Čitaj, ako slova znaš!

Šta i koliko čitamo, tema je o kojoj su u Okruženju, regionalnom TV serijalu, sa domaćicom Zvezdanom Kovač razgovarali Lili Sula, profesorica katedre za književnost Univerziteta u Tirani, Goran Samardžić, pisac, suvlasnik Buybooka iz Sarajeva, Sven Popov

Dani - - Okruženje -

Odmah na početku, iako su gosti Okruženja Lili Sula iz Tirane, Goran Samardžić iz Sarajeva, Sven Popović iz Zagreba i Mihajlo Pantić iz Beograda, te uvodničar, Podgoričanin Balša Brković dio emisije potrošili i na nove tehnologije, u ovom se tekstu nećemo time baviti. Naprosto, ograničenja poput onog tviteraškog od 140 znakova postojala su i postoje u različitim književnim formama, a i složili su se svi, sasvim je svejedno čita li se papirna knjiga ili je u ruci neki tablet, kindl, šta li već.

Poenta je čitati, s jedne i, kako to kaže Brković, “da je u određenom smislu knjiga možda i najsavršeniji medij, bar je istorijski potvrđena kao takav, ali istovremeno to ne sprječava da stalno slušamo priče o krizi knjige”, s druge strane. Zato on vjeruje da će “zapravo knjiga uvijek ostati ono što jeste - neka vrsta tvrđave, smisla, koju je zapravo teško pomjeriti iz središta naše civilizacije, koliko god izgledalo ponekad da i nije tako”. Kad je vrijeme za Ilijadu

Da ima više pravih knjiga, pitala je Zvezdana Kovač, da li bi svijet bio bolji? I, uostalom, šta su zapravo prave knjige? Samardžić

kaže da je njemu kao književniku, “od deset knjiga jedna i po prava književnost”. Iskustvo iz Buybooka, izdavačke kuće i knjižare naučilo ga je “da se ljudi, kao i na alkohol i na drogu, mogu navući i na čitanje”.

“Sa nekim zrelim ljudima koji možda imaju i diplome, krenuo sam polako od nekih jednostavnih knjiga i sad ti ljudi čitaju ozbiljne. Kad se sabere staž od 20 godina, smatram da sam od nečitača napravio jedno stotinjak čitača. Pa puta nas, koliko je zaposleno tamo, možda se radi o hiljadu. Bukvalno krenete s nekom vrstom slikovnice za odrasle i to ide dalje, malo pričaš, malo navlačiš i eto - bude čitač”, priča Samardžić.

Sven Popović citira Disciplinu kičme: neukusu treba reći ne. Čitanje dobre književnosti za njega je “samo jedna od etapa ka boljem svijetu”. A tu, po mišljenju Lili Sule, na scenu stupaju institucije - škole, fakulteti, ministarstva...

“Oni imaju ulogu u formiranju književnog ukusa. Sigurno je da se danas mnogo objavljuje; čitanje je u krizi, a ne knjiga, ne izdavačke kuće. Vjerujem u to, jer i u Albaniji izdavači objavljuju. Danas ima mnogo više naslova na tržištu, ima mnogo više lijepih knjiga, ima mnogo više knjiga sa ilustracijama koje se objavljuju, koje mnogo ljepše izgledaju, ali se mnogo manje čita”, kaže Sula.

To što se manje čita ona smatra “jednim od savremenih problema mladih generacija”, a sigurno je, kaže, “da u stvaranju dobrog ukusa važnu ulogu igraju institucije i škole. Još od djetinjstva dijete se inspiriše i počinje da stvara kulturu dobrog čitanja ili započinje da prihvata režim čitanja”.

“To je vaspitanje samo po sebi, to je kao posebni oblik obrazovanja, znati kako i šta izabrati. Danas nije problem šta čitati, već kako čitati i koje knjige čitati”, govori Sula.

Ili: svako ko je pismen čita nešto - od etikete na proizvodu, preko poljoprivrednog kalendara i jeftinog tabloida, pa do političkog magazina i beletristike. Razlika je u potrebi, a nju, prije svega, generiše obrazovanje. A do obrazovanja se stiže čitanjem. Samo, koliko nastavnici u školama rade sve da djeca čitaju iz obaveze, a ne iz zadovoljstva, kako bi trebalo?

Sven Popović, uz ogradu da može govoriti “samo iz hrvatskog gimnazijskog iskustva”, misli da je sulud način na koji je posložena lektira: “U prvom srednje, dakle sa 14, 15 godina, mora se čitati Ilijada. Četrnaestogodišnjak jednostavno nema dovoljno predznanje da bi to čitao. Onda kasnije dođe Šenoa koga zovemo ocem hrvatske književnosti, koji je jedan od najdosadnijih autora svih vremena”, kaže on i predlaže da se “totalno prestroji ta lektira, da počnemo recimo sa Hornbijem, Murakamijem, da jednostavno stvorimo kulturu čitanja, čitalačku naviku i onda tek kasnije radimo epove u dvostruko rimovanim dvanaestercima i dodamo epistemološki glanc”.

Gdje se čitalac gubi ili dobija

Za Sulu nije problem to što se lektira mora čitati, problem je, smatra ona, “način na koji prilazimo i pružamo učenicima knjigu”.

“Obrazovne institucije, s mog stanovišta, na osnovu iskustva koje imam u Albaniji i Tirani, moraju učiniti mnogo više kako bi približile učenike knjizi. Ilijada se mora pročitati, kapitalno je djelo i za četranaestogodišnjaka i u gimnaziji. Moraju se čitati knjige, mi ih nazivamo kanonskim, koje su ušle u Panteon svjetskih vrijednosti, koje adolescent, mlada osoba, mora imati u formiranju svoje ličnosti, svoje kulture, svojih svjetonazora i poznavanja svijeta oko sebe, ali i u formiranju svog estetskog ukusa”, smatra ona.

I Pantić se slaže da se čovjek mora tokom obrazovanja upoznati sa najvećim djelima svjetske književnosti “da bi se tako u jednom trenutku individualizovao, oslobodio, stekao sopstveni individualni čitalački ukus: “Ja duboko verujem da ukus napreduje sa obrazovanjem”. Ali...

“Sestre Bronte nisu u svojoj epohi smatrane klasičnim piscima, nego su bile široko čitane, popularne... Mogu vam navesti bezbroj takvih primera. Dakle, kanon se menja, on je zaljuljan, zavisi od epohalnog trenutka, situacije u kojoj ljudi žive, ali bez ikakve sumnje, mislim da obrazovni proces tu ima presudnu ulogu. Tu u stvari dobijate ili gubite čitaoca”, kaže on.

Foto: OKRUŽENJE

Sula: Knjiga nađe čitaoca, čitalac knjigu

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.