Bosanski bluz za studen i autobus

“Ja bih najviše voljela kada ne bih morala ništa raditi, samo bih sjedila i gledala zalaske Sunca, jela masline i pila hladnu vodu”. Baš smo išli prema Olovu i Sunce je zalazilo kao u njenoj želji, koja je bila djetinjasta, romantična i pomalo nadrealna Č

Dani - - Ruinlust - Piše: FARUK ŠEHIć

Radna temperatura je termin kojeg dugujem Edinu Bratiću zvanom Adži ili mom stricu Mustafi Šeti

Svašta se može vidjeti kada čovjek putuje, čak i da ne izlazi iz prevoznog sredstva, koje je u Bosni isključivo autobus, za sve nas nevozače najveća moguća muka i patnja. Dovoljno se malo provozati našom dobrom zemljicom Bosnom autobusom da ti se život smuči na neviđeno za nekoliko dana.

A život je ovdje sam po sebi muka. Autobus je muka i krajnja nužda. Nekad sam sve upijao kada bih putovao busom. Ni ne znajući reporter je uvijek bio na radnoj temperaturi u mom biću. Radna temperatura je termin kojeg dugujem Edinu Bratiću zvanom Adži ili mom stricu Mustafi Šeti, ona označava onaj trenutak kada se mozak dovede do vrhunca zahvaljujući čaroliji alkohola. Vrhunac kada se dobro misli, dobro priča i jednostavno uživa. Onaj trenutak kada osjećaš božansko nadahnuće koje će ujutro biti skršeno teškim mahmurlukom. Automatizam zagledanosti

Nekako se taj reporter godinama pomalo ugasio u meni, jer ne možeš stalno biti oštrih čula dok putuješ ovim našim vukojebinama. Oči se zasite istih prizora haosa i stihije; ili razrušenosti koja je sveprisutna, u prirodi ili unutar ljudskog bića.

Od svega je najgore putovati busom tokom zime ovom našom nesretnom zemljicom. Svugdje je gadno putovati zimi, možda jedino nije gadno putovati Istanbulom tokom zime, jer tamo zime ni nema, ako je zima 15 stepeni Celzijevih u decembru rado bih pristao na takvo doživotno zimsko doba.

Kod nas studen sve ogoli, ne samo drveća, brda, planine, rijeke ili jezera, nego sve postane još jadnije i ofucanije nego što izgleda tokom zelenih mjeseci proljeća, ljeta i djelomično jeseni. Nema trave da sakrije tragove apokalipse koju smo proživjeli i koju još živimo.

Tako sam iz busa na relaciji Sarajevo - Tuzla - aerodrom Dubrave - Tuzla - Sarajevo (s Dubrava bi slijedio Berlin, pa onda Poljska) posmatrao stvari i ne želeći da ih nešto posebno gledam. Nekad bih bio zagledan u sebe kao i većina smrknutih putnika koje bih sretao diljem lijepe naše zemljice Bosne. I sam bih bivao smrknut, kao da sam imao nekog izbora birajući koju ću masku staviti na lice kad ujutro skočim iz kreveta s posve neopravdanim optimizmom.

Tako mi se automatizam zagledanosti u sebe sam razbijao, i onda bih progledao, pronašao onog izgubljenog posmatrača stvari u sebi, na kojeg sam prvi put naletio u Čehovljevoj Stepi. Zanos prilikom čitanja ove nevelike knjige, koja je čistokrvno remek-djelo, teško je ponovljiv, a volio bih ga ponoviti više nego imati novi Rolex Oyster Perpetual s plavim brojčanikom i zelenim tačkicama koje označavaju sate. Ispod velike bijele pjene

Ima, recimo, a već sam rekao (citiram Borgesa iskrivljeno), jedna ulica kada bus stiže u Živinice, kad se hoće prema autobusnoj stanici, koje su u Bosni sve odreda snažne metafore beznađa koje živimo, i u toj ulici mala bosanska kuća, željezna ograda, iza nje smeće s ulice slobodno i neometano obitava. Vazda je gledam, i imam osjećaj kao da u njoj žive samo pauci, mravi, i možda neka starica koju su svi odavno već zaboravili. Zapuštenost u najboljem izdanju. Odmah do nje je nešto novija kuća i na ogradi je papirni transparent: Prodajem laptop, televizor, ribarski štap (s mašinicom, pretpostavljam), dalje nisam vidio šta se prodaje. Zatim veliki broj kuća, i kućišta sa pripadajućim baščama je bio na prodaju. Pomišljam na 150.000 ljudi koji su napustili ovu zemlju i otišli mahom u Njemačku, koja je nova obećana zemlja za pola današnjeg čovječanstva. Onda je tu neizbježna magla, smog, postrojenja tuzlanske termoelektrane koja se vide tamo skoro sa Karaule, iz kojih se izvija mliječnobijeli dim kao da se u njima kuhaju neka zanimljiva jela za divovske vanzemaljce.

Kad se spuštaš niz okuke prema Olovu, tamo prije restorana Panorama, vidiš kako se grad Olovo isto krčka ispod velike bijele pjene; maglenog poklopca koji ga zimi često zatvara.

Većina bosanskih gradova su takvi, obavijeni maglom i čamotinjom dugih zimskih sati. Tako sam prolazeći Olovske luke slušao, iz dosade, kako pričaju dvije studentice o stvarima koje im čine svakodnevni život. Priča je bila dosadna kao i drndanje po našim neravnim cestama i samo sam zapamtio kada je jedna od njih rekla: “Ja bih najviše voljela kada ne bih morala ništa raditi, samo bih sjedila i gledala zalaske Sunca, jela masline i pila hladnu vodu”. Baš smo išli prema Olovu i Sunce je zalazilo kao u njenoj

A socijalne vještine su mi dobre, samo ih rijetko koristim, jer i ja imam svoje zalaske Sunca, masline i hladnu vodu Odmah do nje je nešto novija kuća i na ogradi je papirni transparent: Prodajem laptop, televizor, ribarski štap (s mašinicom, pretpostavljam), dalje nisam vidio

Historija živi: Vrijeme ne stoji, ali se to ponekad zaboravi

Foto: TRANSTURIST

Foto: N1 Foto: FANFO

Optimizam se širi: Zašto se Olovo smatra gradom budućnosti Olovo: Simbol idiličnog života, ko tu idilu tako zamišlja

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.