Trumpov novi tim za nacionalnu sigurnost

Dani - - Svjetski Eksperti Za Dane - Piše: CHRISTOPHER R. HILL (Autor je profesor na Univerzitetu Denver i bivši pomoćnik državnog sekretara SAD-a za Aziju)

Nedavna rekonstrukcija kabineta američkog predsjednika Donalda Trumpa, u okviru koje je bivši direktor CIA Mike Pompeo zamijenio Rexa Tillersona na mjestu državnog sekretara, a spoljnopolitički konzervativac John Bolton H. R. McMastera na mjestu savjetnika za nacionalnu sigurnost, predstavlja značajan zaokret u prioritetima i stavovima kada je riječ o nacionalnoj bezbjednosti. Opasan svijet bi mogao da postane još opasniji. Nakon godinu dana gotovo svakodnevne drame, svijet je počeo da se navikava na realnost Trumpove administracije, koja podrazumijeva česte ad hominem napade na strane lidere i nestalnost u odnosima čak i sa bliskim saveznicima. Počev od njemačke kancelarke Angele Merkel, američki saveznici, naročito u Evropi, prepoznali su da više ne mogu da se uzdaju u SAD.

Rezultat je da oni sve više pokušavaju da ublaže posljedice unilateralnih odluka Trumpove administracije, čiji znatan broj direktno potkopava globalnu saradnju. Naročito to što je Trump povukao SAD iz Transpacifičkog partnerstva i Transatlantskog partnerstva za trgovinu i investicije, što su inicijative koje bi pomogle da se zacementira globalna uloga Amerike, kada ih Trumpova administracija ne bi posmatrala kao liliputanske zavjere protiv SAD-a.

Trump se u zadnje vrijeme više usredsređuje na ovaj pristup, te uvodi visoke carine na aluminijum i čelik, od čega su pojedini saveznici privremeno izuzeti, što ne važi za Japan. To ne izgleda dobro japanskom premijeru Shinzou Abeu, koji je pojurio da prvi prigrli Trumpovu administraciju.

Dok se sve ovo odvijalo, Tillerson i McMaster su se borili. Stidljivost i arogancija su fatalna kombinacija za državnog sekretara, a ipak, upravo je to ono što je Tillerson pokazao - i rijetko kada je odavao utisak da je imao lijep dan na poslu. Slično tome, McMaster, brzinska zamjena za osramoćenog Michaela Flynna, odavao je utisak da je nedovoljno kvalifikovan, da ne može da se poveže s predsjednikom ili da upravlja dinamikom između agencija.

Nasuprot tome, Pompeo i Bolton su pokazali da mogu da komuniciraju s Trumpom, što nije mali podvig za predsjednika koji je dobro zagazio u drugu godinu svog mandata, a tek treba da razvije jako partnerstvo sa svojim timom za nacionalnu sigurnost. Ali, ni jedan ni drugi nikada nisu pokazali kapacitete za hvatanje ukoštac s krizom, a još manje za zaustavljanje propadanja američkog globalnog vodstva.

Imenovanje za državnog sekretara, najprestižniju poziciju u kabinetu, Pompeu predstavlja korak naprijed. Njegovom kratkom stažu direktora CIA prethodilo je šest godina u Kongresu SAD-a, gdje je zastupao četvrti kongresni distrikt Kanzasa. Većina Amerikanaca je za njega prvi put čula 2015., kada je detaljno saslušavao tadašnju državnu sekretarku Hillary Clinton o ulozi koju je navodno imala u tragičnoj smrti ambasadora SAD-a u Libiji. Iako bi to moglo potencijalno ukazati na poželjnu brigu za sigurnost američkih diplomata u inostranstvu, to također pokazuje politizovani pristup sigurnosti i donošenju odluka, što se također odrazilo na Pompeov staž u CIA.

Što se Boltona tiče, on je, kao politička osoba, radio u nekoliko predsjedničkih administracija. Afirmisao se kao arhineprijatelj tradicionalno apolitičnih vladinih agencija koje zvaničnici Trumpove administracije sada žigošu kao dio “duboke države”, redovno optužujući te profesionalce i diplomate za “popustljivost”.

Kao neumoljivi birokratski borac, Bolton nije bez dostignuća. Njegova inicijativa za sprečavanje širenja oružja za masovno uništenje, pokrenuta u vrijeme Georgea Busha mlađeg, generalno se smatra diplomatskim uspjehom koji je pomogao razvoju međunarodne saradnje. Ali, Bolton se uglavnom pokazao kao spoljnopolitički jastreb sklon unilateralizmu.

Sa sjevernokorejskom krizom na vidiku, svijet neće morati mnogo čekati da bi otkrio kako se Boltonove i Pompeove sklonosti provode u djelo. Od obojice se očekuje da počnu da rade svoj novi posao uoči Trumpovog očekivanog susreta s Kim Jong-unom, što je Trumpova još jedna iznenadna unilateralna odluka.

Mnogi republikanci koji su skeptični prema diplomatiji, a čiji je Bolton lider, ne gledaju blagonaklono na Trumpovu odluku da se sastane s Kimom, tvrdeći da su razgovori s diktatorima traćenje vremena, što na kraju ide naruku autokratama. Čak i oni koji instinktivno podržavaju diplomatiju, imaju ozbiljne sumnje - ako Trumpov gambit propadne, bez dodatnih diplomatskih mjera na raspolaganju, preostaće samo vojna rješenja.

Bolton i Pompeo možda vjeruju da je najbolji mogući ishod to da samit počne, pa da Trump bijesno izleti iz prostorije. Ali, negativan ishod nije ono što želi većina ljudi, naročito zato što imamo manjak uvjerljivih alternativa. A gotovo sigurno nije ni ono što želi Trump, koji nastoji da dokaže da je bio mudar što je prihvatio Kimov poziv na sastanak. Obim Pompeove i Boltonove podrške inicijativi će zato imati značajan uticaj ne samo na sam samit već i na Trumpov predsjednički mandat.

Hoće li Bolton biti voljan da angažuje južnokorejske lidere koje tako često kritikuje da su popustljivi da bi uskladio stavove SAD-a i Južne Koreje? Hoće li on ili Pompeo raditi s Kinezima da bi utvrdili efikasan model saradnje? Hoće li ijedan od njih biti voljan da se sastane sa Sjevernokorejcima prije samita da bi obezbijedili pozitivan ishod?

Predsjednik može s vremena na vrijeme izvesti i poneki mađioničarski trik, ali je taj trik moguć samo kad diplomate koje obično predvode savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni sekretar pripreme kulise. Mogu li to uraditi Pompeo i Bolton, još ne znamo. Znamo da ćemo se morati oslanjati na nadu, a ne na iskustvo.

Pripreme za susret predsjednika SAD-a i Sjeverne Koreje pokazaće koliko imenovanja Mikea Pompea u State Department i Johna Boltona za savjetnika za nacionalnu sigurnost svijet mogu učiniti opasnijim

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.