Gdje Ceca pjeva, dolaze i paravojske?

Jer, logično je, tamo gdje je stvarnost krojena po mjeri estradnog kiča, gdje sve ubjeđuje da je poželjan model življenja onakav kako ga vodi politička i estradna klika, Ceca će biti mjera Dodikovog uspjeha i moći

Dani - - Estrada I Politika - Piše: ĐORĐE KRAJIŠNIK

Tamo gdje dođe Ceca, rekao bi naš nadrealistički narod, tu prije ili kasnije dođu i paravojske. To je, dojma sam, nekako posve ovdašnja mjera stvari. I sve je to, razumije se, estrada. Itekakva estrada. No, šalu na stranu.

Devedesete su nam pokazale (naučile nas sigurno nisu) da nacionalizam putem estrade, koju je vaspostavio kao ključno svoje parakulturno središte, generira društvenu atmosferu i kupuje narodne poene hraneći pastvu niskim strastima. Tamo gdje se, dakle, metoda hljeba i igara uspostavi kao neprikosnoveni kulturni poredak, manipulabilnost naroda na impulse estradne simplifikacije života i svakodnevice doseže najvišu razinu.

A time, prirodno, estradni model postaje najvažnija alatka u procesu pokretanja, zaglupljivanja i dezavuizacije naroda, kako bi se u svakom trenutku kada je to potrebno, putem signala odaslatih dobro uhodanim medijsko-političkim kanalima, mogla izvršiti homogenizacija njegovog tijela. Posebno u razdobljima političkih previranja i izbornih kampanja, estradni element etnonacionalizma dolazi do punog svog izraza.

Krv i tlo

Ako bismo samo ovlaš analizirali izborne kampanje velike većine domaćih partija, veoma lako bismo otkrili da je u gro slučajeva njihov noseći stub utemeljen u estradi. Cjelokupna ikonografija i rekviziti izbornih kampanja, artikulacija političkih programa svedena na podilaženje niskim strastima svjetine, frenetični transovi etno-klerikalnog kiča i prateće

Dakako, ne treba mijenjati narod, ali nužno treba zasukati rukave i rudariti u pravcu nužne promjene ove gušeće paradigme

melodije začinjene dozom patriotskog pokliča, paradigmatski su primjer tranzicijske i posttranzicijske estradizacije političkog diskursa. I tamo gdje nemamo zaista direktan upliv zvukova turbofolka, kao krunskih završetaka uspješnih političkih kampanja, mi imamo retoriku estradnog kiča, svedenog na krv i tlo, kao suštastvene oblike političkog obraćanja građanima.

Tako artikulisane poruke, u kojima je atar nacionalnog mjera svijeta, a zaklanjanje iza navodnog duha naroda nepresušni izvor legitimiteta za nacionalističke juriše, u svojoj suštini su obilježje palanačkog i resantimanom opterećenog pogleda na stvarnost. Pogleda koji iznova i iznova generira mitomanske smutnje, koje se putem razapetih medijsko-propagandnih mreža raznose i prosipaju na sluđenu glasačku mašineriju. Gurajući ih dublje u pepeo propuštenih godina, krivu sliku prošlosti i sve izvjesnije blato i krv budućnosti.

Još je devedesetih kompozitor Zoran Hristić, u kontekstu sraslosti nacionalističkih režima i estrade, i turbofolka kao njenog krajnjeg izraza, govorio kako je “najveća neistina kad se kaže da to narod voli”. Istina je, kako je govorio Hristić, sljedeća: “Kada dođe do spoja muzike i centra moći, onda to nije ukus naroda, nego nametnuti pogled na svet”.

Nakon što je razvaljena Jugoslavija, i nakon što je na etnički čistom terenu trebalo uspostaviti sada nove vrijednosti i pogodne oblike ponašanja, novoprofilirana turbofolk muzika nacionalističkim režimima je poslužila kao idealan materijal za popunjavanje deintelektualiziranog i kulturno devastiranog prostora. Sve što je ranije u medijskom prostoru bilo usmjereno ka obrazovanju i nauci, sada je u novouspostavljenim demokratskim uslovima zamijenjeno persiflažama estradnog tipa.

Kako je to postignuto? Najprije je do temelja ruiniran obrazovni sistem, da bi nanovo bio uspostavljen ne kao način da se odgajaju i obrazuju nove generacije građana, već da se stvara glasačko tijelo prototipno etnički i klerikalno instruirano i oblikovano po želji novouspostavljenih nacionalnih elita.

Nekritičkim obrazovnim sistemom, koji ne stvara misleće, već poslušne društvene subjekte, te sveprisutnom partokratijom kao najvišom tačkom estrade, došli smo konačno u situaciju u kojoj je cijela društvena paradigma izvrnuta posve naopačke.

Ono što je bilo kafanski treš sada je postala univerzitetska katedra. Na univerzitetima se više ne obrazuju intelektualke i intelektualci, ljudi koji će stremiti i tragati za novim pogledima i perspektivama. Već partijski poslušnici i glasačko tijelo koji će reprodukovati etnokonsocijacijske matrice i dugotrajno održavati ovu zemlju van normalnih tokova. Tu se ponovo vraćamo na pomenutu konstataciju Zorana Hristića, koja nam pokazuje zapravo na koji način se stvara podloga i uspostavlja vladavina estradno-političkog modela kao jedine relevantne društvene snage moći.

Degradacija pameti

Najprije masovnom degradacijom znanja, pameti i kritičkog promišljanja svijeta, a zatim uspostavljanjem nove slike društveno poželjnog, zasnovanog na stranačkom laktanju, zaljubljenosti u krv, narod i njegovu navodno neupitnu čast i izabranost. A kada takva slika svijeta postane ono što je dominantno prisutna medijska matrica, kada se u svim terminima i na mnogim stranicama zatrpava sadržajima koji od mozga stvaraju kašu ili u najboljem slučaju morsku spužvu, onda je slijed događaja i agonija naše svakodnevice ovakva kakva jeste, jedna posve razumljiva stvar. U svojoj knjizi Kritika bosanskog uma Tarik Haverić je, između ostalog, dao jedan dubinski prikaz intelektualnog i obrazovnog srozavanja ovog društva, koje je nastupilo nakon, kako se kaže, de-

Cjelokupna ikonografija i rekviziti izbornih kampanja, artikulacija političkih programa svedena na podilaženje niskim strastima svjetine, frenetični transovi etnoklerikalnog kiča i prateće melodije začinjene dozom patriotskog pokliča, paradigmatski su primjer tranzicijske i posttranzicijske estradizacije političkog diskursa

Foto: SRĐAN ILIĆ

Dodik: Nije glavnom Baji mrsko ni zapjevati

Estradizacija ili politizacija: Da li je najveći problem ko je prvi pokupio Cecu

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.