Kao Mopasan nakon trećeg nervnog sloma

Zvizdić svoju knjigu otvara Izletničkom pjesmom, koja pokazuje da je posrijedi autor koji uspijeva uprkos opterećenju Praškog metroa pronaći način kako svoje stihove učiniti i dalje zanimljivim i uspjelim

Dani - - Čitamo - Piše: ĐORĐE KRAJIŠNIK

Nakon Praškog metroa, tonom neobične i poetskim jezikom i suptilnim slikama nenametljive, ali pjesnički precizne i dojmljive knjige, Mustafa Zvizdić svojom novom pjesničkom knjigom Na šahovskom turniru nastavlja na ranije izabranoj stazi. U tom pogledu moglo bi se kazati da između Praškog metroa i Na šahovskom turniru nema znatnih ni tematskih, ni stilskih razlika.

Kratko vremensko razdoblje u nastajanju ovih dviju knjiga svakako da neminovno ostavlja i manjak prostora za drugačije pjesničke eksperimente. Te se potonja Zvizdićeva knjiga može posmatrati i kao svojevrsna pjesnikova dopuna Praškog metroa. Preciznije, kao još jedan njegov odjek.

To u poeziji može često biti mač sa dvije oštrice. Ponavljanje već jednom ispisanog postupka dakako da nije lako izbjeći, jer prepoznatljiv stilski ton autora se gotovo kao kakav usud vuče za svakim tragom tinte po hartiji i u svakom postupku. Ali to svakako, ta osobnost stila, ne bi trebala predstavljati ograničenje u dodatnoj potrazi za preciznijom artikulacijom stiha, koliko god on podsjećao na ono ranije.

Tačnije, iako se ide nepromijenjenom linijom i ritmom, autor mora biti oprezan jer mu prijeti, ukoliko se samozaboravi, šablonsko i plakatno pisanje, te je nužan poseban senzibilitet kako bi se u onom već poznatom krugu slika i riječi istisnulo još neko novo značenje. Ukoliko se zanemari potreba da se i dalje održi nivo prethodne uspjele knjige, onda knjiga koja za njom slijedi u kratkom roku često jeste samo reciklaža ranije knjige ili, grublje rečeno, sakupljeni pjesnički otpaci koji nisu ušli u raniju knjigu.

Bez reciklaže

Zvizdić svoju knjigu Na šahovskom turniru otvara Izletničkom pjesmom koja pokazuje da je posrijedi autor koji uspijeva uprkos opterećenju Praškog metroa pronaći način kako svoje stihove učiniti i dalje zanimljivim i uspjelim. Čime se pokazuje da nova njegova knjiga ipak nije tek puko recikliranje već

upotrijebljenih stihova. Evo kako to izgleda u pomenutoj pjesmi:

Prije udara asteroida Skloniti se od kiše Slušati kako lišće šušti Svoju solo-dionicu Namjestiti ruke U odbojkaški čekić Ići uvis Brže od kanadske topole Izaći iz košuljice Biti vikend-leptir

Vidimo, dakle, ovdje jednog sigurnog pjesnika izrazitog senzibiliteta za postavljanje prepoznatljive atmosfere u svojim pjesmama, koja u jednom sjetno-ironičnom tonu, kao lepet veša na lijenom ljetnjem vjetru, samo promine kroz njegove stihove. Ostavljajući jednu nelagodu koja tek na odgođenom planu, već kad pjesma svojim vršcima krene uvirati u zemlju, istinski potrese utrobu.

Zvizdić je, moglo bi se dalje reći, pjesnik koji u svojoj poeziji ide za izrazito kadriranim gledanjem na svijet. Stoga njegove pjesme često jesu taksativno nizanje prizora i tromih pokreta života, da bi se u njihovim finišima ironizacijom ili vještim igrama riječi sve to složilo u jasno zaokružen značenjski niz.

Iskustvo grada ima posebnu ulogu u tom pjesničkom procesu, jer je zapravo urbanitet, detalji koje Zvizdić vješto hvata i njima slika promjene, ali i pomjerenosti ljudi i gradova, jedno od osnovnih središta ove poezije.

Ciklus 071 Zvizdićeve posljednje knjige donosi jedan za naše prilike neobičan pjesnički pogled na Sarajevo, koji nije ni njegova negacija, niti njegova glorifikacija. Već jedan distancirani pokušaj da se odmjereno sagleda šta je na ruinama zapravo ostalo. Kakav je to život grada danas, kakva su njegova lica i pokreti.

U pjesmi Moja drama Zvizdić će nagovijestiti cijeli jedan drugačiji svijet, možda skriven na prvi pogled, nevidljiv u krupnom planu, ali zato kao snažna struja prisutan u krvotoku svakodnevice. Grad je tu ogoljen, postpraznično ostavljen sa svojim kosturom da hrđa.

Štipaljkama uštinuta Tišina nakon praznika Namješten na ponavljanje Pantomimičar je svirao saksofon Kao da se nije desilo Ovo lice poznato

Ima nečega stravičnog u toj poznatosti, u tim isječcima i njihovim cirkularnim tokovima. Posebno u toj poziciji samotnika koju pjesnički subjekt gradi u ovoj pjesmi.

Ona se, ta pozicija, prožima i svim kasnijim pjesmama. Sa tog mjesta, samoizabrane izolacije, levitiranja u međuprostoru sjećanja i stvarnosti, grad se vidi kao beskrajan niz sitnih rezova i bljesaka. Pjesma 071, pak, tom dojmu daje i jedan dodatni detalj, a to je Zvizdićeva suptilna i precizna ironizacija. Kojom se u sivu masu grada unosi malo tragikomične vedrine.

Kad poželim da odem Kod Vijećnice se kao tramvaj okrenem Umjesto prema gradskom groblju Punim gasom ka rođenju Na usporenom snimku Sanjarim u doniranom parku

Ili na sličan način i jednako uspjelo u pjesmi Pozdrav iz rodnog grada:

Artiljerci i generali Začas obuku kućne ogrtače I zlo dobije oblik Nedjeljne svađe supružnika Iz komšijskog stana

O buđenju i brijanju

Sa druge strane, u odnosu na temu rata, opsade i glasa generacije koju je rat “presjekao napola”, Mustafa Zvizdić daje drugačije stihove, koji ovoj još uvijek živoj temi naše književnosti i života prilaze sa osjećajem da je detalj uvijek snažniji od svake očitosti. Zvizdić tako prevazilazi onu čestu grešku ovdašnjih pjesnika da se u poeziju izručuje sirova stvarnost. Pa sve to onda odveć liči na dokumentarističke nezgrapnosti i žurnalističke tlapnje.

Pjesma O buđenjima i brijanjima daje kroz jedan utisnuti refleks snažnu sliku neprolaznog straha prvotne traume.

Rana buđenja i brijanja Vječna su do smrti kao tetovaža Od proljeća do proljeća vojno lice Oslobođeno gimnastike

Da bi se zatim u pjesmi Stari momci dao precizan rezultat tog straha, neumitna učinkovitost vremena i poraz još jedne generacije:

Statusa Tarzana Lišili Džona Vajsmilera U sazviježđu Kasiopeja Niče nova koterij Sve je opet kako treba Bez brčića Klerka Gebla

Ovdje se pokazuje još jedna specifičnost poezije Mustafe Zvizdića, prisutna kako u knjizi Praški metro, tako i u knjizi Na šahovskom turniru.

Riječ je o referencijalnosti njegove poezije na film i popularnu muziku, koju ovaj pjesnik koristi kao veoma efektnu pozadinu za građenje atmosfere svojih pjesama, a potom i kao sredstvo suptilne ironizacije situacije u pjesmi. Evo kako je to izvedeno u pjesmi Dobar, loš, ustrijeljen:

Morikoneova muzika u šoping-centru Prati me kao Klinta Istvuda Dok se na odjelu s pidžamama Pretvaram u malograđanina

Ili u pjesmi Hodža Duče koja satirički efektno slika jedan bitan segment naše stvarnosti:

Strog ali pravedan hodža Na džumama pomalo odsutan Kao advokat po službenoj dužnosti Ipak vjernici pretežno pripiti Od te unjkave borbenosti Bira uvijek fancy dženaze Kakav je i sam Tu živne I isturi bradu kao Duče Jer snima smartphone Show must go on

Posljednji ciklus knjige Mustafe Zvizdića naslova Kino Karaman donosi i nekoliko lošijih stihova, koji kvalitetom odstupaju od onoga što je primjetno kao generalna odlika Zvizdićeve poezije. Pjesma Pritiskaju Klaustrofobija stranci/I u njihovi Splitu, na primjer, sa onim ranci/Stiješnjen kao u ukrštenici/U Bosanskoj ulici, narušava unekoliko odmjerenost koju je u svojim pjesmama i na planu ritma, ali i u pogledu funkcionalnosti cijele slike Zvizdić držao u ranijim pjesmama.

Ili jednako tako u pjesmi Istra jedno nezgrapno poređenje Žene temeljnih linija/Poput Mercedesovih vozila.

Ipak, gledano ukupno ovo su samo povremeni izuzeci u ovoj inače kvalitetom prilično ujednačenoj pjesničkoj knjizi. Pomenuti ciklus fragmentirano donosi i nekoliko iznimno uspjelih stihova. Recimo u pjesmi Na trajektu za Brač, maj: Poput povučenog đaka/Trajekt ostavlja/Tek trag od pjene ili u Nedjelja u Novom Mestu: Sve je utišano osim koraka/Od Glavnog trga do Kandijskog mosta/Vjetar nesmetano zlostavlja/Slovenačku zastavu.

Da bismo u konačnici došli do nekoliko pjesama koje u finišu knjige vraćaju ravnotežu početka, čime se ipak uspješno zaokružuje ova knjiga, te stoga imamo stihove snažnog intenziteta i dobro podešene emocije. Kao u pjesmi Vrelo Bosne, jesen: Kao Mopasan nakon trećeg nervnog sloma/Duge šetnje i parno kupatilo/ Svake druge večeri. Ili u pjesmi Ivanica sa filmski dojmljivim kadriranjem jednog davnašnjeg straha, koji se u snažnom obrtu na kraju pjesme pretvara u jedno neprolazno trajanje:

U glavnoj i jedinoj ulici Očeva zavijena šaka Zbog opekotine od automobilskog motora Detalji nestvarni i s pridjevom filmski Osim ogromnog dječakovog straha Iz budućnosti dolaze meci Koji će ga promašiti..

Zvizdić: Pjesnik u ambijentu

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.