Vlast se osvaja u posuškim birtijama

Dani - - Uvodnik -

TOnaj ko hoće stvarno da pobijedi

bh. hamelj, mora pronaći način da ih tuče na njihovom geografskom, a ne političkom terenu. U njihovim bastionima, ponudom koja će biti bolja i ljudima koji ne pristaju da budu samo etnička statistika u Čovićevom prebrojavanju otišlih

reba se, u stvari, vratiti na prošlo ljeto, na mostarsko obilježavanje Lipanjske zore, vojne operacije iz 1992. kojom su oslobođeni Mostar u jugoistočna Hercegovina od JNA i srpsko-crnogorskih rezervista, pogledati šta je tamo ispričao član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, pa shvatiti sav jad i svu bijedu politike koju vode on, njegova partija, njegovi koalicioni partneri i njegova opozicija. U dvije riječi, politički hamelj, kompletan u ovoj državi. “Hrvata je 2013. u BiH popisano 545.000 i bilo nas je 15,4 posto. Ovih dana se špekulira koliko nas je u BiH. Ja vam kažem da nas je danas više od 15,4 posto. Oni koji priželjkuju da Hrvati iscure iz BiH, da nas ovdje bude sve manje, odlaze u većoj mjeri nego Hrvati iz ove zemlje”, prenio je Hrvatski medijski servis Čovićeve riječi izgovorene 22. juna 2017. na svečanoj akademiji upriličenoj u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača.

Napričao je Čović tad štošta što se priča u takvim prilikama pa su ove njegove riječi ostale u sjeni gluposti tipa Hrvati će u reorganizovanoj BiH živjeti na prostoru kojeg je oslobodio i obranio HVO, pa promašio sa procjenom da će krajem te godine dočekati političke i vojne dužnosnike Herceg-Bosne politički oslobođene optužbe za udruženi zločinački poduhvat, etc. Elem, tek godinu kasnije, u jeku neozvaničene predizborne kampanje, u okruženju migranata koji su putujući u Evropu preplavili BiH uzduž i poprijeko, Čovićeva demografska statistika dobiva pravi smisao i otkriva kojim putem nas HDZBiH, stranački lider i priljepci im iz Hrvatskog narodnog sabora vode u Europu još od humanizma i renesanse. Naprosto, jadno i čemerno zvuči politiku i budućnost temeljiti na pražnjenju prostora kojim želiš vladati. A Čović je rekao tačno to: oni, valjda ljudi koji bi normalno da žive u BiH, bježe brže nego oni kojima je HDZBiH ovjerio njihovu hrvaštinu (mnogi od njih sami kažu rvaštinu) i njihovo pravo da ostanu u BiH.

Zar Čović i njegovi sateliti, oslikani pikasovski karikaturalno, ali i savršeno u tužbama Ustavnom sudu BiH prvo Bože Ljubića, pa onda i Borjane Krišto protiv Izbornog zakona BiH i Ustava Federacije BiH, ne traže upravo to? Tu mrtvu petlju u kojoj će HDZBiH vječito ovjeravati hrvaštinu koja će vječito obezbjeđivati HDZ-ovcima državne sinekure u parlamentima, vladama i predsjedništvima? Zar Čovićevi koalicioni partneri i Čovićeva opozicija, galamom protiv rezultata tih tužbi, ne čine apsolutno sve da se apsolutno ništa ne promijeni?

A mijenjati se mora. Ne samo zato što BiH mora biti pravna država u kojoj je normalno da sve presude budu pravne, a ne političke i da se provode bez i zrna zatezanja i sekunde pregovaranje. Nego mora i zato da se u ovoj državi ili, još bolje, društvu, komotno osjete i oni kojima je h/rvaština ovjerena i oni kojima nije, baš kao i svi ostali ovjereni i neovjereni ljudi rođeni s pravom na bosanskohercegovačko državljanstvo. Da bi ovdje ostali živjeti zato što hoće, a ne zato što su procenti u nečijoj statistici.

Zato se mora mijenjati i Čovića i partnere mu u vlasti, voljene i nevoljene. Jasno je to već i onim što im je HDZBiH svojevremeno ovjerio h/rvaštinu, jasno je to i Dini Konakoviću koji je mogao, tvrdi Bakir Izetbegović, i na sam vrh SDA, jasno je to čak i Miloradu Dodiku kad kolegici Vildani Selimbegović za ove Dane kaže da nam svima treba i izvoz i tako to što radi državno Ministarstvo ekonomskih odnosa i spoljne trgovine, ali nemoj da ispadne da ja nešto dobro o Šaroviću.

Jasno je, valjda, i opoziciji, samo što ona ili ostaje na konstataciji stanja ili nema pojma kako da mijenja ili nema kuveta da mijenja čak i kad shvati kako.

Ako ćemo pošteno, dejtonske 22 bosanskohercegovačke godine dokazale su da taj sistem ne radi iako bi mogao i svakome ko hoće da vidi, pokazale su šta treba uraditi. Meni je već dosadilo pisati isto: revolucija nema, a za mirne promjene trebaju dvije trećine... Bla, bla, bla: sve je to savršeno sažeo odlazeći političar, povratnik u advokaturu Dennis Gratz: “U ovoj zemlji svako nudi nešto što nema šanse da prođe. Ima li ko šta realno? Ja mislim da nama trebaju rješenja koja će stvoriti okolnosti da ljudi u zapadnoj Hercegovini više ne glasaju za HDZBiH. HDZBiH mora izgubiti u Posušju da bi izgubio u BiH. A gubio je u Posušju, nije bio vlast u ZHK-u... Nemojte tretirati građane koji žive tamo kao poslušnike i ovce”.

Tačno se o tome radi: onaj ko hoće stvarno da pobijedi i HDZ i ostatak političkog hamelja, mora pronaći način da ih tuče na njihovom geografskom, a ne političkom terenu. U njihovim bastionima, ponudom koja će biti bolja od njihove. Ljudima koji će biti bolji od njihovih. Ljudima koji ne pristaju da budu samo etnička statistika u Čovićevom prebrojavanju otišlih. Da, takvih ima, ali ih treba tražiti. I ne može ih se naći po jahorinskim hotelima zagledane u nekakve uopštene papire, nego u posuškim birtijama uz šuplju o stvarnom životu, onom toliko udaljenom od visoke politike da su ga i svi čovići i njihova opozicija davno zaboravili..

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.