drugi djed, nana i baka, tetka i stric i, naročito, čovjek koji je imao najviše uticaja na moj život, rahmetli daidža Kenan Selesković Gogo. Trudim se da živim po Jevanđelju, i po onom epitafu, odnosno tarihu, uklesanom na nekoj od džamija u maurskoj Španiji: “Svijet počiva na četiri oslonca - na učenju mudrog, na pravičnosti velikog, na molitvama neporočnoga i na vrlini hrabroga”, što je obradio Frank Herbert u romanu Dina.

DANI: Obradovali ste i Rusku pravoslavnu crkvu?

SPAIĆ: Pronašao sam ruske crkvene knjige, molitvenik Mali

Trebnik, Žitije svetih, Plastir, sve iz XVIII vijeka na crkvenoslovenskom jeziku i dva velika crkvena pravilnika iz XIX vijeka. Prve tri stvari su vrlo rijetke, jer je Rusija sa revolucijom 1917. i građanskim ratom prošla kroz kataklizmu koju teško danas iko može i da zamisli. Pripadale su bjelogardejcima i došle su u Kraljevinu SHS, sa ruskim izbjeglicama nakon pobjede boljševika, koji su objavili rat Bogu, identitetu, samom biću Rusije i takve stvari su palili na lomačama.

DANI: Vratili ste i Jevrejskoj zajednici neke vrijedne knjige?

SPAIĆ: Knjiga u tehnogenoj eri nema neku vrijednost, a mi “knjiški moljci” smo prevaziđena i antikvarna grupa ljudi. Prije Gutenberga, prije inovacije štamparskog stroja, sve knjige su bile ručno pisane na papirusu, hartiji ili pergamentu. Knjiga se suhim zlatom plaćala i pored činjenice da je u zapadnoj Evropi samo prije Gutenberga jedva jedan posto ukupne populacije bilo pismeno, a znanje se ljubomorno čuvalo. Tu tematiku je obradio Umberto Ecco, u svome romanu Ime ruže. Kasnije su se stvari promijenile, prvo sa Gutenbergom, pa sa renesansom i na

Bilo je svega, od sumnjivih pitanja do skoro inspektorskog ispitivanja, u nekim mjestima me nisu htjeli ni primiti

kraju prosvjetiteljstvom, mada sam sam izričiti protivnik ovoga posljednjeg, ali to je druga priča. XIX vijek je u zapadnoj Evropi donio opismenjivanje širih slojeva društva, a XX vijek javno školstvo. Rusija, ali i islamski svijet, pa Indija i Kina, čak i Japan, nisu ova kretanja odmah prepoznali i zbog toga su kaskali za Zapadom. U Osmanskom carstvu bila je čak i fetva, sve do kraja prve polovine XIX vijeka, da je zabranjeno korištenje štamparskih strojeva za publikovanje islamske sakralne literature.

Što se Jevreja tiče, prema tome narodu, naročito našim bosanskohercegovačkim Sefardima, gajim samo osjećaje divljenja i poštovanja. Naravno da griješe, kao što i svi ljudi griješe, ali oni su narod stradalnika. Zašto ovo spominjem? Zato što se vrijednost i moć knjige najbolje kroz njih osjeti. Zar bi oni opstali 1.900 godina bez države da nisu prepoznali moć pisane riječi i slova zakona na papiru? Da ne govorim o njihovom pismu ivritu i njihovom davno izgubljenom jeziku. Kada vam je knjiga identitet, naravno da je volite i čuvate, kao što se voli i čuva najdraža osoba i naravno da je oplakujete, da ste tužni i očajni kada je izgubite, kao što oplakujete smrt drage osobe. Odatle, po mome mišljenju, i običaj da se knjige sahranjuju u genizu, posebnu grobnicu za knjige kod Jevreja.

DANI: Darovali ste idžazetname Gazi Husrev-begovoj biblioteci u znak sjećanja na tuzlanskog muftiju?

SPAIĆ: Tuzlanski muftija Muhamed Šefket ef. Kurt, izdanak čuvene mostarske porodice Kurt je, po mome mišljenju, jedna od najsvjetlijih ličnosti ukupne istorije BiH i šireg prostora Južnih Slavena, koja u potpunosti sadrži četiri oslonca ranije navedena. Nažalost, čovječanstvo, a naročito naša zemlja, boluju od kratkog pamćenja, pa želim da podsjetim na to da muftija Kurt u ludom i poremećenom vremenu nije okrenuo glavu, odnosno nije se pravio kao da se ništa ne dešava, već je rizikujući sopstveni život na Badnje veče 1942. u Tuzli spasio živote Jevreja i Srba, spriječio likvidacije i uništenje Sabornog hrama uspenja presvete Bogorodice u Tuzli. Smatram da svaki veći grad u Srbiji ili u mjestima gdje žive Srbi treba da ima ulicu ili trg nazvane po muftiji Muhamedu Šefketu ef. Kurtu. Mene je najviše usrećilo to da je od dvije idžazetname koje sam pronašao, jedna pripadala reisu Džemaludinu ef. Čauševiću, a druga, vidite sad ovo, Hadži kurra hafizu Muhamedu ef. Kurtu, amidži Muhamed Šefketa ef. Kurta. Znači, pronašao sam predmet, koji je sigurno u svojim rukama čuvao i iz njega učio sam muftija. Tu radost, da mi se, Božijom voljom, pružila prilika, da ispoštujem samog Muhamed Šefketa ef. Kurta, odnosno njegovu najbližu porodicu, ne mogu sve riječi ovoga svijeta da opišu. I opet je to mali dio duga prema tom čovjeku.

DANI: Blago ste dali i samostanu u Banjoj Luci s pismom?

SPAIĆ: Sastavljanje toga pisma, koje u tri primjerka ide uz poklonjene knjige, dva misala (rimokatolička obredna misna knjiga) i jedan rimski martilogij (kalendar svetaca prema rimokatoličkoj crkvi), sve iz prve polovine XVIII vijeka, bila je inicijativa fra Ivice Matića, župnika sanskog. Odmah vam je jasan odnos franjevaca prema cijeloj inicijativi.

Što se moje porodice tiče, upravo su oni najviše uticali na mene. Moj daidža Kenan Selesković Gogo je bio izuzetan. Kada su me gotovo svi drugi otpisali, a mislim da sam i sam sebe i kada sam ga u svojoj nezrelosti nekoliko puta uvrijedio, opet je imao samo razumijevanje, širinu i dobrotu prema meni. Daidžino znanje, načitanost je priča za sebe, pored svih moralnih vrlina. I njegov otac, moj deda Harun Selesković je bio sjajan čovjek, ali sve što sam uradio do sada posvećujem sjećanju na neponovljivog Gogu, čija se šesta godišnjica smrti brzo bliži.

DANI: Pronašli ste i knjige bliskog roda Nikole Tesle?

SPAIĆ: Vladika Nikolaj Mandić je ujak Nikoli Tesli, kao što je meni Kenan Selesković Gogo. Bio je mitropolit dabrobosanski u Sarajevu od 1896. do 1907. godine, a prije toga i vladika zvorničko-tuzlanski. Knjige su pravoslavne liturgijske, bile su u vlasništvu crkve u Donjem Vakufu i po onome što znam “nestale” su 1995. Pokušavam da ih vratim tamo gdje je bila želja i volja vladike Nikolaja Mandića, u crkvu Uspenja presvete Bogorodice u Donjem Vakufu.

Inače, same države, uglavnom zapadne, najveći su organizatori pljačke ovog blaga. Pogledajte Britanski muzej, sramotu čovječanstva! Kada bi vratili ono što su ukrali, mogli bi komotno da stave ključ u bravu. Reljefi sa Partenona iz Atine su vrh ledenog brijega! Ni u Louvreu nije bolje, Španija je priča za sebe. Pa kulturocid koji su Amerikanci napravili u Iraku od 2003. godine! Ovdje moram Ruse da pohvalim. Svaki predmet u Ermitažu je plaćen gotovinom, za svaki postoji ugovor o kupovini.

DANI: Kako reaguju oni koje počastite dobrotom?

SPAIĆ: Bilo je svega, od sumnjivih pitanja do skoro inspektorskog ispitivanja, u nekim mjestima me nisu htjeli ni primiti, a došao sam, što bi narod rekao maksuz, da vratim njihovo. Bilo je i divnih reakcija, kada probijem led naravno. Zbog toga napravim mali detektivski posao, prema šablonu mojih fiktivnih uzora Sherlocka Holmesa i Brucea Wayna, tj. Batmana, istražim i napišem poznato porijeklo predmeta, kao i kretanje istog, kako zbog sebe, tako i zbog pamćenja i nekih budućih, ako Bog da, boljih i plemenitijih naraštaja, pa onda sa tim papirom predmet vratim..

Foto: PORODIČNA ARHIVA

Daidža Gogo: Znanje, načitanost su priča za sebe

Foto: DIDIER TORCHE

Spaić: Pogledajte Britanski muzej, sramotu čovječanstva

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.