Odabrani list meni drage knjige

Zašto je među 110 A4 kartica svojih pričica, sama voli reći ‘proznih vinjetica’, za Dane izabrala baš Prusac, Dubrovkinja, sarajevska snaha, jednostavno je objasnila: kao arhitektici joj je stalo napisati angažiraniji tekst. I, čini nam se, uspjela je

Dani - - Feljton - Piše: SANELA BUDALICA MECO

Popričasmo neko vrijeme susjed

grada i ja, pa me povede u garažu pokazati još nešto, nešto o čemu su i novine pisale, ’... nije šala, novine’

UVOD Naš Mak je rođen 2004. godine u Sarajevu, pišem godinu rođenja jer mi je važno da se u godinama koje naznačim u pričama vidi kako je mali dječak naš Mak ili samo malo veći dječak, želim godinom rođenja naglasiti njegov uzrast, njegovih šest, sedam... dvanaest godina, to je vrijeme u kojima živimo ove priče.

Ja sam mama i arhitektica iz Dubrovnika, moj suprug Nedim Meco je informatičar, zajedničkim životom trajno povezani Mecovim rodnim gradom, Sarajevom, mojim sarajevskim studentskim danima na arhitekturi i našim prvim susretom u tom gradu ratne 1993. godine... Noć kad se Mak rodio je ona prava zimska, 12. siječnja, stara Očna klinika, u to vrijeme zgrada rodilišta, i najljepši snijeg koji je ikad pao u Sarajevu, pao je te noći. Obasjane pahulje žutim svjetlima kandelabara ispred stare klinike privukoše me prozoru i čaroliji koju nam je podarila ta zimska noć, prvi put s Makom u naručju...

Nakon šest mjeseci, od te večeri, smo u mom rodnom Dubrovniku i tu po drugi put gradimo svoj zajednički dom, a onaj prvi je u Sarajevu kojem se uvijek rado vraćamo, svake godine za vrijeme ljetnog i zimskog godišnjeg odmora. Naše vrijeme provedeno krajem kolovoza mjeseca čini najveći dio naših priča... kako vrijeme neizbježno

teče vjerujem da će se tako nizati i naše sljedeće priče...

Hvala gospođi Mariji Kojaković što me svesrdno poticala na pisanje. PRUSAC Knjiga mi je opet u rukama, godina je 2013., kraj kolovoza, tražim srednjovjekovni grad koji odosmo naći i vidjeti, obiteljski, Mak, Meco i ja za novu priču odabranog lista meni drage

knjige. Ovaj put pretražujem opis u knjizi profesora Redžića o srednjovjekovnom gradu koji je, običnom frazom rečeno, u ‘dobrom’ stanju, a najvažnije od svega da je što pristupačniji. Želimo si priuštiti malo ležerniji izlet i po mogućnosti, uspijemo li, pregledati usput još neko zanimljivo mjesto, a takvih je ako ih hoćete naći u Bosni i Hercegovini pregršt.

Za taj pokušaj pronalaženja nove pustolovine i nekog novog grada nemam (pre)racionalnog odgovora, to nekako čak mogu usporediti s jednom od radnih memorija računala - memorijom nasumičnog pristupa - takav je i pristup nekom od gradova iz knjige ili po famoznoj teoriji

kvanta teško objašnjiv, spektralni spoj sitnih energetskih čestica kvanta naše energije i, ovaj put, nematerijalne memorije grada Prusca, nikad neću znati, pa jednom na pitanje moje drage kume i kolegice Sanele ‘...kako, draga, nalaziš sva ta mjesta kud’ idete, ja za većinu nisam nikad niti čula’, ubaci se Mak s iskrenim dječjim odgovorom ’...znate, mama ima

knjigu!’ S knjigom ili bez vjerujem da postoji energija dobrih misli kao motivator, nevidljivi uzročnik svega dobroga kad se sreću mjesta i ljudi.

Krenuli smo prema Bugojnu, preko Rostova, visoravni, gdje se krije i moj drugi skriveni cilj našeg izleta, nekropola stećaka koju bih tako rado posjetila, ali ipak ostavljam tu nakanu neizrečenu, da moja dva muška

još uvijek misle kako idemo samo put Prusca. Emotikon lukavi

‘smily’ bi dobro začinio kraj ove rečenice. Vozimo serpentinama, krajolik je nemilosrdan, ne sjećam se da sam bila oduševljena kao obično, zamorno je, ali vodi cilju. U jedan mah potom pred nama iskrsnu rostovske ravnice, pojavi se sunce, teško saglediva širina polja i ranojesenjska smeđe-žuta boja pobrđa, sasvim nova slika kao s nekog impresionističkog platna koje nam moćno pruža doživljaj tog jednog trena. Asfaltni je put prilično dobar pa naš obiteljski auto, ovaj put, ne trpi! Napokon prilazimo i tabli s putokazom ‘Prusac’, nasreću, ne onoj smeđoj za oznaku spomeničke cjeline, dakle, grad je živ! Uska usponska cesta valjda vodi k Pruscu, za svaki slučaj zastajemo i upitamo gospođu u prolazu idemo li pravim smjerom jer u Bosni sa znakovima nikad nisi siguran. Pogleda nas sugovornica, pa registraciju auta i upita iz nekog razloga, mislimo li kud’ ide put za Ajvatovicu, odgovaram, ne, misilimo baš - Prusac. Živahno pokaza rukom da smo na dobrom putu. Srednjovjekovni Prusac kao jedan od najvećih gradova zapadne Bosne i župe Uskoplje spominje se prvi put tek 1478. godine, dakle, u 15. stoljeću u pismu koje je bosanski namjesnik sandžaka Skender-paša uputio Dubrovčanima, a 1502. godine ga, njegov sin, Mustaj-beg osvaja te tada pade pod osmansku vlast što svjedoče rijetka povijesna vrela. Prusac je i grad u kojem je rođen veliki bosanski mislilac i filozof Hasan Kafija Pruščak i trebam u četrdesetikojoj krenuti prema njemu da mi postane jasno kako je taj vrsni bosanski čovjek dobio naziv po ovoj varoši jer je, jednostavno, rođen u njoj prije skoro pa 500 godina što je sasvim uvriježen način imenovanja učenih ljudi u njegovo doba. To je isto ono vrijeme djelovanja iznimnog talijanskog filozofa Machiavellia čije ideje i razmišljanja, na sebi svojstven način, afirmira i onaj kojeg nazivaju bosanskim Machiavellijem, dakle, Pruščak. BIO JE ČETVRTAK to zasigurno znam. Parkiramo auto na improviziranom parkingu pred ulazom u srednjovjekovni grad. U samom starom gradu kao i obližnjem recentnijem mjestu se živi. Ma, mjesto uz stari grad jeste lijepo, nemam neku određenu gradaciju za taj opis ‘lijepo’, nemam niti poseban epitet niti komparaciju niti posebnu riječ bilo koje vrste da umanjim ili uvećam značaj, dakle, onako kurtoazno lijepo. Ono zbog čega smo tu je stari grad Prusac s vrijednim ostacima srednjovjekovnog graditeljskog nasljeđa, kulama i bedemima pod kojima se prostire donji, zidom ograđeni grad i niži

Foto: SANELA BUDALICA MECO

Ugljen, vizualizacija: Spomen-dom Hasana Kafije Pruščaka, Prusac 1998. - 2002.

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.