Stigli su, šta sad?

Velika Kladuša u centru imigrantske krize

Dani - - Naslovna Strana - Tekst i foto: FAHRUDIN BENDER

Abdulrahman u Alžiru radi za bijednu platu od 300 eura mjesečno. Tu ga razumijemo, jer i u Bosni je tako, samo, naši idu legalno. Želja za Evropom nam je zajednička. Očevi i majke u Velikoj Kladuši koji hrane pješčanu djecu, u njima zapravo vide svoje sinove u daljini i postupaju kako bi željeli da su tamo tretirani. A i naša država konačno će morati odlučiti na koje će da liči - na one iz kojih migranti dolaze ili na države koje su destinacija. I našoj i tuđoj djeci

Ekipa Dana posjetila je Veliku Kladušu, općinu u koju se slijeva rekordan broj ilegalnih migranata zbog kojih je Krajina opet podijeljena. Nije to samo crno-bijela linija između onih kojima se migranti dopadaju ili ne dopadaju. Podjela je unutar svakog pojedinca, između želje da se postupa humano i straha od nepoznatog.

“Neki dan petorica mi autostopiraju u Ripču. Izgleda da ih neko istovari gore iznad klanca, pa pješke ulaze u grad. Jer ko ih vozi, vrlo lako može sebi naći posla sa policijom. S one strane granice pogotovo ih se ne smije primiti u vozilo. Dvojica Bišćana su zbog toga u zatvoru, jedan u Gospiću, drugi u Remetincu”, ispričao nam je u povjerenju jedan Bišćanin.

Od Bihaća je do Velike Kladuše sat krivudave vožnje kroz Krajinu u pohabanom minibusu. Naprijed vozač i jedna gospođa Kladuščanka upravo pričaju o migrantima.

Ona govori kako su to najmanje izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, da su to Arapi koji su nasilno svoje vlade srušili, pa sad traže bolje zemlje u kojima bi živjeli. Žali se na činjenicu da je BiH šuplja na sve strane. Strah ju je navečer izići u grad, migranti spavaju na klupama, svugdje su grupice njihovih mladića, govori žena.

Sa sofre na Nou Camp

Zatim pita vozača šta će se desiti ako duže ostanu ovdje i hoće li postati kriminalci.

“Nema šanse, kod nas su sva radna mjesta kriminalaca već popunjena”, sarkastično joj odgovara vozač.

Stigavši u lijepi grad Veliku Kladušu, ljubazne mještane upitasmo za direkcije. Htjeli smo posjetiti restoran Verona iz reportaže

zagrebačkog Globusa, ali nam rekoše da tamo više nema migranata. Supružnici iz restorana svoje goste su ispratili i s tim su završili.

Isto se desilo i sa drugim mjestima već prikazanim u medijima. Osim što moraju imati posla i sa policijom, ti humani dobrotvori nađu se također na kritici svojih sugrađana. Ne odobravaju svi u Velikoj Kladuši takva udomljavanja.

Ali, ipak, migrante hrane i dalje. Dovoljno je samo doći u gradski park i vidjeti. Već oko podneva migranti stižu po hranu, znaju da će im je neko od dobrih ljudi donijeti. Park prepun, njih stotinjak, stotinjak naših državljana. Suprotno od slike straha, parkom se šeću i mame sa bebama, učenici i penzioneri. Kao da su svi u nekom evropskom supermarketu zajedno sa štokakvim strancima.

Jedna plavokosa srednjoškolka donese plastičnu vreću punu sendviča i poče ih dijeliti uz osmijeh za svakog.

Migranti izbliza su svakakvi, mnogo je onih koji se uklapaju u stereotip, ali još više mladih i lijepih frajerčića, dobre patike, moderne hlače, skupe jakne. Svi u rukama nose pametne telefone, neprestano su online, u uhu obavezna bijela slušalica, afro kose, dopola obrijane frizure, lančići, tetovaže, narukvice i sav bling bling.

Nisu samo domaće curice u opasnosti da se zaljube, očevi u Velikoj Kladuši su pali na njih, zbog tih frizura im i daju nadimke fudbalera. Misle, jednog dana će zaigrati na Nou Campu, pa će reći - taj i taj je lani kod mene na sofri bio.

“Vidi ga, majka ga rodila, pa ovaj je isti Ronaldinho”, pokazuje nam Asim Latan Latić na mladića u parku.

“Ja ih sve znam. Kod mene su u restoranu Teferič koji više ne radi, okrenuo sam tablu naopako i radim samo za njih. Bilo ih je 257 na ručku, policija kod mene dolazi i uzima mi brojno stanje”, priča nam Latan, otkrivajući imena desetak kolega koji pomažu u pripremi hrane: “Refik Livak Duraković, Rasim Pajazetović, Halil Mehić i Asmir Melkić”, tjera nas da zapišemo.

Bezuspješno smo pokušavali razgovarati sa mnogim migrantima. Oni govore arapski ili francuski, engleski rijetko, a na svaki upit na engleskom odbijaju razgovor.

Asim Latan se sporazumijeva djelima, nahrani ih i priča im na našem jeziku. Koristeći njegovo dobročinstvo, ostvarujemo kontakt. Ovaj što ga zove Ronaldinho i njegov drug Abulrahman su iz Alžira. Na putu već tri mjeseca. Stigli su iz Srbije. Žale se na hrvatsku policiju: u pokušajima prelazaka ih hapse, uzimaju novac i baterije iz telefona, pa ih tako vraćaju u BiH.

Abdulrahman nam kaže da ima ženu i djecu koji ga čekaju u Francuskoj, da u Alžiru radi za bijednu platu od 300 eura mjesečno. Tu ga razumjemo, jer i u Bosni je tako, zato i mladi Bosanci napuštaju domovinu. Samo, naši idu legalno.

Oni nikad ne bi mogli iz svoje države krenuti legalno, a države su im takve da čak i ako ne prežive taj put i nestanu negdje, niko nikad neće ni dopis poslati za njih.

Nije Kladuša u Švedskoj

Ronaldinho priča da je bio u pritvoru hrvatske granične policije ispitivan i vraćen u BiH. Kaže da je bio žedan i da im je tražio vode, ali umjesto vode su mu dali pivo. Kaže da je to bila provokacija zato što je on musliman.

Iako je to neprofesionalno postupanje ako se zaista desilo, hrvatske zvanične instutucije traže da se prijavi svaki slučaj kako bi se svi navodi ispitali. Međutim, kome da prijave, kada migrante u Hrvatskoj hvataju i ekspresno vraćaju u BiH. To što je Ronaldinho preosjetljiv za izbjeglicu, to je druga stvar.

Vijećnica Općinskog vijeća Velika Kladuša Elvira Abdić-Jelenović upozorila je da mediji prenoseći izjave migranata iznose pogrdne navode u vezi sa susjednom Hrvatskom, kvareći tako dobrosusjedske odnose. Zapravo, razlika je samo u tome što Hrvatska i poduzima nešto konkretno, za razliku od naše države, tvrdi ona.

U BiH se migranti ne žale ni na koga, bar dok su tu.

S druge strane, građani Velike Kladuše vlastitim očima vide da su oni jedini koji ih hrane, da ih je sve više i da ovakvo stanje ne može potrajati.

Fondacija za stipendiranje studenata i učenika IMAN je tokom jednog vikenda polovinom aprila spremila hranu za migrante u parku. Već sljedeći dan taj gest je inspirisao drugu grupu građana koja im je donijela hranu: “Tome smo se i nadali”, kazao nam je Adis Ćerimović, član UO IMAN-a, “jedino je to i preostalo”.

“Sve bi bilo drugačije kada bi bili na jednom natkrivenom mjestu, da se mogu smjestiti i okupati, promijeniti i oprati odjeću. Neka vrsta kolektivnog centra bi bila idealno rješenje. Pričao sam sa bratom koji je u Švedskoj, kaže da i tamo ima ovakvih izbjeglica koliko hoćeš. Gore su ovi što su legalni migranti u procesu prijema azila i dobiće socijalnu pomoć. A svi ilegalni su smješteni u jednom sabirnom centru, gdje im se pruža zdravstvena zaštita, pod lupom su i konstantno se nadgledaju do konačne odluke o deportaciji. A da se ovako slobodno kreću po centru grada kao kod nas, da spavaju skupa sa psima u parkovima, to je gore u Švedskoj nedopustivo”, priča nam Adis.

Sami se organizovali: Manjerka koju su donijeli Rajka, Ervin, Ale Kekić, Ale Keserović i njegova Tonka, mala je, ali i ogromna

Nečija djeca: Ima ih kao iz stereotipa, ali i zgodnih momčića

XXI vijek: Solarna klupa nije samo za imigrante, ali je oni najviše koriste

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.