NEŠTO kao DESNA i lijeva ruka

Dani - - Teorija I Praksa - Piše: PROF. DR. MILE SADŽAK

Globalizacija kao proces donosi visoku stopu međuovisnosti, visoku frekvenciju komunikacije, sveukupno akceleriranje odvijajućih procesa i, naravno, u krajnjoj konzekvenci i povećanja konkurencije. Države, kao i kompanije se natječu, svi zajedno, za povećanje razine znanja, menadžerskih vještina, za usvajanje tehnologija, za unapređenje kanala distribucije

Globalizacija kao pojam je toliko u upotrebi da postaje zapravo sinonim za “konglomeratske sadržaje” koje i ne bi trebalo svrstavati uz taj pojam. Naravno, upotreba pojma globalizacija, pored toga što je nekada pogrešno tumačena, često pored pozitivnih donosi i negativna tumačenja. U ovom tekstu ćemo se prevalentno fokusirati na ekonomski aspekt globalizacije, odnosno, na sadržaje, trendove i konzekvence, koje na svjetsku ekonomiju ima globalizacija.

Naravno, globalizaciju ćemo tretirati kao aktualni fenomen, koji, ne trebamo zaboraviti, ima svoju pred-povijest i povijest, ali koji nam je ipak, najinteresantniji u sadašnjem trenutku. Stoga možemo reći da je globalizacija već ušla u ranu zrelu fazu razvoja, ali da je ostalo još dovoljno vremena i prostora za njen daljni razvoj, naravno u modifikovanoj formi i sa promjenjivim intenzitetom. BITNO JE NAPOMENUTI DA JE

ONA u svom supstancijalnom sadržaju već dosegla sva relevantna svjetska tržišta i regione, naravno u jednoj asimetričnoj formi i sa različitim efektima na dana tržišta, te isto tako i sa različitim stupnjem efikasnosti u ostvarivanju postavljenih ciljeva.

Dakako da globalizacija nije neki apstraktan fenomen nego realan proces, koji tvore razni subjekti, poput korporacija, država, regionalnih i nadregionalnih organizacija, te na koji utječu ponekad i simultano, mnogi faktori i situacije unutar pojedinih okruženja. Dosadašnji razvoj procesa globalizacije imao je “ping-pong” trajektoriju, između država i korporacija, s tim da su u posljednjim decenijama XX stoljeća primat imale korporacije, kao nosioci tog procesa.

Danas, međutim, korporacije kao nekadašnje “fregate i flagships admiralski/komandni brodovi” procesa globalizacije, polako ustupaju mjesto novim/starim “motorima globalizacije”, a to su države, i u sve većoj mjeri, regije i supranacionalne organizacije tipa WTO-a, WBa, IMF-a, EU, LAFTA, NAFTA, tako da proces globalizacije ulazi u svoju novu, cirkularnu fazu sa starim i novim akterima, istina u novim geometrijama i konstelacijama, a sve u cilju omogućavanja daljeg rasta i razvoja svjetske ekonomije, putem raznih (ekonomskih i poslovnih) organizacija i grupacija.

THE STATE OF THE ART PROCESA GLOBALIZACIJE Kako bismo ostvarili potpuniji uvid u proces (ekonomske) globalizacije, koristit ćemo se komparativnom analizom ekonomske situacije u pojedinim zemljama i regionima.

Globalizacija kao proces donosi visoku stopu međuovisnosti, visoku frekvenciju komunikacije, sveukupno akceleriranje odvijajućih procesa i, naravno, u krajnjoj konzekvenci i povećanja konkurencije. Države, kao i kompanije se natječu, jedni prioritetno, za povećanje udjela na ino-tržištima, drugi u kontekstu atraktiranja investicija, ali svi zajedno za povećanje razine znanja, menadžerskih vještina, za usvajanje tehnologija, za unapređenje kanala distribucije etc. Korporacije to nastoje ostvariti putem svojih strategija i kvalitetnog menadžmenta, dok države nastoje da naprave poslovne ambijente putem svojih poluga moći (vlade, odnosno, njenih institucija, agencija, tj. rada državne uprave), kao i ekonomskih i inih politika.

Ovakvo stanje zapravo nam jasno pokazuje da je neophodno sudejstvo i korporacija i država, koje treba da grade sinergijski efekat, nešto poput desne i lijeve ruke kod čovjeka i da proces globalizacije ipak u dobroj mjeri ovisi ne samo od korporacija nego i od država, danas i naddržavnih organizacija, također, koje su u ekonomskom smislu ništa drugo nego tržišta određene veličine za korporacije.

Promatrano u širem kontekstu i menadžeri u državnoj upravi i menadžeri u korporacijama moraju da pokažu dovoljnu empatiju prema okruženju i prema organizacijama ili segmentima organizacija koje vode.

Oni moraju dobro poznavati i politike i strategije, organizacijske strukture, (poslovne) kulture, organizacija/država kojima upravljaju. Isto tako, oni moraju da posjeduju potrebne vizije, dakle uz poznavanje aktualnog stanja, potrebna je i vizija, da bi mogli anticipirati i ispostaviti putanje daljeg razvoja svojih kompanija. Svi oni moraju biti i dobri prognozeri barem bliske, ako i ne dalje budućnosti.

Stoga menadžeri, političari, ali i građani trebali bi da znaju što su to poluge globalne konkurentnosti, odnosno koliko su njihove vlade učinkovite ili ne, odnosno, što treba uraditi da se nedostaci otklone, koje institucije treba da stimuliraju npr., štednju i smanje inflaciju dok se devizni tečajevi kreću prema tržišnoj vrijednosti, da održavaju monetarnu stabilnost, otkuda dolazi produktivnost, šta su to kriterijumi i instrumenti konkurentnosti država i kompanija.

Imajući u vidu da postoji obilje sadržaja koji tretiraju globalizaciju i globalne korporacije, u ovom tekstu ćemo dati primat ulozi država i manjim dijelom regionima kojim one pripadaju, jer bez njihove uloge u procesu (ekonomske) globalizacije, prikaz i analiza tog procesa je nepotpuna i nevalidna. KAKO BI SE ETABLIRAO I IZGRADIO ozbiljan globalni (ekonomski) razvoj i rast, za menadžmente(re) je uvijek značajno steći dobre uvide u niz makroekonomskih podataka, kao i imati informacije o fiskalnoj, monetarnoj, trgovinskoj i industrijskoj politici, te kakav je odnos prema ino-investicijama, odnosno, procesima nacionalizacije i privatizacije (npr., danas su gotova sva poduzeća privatizirana u SAD-u, Engleskoj i Australiji, većim dijelom u Francuskoj, Njemačkoj, Kini, Indiji, Rusiji i Meksiku, iako su najznačajnija poduzeća ostala u vlasništvu države, relativno mali broj je privatiziran u Saudijskoj Arabiji, Turskoj i Brazilu).

Svi ovi podaci će zapravo pomoći menadžmentu da kreira i makroekonomsku politiku sa izravnim refleksijama na ekonomsku politiku na jednoj strani, ali je isto tako važno istaći i ulogu makroekonomske politike koja, ako je adekvatna, značajno utiče na u poticanje industrijskog i sektorskog rasta, na drugoj strani.

Također i struktura je temeljni element svake ozbiljne ekonomije i poslovanja. Tako se ekonomska struktura na mikrorazini odnosi na privatnu potrošnju, investicije,

Globalization is a fact of economic life. Carlos Salinas de Gortari

“One day there will be no borders, no boundaries, no flags and no countries and the only passport will be the heart” Carlos Santana

Economic globalization is the process by which the whole world becomes a single market. Oxford Encyclopedia of the Modern World U svim operacijama pribavljanja kapitala važan faktor koji će u izvjesnoj mjeri kontrolirati proces su centralne banke

državnu potrošnju i trgovinu (u SAD-u npr., privatna potrošnja iznosi oko 70 odsto GDP-a, u Singapuru je ona 42 odsto, u Europi je prosjek državne potrošnje između 40 i 50 odsto).

Značajna je i institucionalna struktura, pri čemu su, u tom kontekstu, struktura sudstva, banaka, policije i vojske, te vladavina prava, ključni za ekonomski razvoj.

Da bi se države uspješno nosile sa globalnom konkurencijom, moraju da se oslanjaju na određene resurse, koji su često oskudni, naravno, da u tom pogledu postoje značajne razlike između zemalja koje su bogate raznim resursima poput Rusije, koja posjeduje Mendeljejevu tabelu, do, na primjer, Kine, koja u svemu oskudijeva izuzev u jednom, no kako se pokazalo značajnom resursu, a to su ljudi. U sličnim pozicijama su i UK, Singapur, Japan.

Ipak, sve ove zemlje su usvojile strategije koje su nadomjestile ove nedostatke. UK je razvio sektor finansijskih i intelektualnih usluga, umjesto industrija ugljena i teške industrije, Singapur je napravio umjetnu zemlju i petrokemijske komplekse, te razvio biotehnologiju, a Japan već decenijama provodi strategije masivne internacionalizacije/globalizacije. Ovdje treba primijetiti da SAD također posjeduju veliko bogatstvo resursa, dok, npr., Saudijska Arabija i neke druge zemlje imaju značajne resurse nafte i zemnog plina, isto tako Južna Afrika.

Ipak, kod mnogih zemalja koje su bogate resursima nije došlo do značajnijeg gospodarskog razvoja, jer nisu uspjele da naprave diverzifikaciju svog gospodarstva, ostale su teško ovisne o izvozu sirovina i polusirovina (Rusija, dio zemalja koje proizvode naftu), odnosno, nisu provele strukturalne reforme, a što je prouzrokovalo izostajanje očekivanog pozitivnog efekta na njihovu konkurentnost.

PRAKSA GLOBALIZACIJE NAM

SVE VIŠE ukazuje na značenje humanih resursa, koji su postali krucijalna poluga razvoja strategijskih i globalnih konkurentskih prednosti, a o tome nam najjasnije svjedoči primjer Kine, koja dosta ulaže u obrazovanje kadrova, ali i transfere knowhowa. Neke zemlje, opet, imaju gotovo kroničnu nestašicu radne snage, poput Njemačke, Singapura, slična situacija je u Italiji i Japanu.

Drugi problem je kvaliteta obrazovanja, jer se pokazalo da zemlje poput Japana, SAD-a i UK, Francuske, koje imaju educiranu radnu snagu, ostvaruju značajne stope ekonomskog rasta i generiraju nove industrije. U Njemačkoj i Italiji, pak, gdje imamo dobro razvijene sustave stručnih škola i visoko kvalitetan inženjering, može se uvidjeti jasna korelacija između kvalificiranosti kadrova i ostvarivanja ekonomskog rasta. Indija je isto tako dobar primjer kvalitetne strategije upravljanja ljudskim resursima, jer su pokrili dobar dio informacijske tehnologije i usluga koje proizlaze iz toga sektora, a koji spadada u vrlo perspektivan sektor aktualne globalne ekonomije.

Jedna od poluga ekonomskog razvoja su i tehnologije, tako da su zemlje poput SAD-a, Francuske, razvile i razvijaju kvalitetne tehnologije, sa uredima za zaštitu tehnologie i patente. Druge zemlje poput Japana su izabrale strategiju kupovine tehnologije i njenog unapređivanja, Kina je pak preko izravnih inozemnih ulaganja došla do knowhowa etc.

KAPITAL, IAKO JE POSTAVLJEN NA KRAJU ove liste resursa, u praksi ispada kao temeljna poluga ekonomskog rasta, a da bi se došlo do akumulacije kapitala, postoje razni načini. Jedan od načina je zaduživanje kod domaćih banaka, različitih tipova, pored komercijalnih, postoje u zemljama i investicijske banke (dobri primjeri Japana i Singapura) etc.

Drugi oblik je domaći kapital, koji se može investicijski iskoristiti, a što opet zahtijeva kvalitetna tržišta kapitala i posebice njihove nadzore, koja onda mogu generirati značajne investicijske sume. Štednja može biti jedan od značajnijih izvora kapitala. Na primjer, u Japanu je značajan dio štednje kućanstva oslobođen oporezivanja, dok je u Singapuru ustrojen Središnji štedni fond, koji forsira štednju. Treći oblik jesu inozemna ulaganja, primjeri dobre apsorpcije inozemnih ulaganja su Kanada i Singapur, koji su se otvorili prema inozemnim ulagačima, također i Kina, koja je u proteklom periodu privukla stotine milijardi dolara putem ino-investicija (do 2005. kumulativni iznos je bio 500 milijardi dolara).

Namjerno inozemno zaduživanje je također izvor pribavljanja kapitala, koje je doprinosilo kod niza zemalja da se finansiraju i nove investicije, ali i javna potrošnja. Primjeri su finasiranje SAD-a u željeznice, Meksiko se zaduživao da bi investirao u naftnu industriju, Brazil je posuđivao da bi finansirao uvoz nafte, period naftnih šokova 1974. i 1978. doveo je do masovnog zaduživanja zemalja Latinske Amerike i subsaharske Afrike.

U svim operacijama pribavljanja kapitala, važan faktor koji će u izvjesnoj mjeri kontrolirati proces su centralne banke, koje se moraju brinuti za neinflacijski ili programirani inflacijski rast (metod ciljane inflacije), odnosno, one trebaju da osiguraju adekvatnu likvidnost za rast, naime, u globalnoj ekonomiji inflacija je pogubna jer dovodi do porasta kamatnih stopa i u konačnici slabljenju valuta.

Na primjer, u Japanu je značajan dio štednje kućanstva oslobođen oporezivanja, dok je u Singapuru ustrojen Središnji štedni fond

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.