Rusija će u BiH zaustavljati NATO

Dani - - Intervju - Razgovarao: SAŠA RUKAVINA

Da bi se u BiH zaustavila nacionalistička destrukcija, kaže za Dane profesor na sarajevskom FPN-u Nerzuk Ćurak, svjesno je pojeftinjen pojam ljevice tako što je pod taj ideologijski pojam utrpano sve što je, više ili manje, uvjereno da daljnji trijumf nacionalizma, naročito kroz novu eventualnu izbornu pobjedu nacionalističkih stranaka, naprosto ne vodi ničemu i nigdje, izuzev u dugotrajno ništa

Unutar probuđene važnosti simboličkih kapaciteta civilizacijske geopolitike ne bi trebalo olako odbaciti mogućnost da Zapad izgubi ili preda ovaj prostor orijentalnim despotijama

To pojeftinjenje pojma izazvalo je mnogo problema u stvarnom političkom sadržaju, ali iznova se potvrđuje da je napuštanje nacionalističkog obrasca u reprodukciji politike i života uopće, najizvjesnija mogućnost da BiH povijesno ostane i postepeno postane uvjerljiva država, sposobna da proizvede građansku odanost i identifikaciju stanovništva s njom samom, zato što se izgradila kao uzorni, racionalni servis svojih građana. Naše divlje nacionalizme ta vrsta političke izgradnje uopće ne zanima; njih zanimaju nadgledanje i vođenje procesa uhljebljenja od općina do državne vlasti, kako bi se širila i održavala mreža ovisnosti građana od nacionalističkih struktura moći. Mislim da se još nisu stekli uvjeti za povijesni poraz nacionalizma, ali nadam se da će na narednim izborima, na svim našim stranama, nacionalističke strukture biti izbačene iz ležišta moći, u onoj mjeri koja će omogućiti stvaranje uvjeta za postepenu destrukciju najgorih nacionalizama”, kaže profesor Nerzuk Ćurak.

Razgovor koji smo vodili 16. aprila započeo je pitanjem hoćemo li dočekati 27. april kad ovi Dani idu u trafike ili će početi III svjetski rat?

ĆURAK: Pitanje na prvu može da se smjesti u registar teorije zavjere, na drugu malo izaziva smijeh, a na treću, očigledno da zabrinutost ljudi u cijelom svijetu implicira mogućnost postavljanja takvih pitanja. Ja vjerujem da se historija neće ponoviti u smislu onog što smo mi u Sarajevu već doživjeli tokom posljednjeg rata protiv BiH, tako da mislim da ću ipak novi broj Dana kupiti na kiosku 27. aprila bez straha od zaboravljenih zvukova granata. DANI: Pitanje je vrlo praktično. Imali smo cijelu sedmicu svijet na ivici nuklearnog sukoba, a onda se završilo sa 110 tomahavka za koje mnogi misle da su ispaljeni samo da se spasi čast. ĆURAK: Mi, ustvari, živimo u vremenu u kojem je izbrisana granica između vidljivog i nevidljivog, stvarnog i virtualnog svijeta, između rata kao stvarnosti i rata kao igre, jak je intenzitet propagandnog rata koji se odigrava iza stvarnog odnosa snaga u suvremenom svijetu. Sve to izaziva zabrinutost da je moguća proizvodnja rata koji bi zahvatio naročito one regije svijeta koje posjeduju potencijal za proizvodnju konflikta, a tu spada i naša. Međutim, ja naslućujem da je intenzitet ratnih predstava i poruka koje upućuju na globalni sukob ipak u suprotnosti sa stvarnom mogućnošću da započne klasični veliki rat. Čak bih rekao da doba u kojem živimo obilježava jedna vrsta mrežnih ratova, kao supstitucija stvarnih ratova i svojevrsni oblik konfliktnog ne-rata budućnosti. Recimo, vodeći ruski euroazijski geopolitičar i geofilozof Aleksandar Dugin, vrlo opasan, pametni desničar, koji je nedavno objavio knjigu Mrežni ratovi, razvija ideju da SAD vode mrežni rat protiv Rusije, a ustvari vidimo da Rusija nikada nije proizvodila bolji mrežni rat nego danas, kojim se, iako još daleko od megasile, želi što bolje pozicionirati za budućnost koja je počela. U ovome momentu i u BiH najvjerovatnije ima nekoliko portala za koje mi uopšte ne znamo da su pod ruskom propagandnom jurisdikcijom. Čini mi se da je fokus na koji trebamo usmjeriti pažnju u toj mrežnoj, virtualnoj konstrukciji ratova, proizvodnja svojevrsne geopolitike emocija kojom se vlada i kojom će se vladati ljudima, smještajući ih u neke apriorne ideološke, kulturne, civilizacijske registre. Meni je tu najzanimljiviji naš region, koji je neka vrsta nesigurne teritorije zato što organizirano ne pripada u potpunosti ni Zapadu ni Istoku i kao takav je bogomdan za ispoljavanje različitih interesa drugih aktera, koji, da bi izbjegli međusobna konfrontiranja, mogu koristiti nesigurne teritorije za regulaciju svojih odnosa. Na to su upozorili i The New York Times, i Washington Post i druge važne medijske platforme vraćajući Balkan svojim pisanjem ponovo u fokus svjetske javnosti. DANI: Negdje sam pročitao da je lako bilo u BiH i u Srbiji jer je Rusija bila slaba, a Amerika jaka, a sad je u Siriji nemoguće ponoviti scenario sa Balkana iz devedesetih jer je Rusija opet jaka, a tu je i Kina kao veliki igrač. Koliko to osjećamo u regionu, posebno u BiH? ĆURAK: Osjećamo u onoj mjeri u kojoj su ti akteri zainteresirani da preko jugoistočne Evrope i BiH kao dijela regiona realiziraju svoje ključne geostrateške interese. To što značajan dio zemalja jugoistočne Evrope nije u EU ni u NATO-u, po čistoj logici geostrateške igre, upućuje druge aktere da tu pokušaju nešto uraditi za sebe, izvan diplomatskih konvencija. Kina je unutar svoje dominirajuće globalne strategije one belt, one road (jedan pojas, jedan put) odredila istočnu i jugoistočnu Evropu kao destinacije preko kojih će da realizira geoekonomske, a preko toga i geostrateške interese. Što se tiče Rusije, ona je

zainteresirana da preko Balkana, budući da ovdje ima Srbiju za koju vjeruje da je njen zbiljski saveznik, remeti Zapad u novoj fazi širenja NATO-a na jugoistok Evrope. DANI: Je li joj Srbija saveznik?

ĆURAK: Jeste u velikoj mjeri, zato što Srbija živi tu neku bipolarnu geopolitičku šizofreniju. Rascijepljena je između velike odanosti najznačajnijih političkih, intelektualnih i vojnih struktura Rusiji i političkih, ekonomskih, intelektualnih i vojnih struktura koje žele da se završi s tim i da Srbija postane dio transatlantskog svijeta. Cijenim da je ta unutrašnja bipolarnost Srbije njena dugotrajna kategorija i da će zbog toga BiH dok je god tako, imati ozbiljnih problema u realizaciji svojih strateških ciljeva ulazak u EU i NATO. To je jedan dio odgovora. Drugi je da se Rusija precjenjuje kako kod kafanskih stratega i teoretičara zavjere, tako i kod običnih ljudi. Rusija, kada je u pitanju Balkan, prije svega želi da zaustavi širenje NATO-a. Prije nekoliko godina sam razgovarao sa tadašnjim vrlo moćnim, uticajnim ambasadorom u BiH Aleksandrom Bocanom Harčenkom, koji je vrlo rezolutno upravo to govorio - Rusija nema ništa protiv postojanja NATO-a, ali ima protiv njegovog širenja i učinit će sve što može da se ono zaustavi. Kad u kontekstu takvog razmišljanja jednog od najkvalitetnijih i najuticajnijih ruskih ambasadora pogledamo pokušaj unošenja nemira u Crnoj Gori, onda nam stvar bude jasnija. Mislim da je BiH sljedeća destinacija pokušaja zaustavljanja širenja NATO-a. DANI: U ovom trenutku sa Balkana u NATO-u nisu BiH, Srbija i Makedonija. Makedonija ide u NATO, BiH ima cilj, ali i jake otpore unutar sebe, Srbija je rekla da neće. S jedne strane, može li NATO lomiti Srbiju da promijeni stav, a s druge, NATO može, čini mi se, bez i BiH i Srbije. Čak i Kinezi u svojim planovima ulaska u Evropu zaobilaze BiH. ĆURAK: Dobro, ne bi nas Kina zaobišla i neće nas zaobići ako ponudimo ozbiljne projekte. Ali, ne treba sve promatrati kroz velike igrače, nego i kroz unutrašnje faktore i njihovu sposobnost da se nametnu. Zemlja može biti mala, ali da koristi sve svoje potencijale i unutar velike geopolitičke igre profitira. Srbija nastoji, ja bih rekao nekom kvazineutralnošću, ojačati i osnažiti svoju poziciju, uvjerena da će doći do epohalnih promjena u svijetu koje će dati za pravo njenoj hinjenoj neutralnosti. Moguće je i tako da se desi, ali mislim da je Srbija neutralno proruskim odnosom prema

Najteže pitanje za BiH je da li je jedini način da se izbjegnu eventualne destrukcije to da BiH ne uđe u NATO?

Zapadu usporila političke procese ovdje i dala mogućnost prije svega Rusiji i Turskoj da razmišljaju o postjugoslovenskom Balkanu kao svojoj teritoriji, kao prostoru pravoslavno-islamskog svijeta, pa unutar probuđene važnosti simboličkih kapaciteta civilizacijske geopolitike ne bi trebalo olako odbaciti mogućnost da Zapad izgubi ili preda ovaj prostor orijentalnim despotijama. Ja to potenciram da bi se prije svega EU probudila i shvatila da politika reducirana samo na normativno-pravno-tehnički aspekt nije dovoljna i da se mora na viši nivo podići angažman u BiH i za BiH.

Naša država, ma šta ko o tome mislio, u velikoj mjeri, još uvijek ovisi o strateškom pravcu razvoja države i društva u Srbiji, a ne treba, upravo u tom kontekstu, zanemariti ni remetilački faktor Milorada Dodika koji je neideološki pragmatizam dugotrajno zamijenio panslavenskim klijentelizmom i još uvijek uspijeva da se održi u sedlu. Upućujem na ovu dimenziju, da potenciram sljedeći scenario: ako bi se stvorili uvjeti, Rusija bi mogla koristiti Dodika za destrukciju širenja NATO-a na način koji u najcrnjoj projekciji nikako ne bi bio dobar, a to ću povezati sa Putinovom izjavom... DANI: Oprostite, zašto kažete “možda mogla”, ako je prilično jasno da ga i sad koristi? ĆURAK: Može to sve ostati na nekom soft nivou, ali ja govorim o pokušaju mogućeg sprečavanja širenja NATO-a na radikalniji način nego što je bilo u Crnoj Gori. Putin je, referirajući se na napad SAD-a, Velike Britanije i Francuske na Asadove agregate hemijskog oružja u Siriji, rekao da Zapad pravi grešku kakvu je napravio u bivšoj Jugoslaviji. Meni je bilo vrlo zanimljivo što je upotrijebio tu figuru za jedan ograničeni napad relativno niskog kapaciteta. I onda mi se kao analitički vektor pojavila ideja da bi se širenje NATO-a na Balkan i preko Balkana moglo pokušati spriječiti i, recimo, ukrajinskim scenarijem, pa da u nekom sutra na granicama entiteta RS osvanu ruski mirovnjaci. DANI: Pripadnici MUP-a RS-a u redovnoj kontroli saobraćaja. ĆURAK: Obojica razumijemo o čemu govorim. Najteže pitanje za BiH je da li je jedini način da se izbjegnu takve eventualne destrukcije to da BiH ne uđe u NATO? I šta znači ako je to izvjesna budućnost BiH? To bih ostavio u sferi pitanja da neki ljudi o tome malo razmisle.

DANI: Ja mislim da je to pitanje poluprazne i polupune čaše. Dayton omogućava da se sve blokira ako nema dogovora, a ako ga

ima, da u BiH sve funkcioniše. Dakle, pitanje je koliko u BiH imamo političke pameti da izbjegnemo najlošije scenarije i da vodimo politiku koju je, čini mi se, promovisao Sulejman Tihić, pa i Mladen Ivanić, da se ono oko čega nema dogovora ostavi sa strane dok se normalizuje ono oko čega se može dogovoriti?

ĆURAK: Kontrapitanje je sljedeće: kada bi se međunarodna zajednica u svim svojim relevantnim gabaritima povukla iz BiH u smislu da ovo zbilja postaje unutrašnja zemlja bez direktnog političkog uticaja vanjskog faktora, da li bi se zaista počeli koristiti svi benefiti Dejtonskog sporazuma, da li bi došlo do unutrašnjeg konsenzusa, razumijevanja političkih aktera i izgradnje države ili bi upravo geostrateška praznina koja bi nastupila dovela do pucanja države? Da li bi to bio momentum koji neki akteri u BiH samo čekaju da konačno realiziraju svoje dugotrajne ciljeve? DANI: Mislim da bi došlo do pucanja zato što bi situaciju danas iskoristili ne samo akteri u BiH nego i oni oko nje. ĆURAK: Da. Realni parametri upućuju na taj scenario. Glavna strategija lokalne antibosanskohercegovačke geopolitike u narednom periodu bit će usmjerena na izgradnju uvjeta u kojima čak ni prisustvo vanjskog upraviteljskog faktora više neće biti prepreka za realizaciju divljih etnoteritorijalnih politika i novo slabljenje države. Ovo viđenje ne bi

trebalo potcijeniti. Ako se nastavi širenje politike antisemitizma i islamofobije koje je u zemljama Višegradske skupine uzelo maha (pa vidite šta se radi Georgeu Sorosu, jednom od sigurno najbitnijih ljudi našega slobodarskog svijeta i njegovoj ideji otvorenog društva) i na druge evropske države, slabe demokratije poput Bosne bit će na udaru lokalnih, primitivnih, ahistorijskih, prohantingtonovskih geopolitičkih viđenja i politika koje su spremne dati i silan lobistički novac kako bi se najvažniji svjetski akteri uvjerili da odustanu od BiH. DANI: To je sistem spojenih posuda. Ako je tačno da se preko Brkića i Ljubića šalje poruka Plenkoviću da će pasti ako preko Bruxellesa ne progura izmjene Izbornog zakona BiH, prvi put se dešava da Dragan Čović pokušava diktirati politiku Zagrebu. Imamo Dodika koji postavlja uslove Beogradu oko Kosova... Do sada smo imali srbijansko, hrvatsko, dijelom tursko prelijevanje u BiH, sad imamo i odlijevanje.

ĆURAK: To su špekulacije na koje ne mogu davati relevantne odgovore, ali mogu uočiti neke tendencije. Kada govorimo o hrvatskom pitanju koje je HDZ nametnuo kao glavno političko pitanje u BiH, problem je u tome što, barem po informacijama koje ja imam, glavni akteri u EU koji žele zbog vladavine prava da se implementira odluka Ustavnog suda BiH, ne mogu da prihvate argumentaciju HDZ-a jer je ona sa stanovišta akata EU izvan civilizacije. S druge strane, imate proizvedenu stvarnost o radikalizaciji muslimanskog faktora u BiH koja je u desničarskim medijima prezentirana puno snažnije i agresivnije, s fokusom na laži kao istini, nego što je realni opseg tog problema. Budući da mi živimo u stvarnosnim predstavama a ne u stvarnosti, to što je problem radikalizacije i ekstremizma artificijelno izdignut na nivo najintenzivnije stvarnosti, ne olakšava stvarnost; naprotiv, unutar postojećih diskursa ksenofobije, antisemitizma i islamofobije, artificijelnost postaje čista stvarnost koju veliki broj ljudi uzima i razumijeva kao samu stvarnost. Među njima i ksenofobično nastrojeni desničarski donositelji odluka u Evropi, kojima je, kada je riječ o Bosni, dostignuti civilizacijski razvoj manje važan od proizvedene predstave o islamu kao radikalno drugačijem, kao neprijateljskom Drugom. Ta dihotomija i to svođenje znatnog dijela bosanskohercegovačkog građanstva na jednu religijsku regulu, izaziva nemir. Kroz ovaj problem još je vidljivije koliko nedostaje što

BiH nije stvarni dio transatlantskih struktura.

Kada su u pitanju Srbija i bh. entitet Republika Srpska, koordinirano djelovanje regresivnih, panruskih, panslavenskih snaga moglo bi da dodatno destabilizira BiH u kontekstu priče o širenju NATO-a. Istovremeno, unutar srpskog faktora i u BiH i u Srbiji imate politike koje žele da Srbija postane dio Zapada. Čini mi se da bi nas varijanta politike o kojoj ste govorili - step by step pristup rješavanju onoga što se može riješiti (paradigma takve politike je, recimo, ministar Šarović) - odvojila od konfliktnih pitanja i da bi taj način politike omogućio korištenje benefita Dejtonskog mirovnog sporazuma. DANI: Može li BiH bez Amerikanaca? Prepustili su nas EU i mi smo počeli padati. ĆURAK: To je, sa vanjskopolitičkog stanovišta, najvažnije pitanje za BiH. Dejtonski mirovni ugovor donesen je, prije svega, pod auspicijom SAD-a, sa jasnom idejom američke administracije da će Washington snažno pogurati BiH u procesu state

buildinga. I kada imamo snažni pritisak i angažman SAD-a, unutrašnji defekti dejtonske države bivaju manje važni i manje ograničavajući jer ih vladajuća svjetska sila, zato što je to njen geostrateški interes i moralni imperativ, poništava. DANI: Moralni imperativ? ĆURAK: Da, moralni imperativ. Operacija Dejtonski mirovni ugovor je mnogo više rezultat moralnog imperativa nego aman-zaman geostrateških interesa vezanih za samu BiH. I kada smo imali tu snažnu, imperativnu politiku SAD-a, Dejtonski mirovni sporazum se tretirao i implementirao u integracijskom ključu izgradnje države. Nakon drugih velikih svjetskih kriza, Amerika je izgubila ozbiljan interes za BiH, ali je ostao njen politički sporazum. Taj sporazum, dakle dejtonska BiH, dio

je američkog imperijuma. Ne možete vi na američki imperijum primijeniti standarde EU. Zato ja volim kazati da BiH može ući u EU samo uz snažnu podršku SAD, da SAD vode taj proces i do sada ta dimenzija, iako je spuštena na niži nivo, nije izgubljena. Znači, još uvijek SAD imaju interes da dejtonsku BiH kao njihovo čedo, prevedu u svijet zapadnih demokracija. Ali ne misle za to da primijene nikakve vanredne instrumente. Iako u ovom momentu u Bijeloj kući sjedi čovjek koji je objektivno nepouzdan, priželjkujem da i unutar ove administracije prevladaju oni republikanci koji snažno drže do suvereniteta država i američkih obaveza, a takvih nije malo u američkoj politici. DANI: Wesley Clark kaže ili učinite nešto hitno ili će Balkan eksplodirati s jedne, a ono što je EU nacrtala s druge strane, nije nimalo hitno. Srbija i Crna Gora vide ne sigurno, nego moguće priključenje 2025., BiH i Kosovo, ako ćemo pošteno, mogu pročitati vidite primjer Turske. Nikad.

ĆURAK: Deficit demokratskog građanskog društva u BiH i u regiji je velik, a nacionalističke politike su nepouzdane, što izaziva nespokoj u kontekstu vašeg pitanja. Turska i Rusija imaju u ovom momentu dobre odnose, ali Turska je članica NATO-a, a Rusija ne želi da se NATO dalje proširi. Balkan se tu pojavljuje kao neka vrsta poligona za vježbanje geopolitičkih mišića. Balkan nije važan Rusiji u mjeri u kojoj joj je važno njeno bliže inozemstvo kao što je Ukrajina. Smatram da je jedina tačka na svjetskoj političkoj mapi zbog koje je Rusija spremna da uđe u rat sa SAD-om i Zapadom Ukrajina, a mislim da su ključne evropske zemlje toga svjesne. Što se tiče Balkana, ne vjerujem ni da bi Rusija, a ni Turska bile spremne na najradikalnije vojne opcije ako bi ovaj region u potpunosti postao dio Zapada. Ali,

da su spremne na remećenje, kontinuiranu proizvodnju i nestabilnosti i zaštitničkog odnosa, sigurno jesu i to će i raditi. A to je pristup koji može u perspektivi dovesti do situacije da uticajne i nepouzdane politike u zemljama Balkana koje nisu ušle u euroatlantske strukture, procijene da je vrijeme za alternativu. DANI: Može li jedna od alternativa biti neka utopija tipa Pokreta nesvrstanih. Govorim o njemu kao prepoznatljivom simbolu pošto svijet ide ka novom hladnom ratu i novoj bipolarnoj ili ako računamo Kinu, tripolarnoj podjeli. Je li moguće napraviti neki četvrti put u kojem će te zemlje da kažem

četvrtog puta biti free shop u kojem će se dvije, tri sukobljene strane susretati?

ĆURAK: Zanimljivo je to pitanje jer zvuči kao da iz naftalina vadimo pokret koji je ustvari bio slab, ali smo mi imali predstavu da je snažan zahvaljujući jednom od najvećih državnika 20. stoljeća Josipu Brozu. Mi danas prisustvujemo geopolitici multipolarizma. Prevladana je geopolitika unipolarnosti kada su SAD bile jedini hegemon u svijetu i kada smo svjedočili Pax Americanu, naročito krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Geopolitika multipolarizma proizvela je situaciju u kojoj pomalo kopni američka moć, mada je još uvijek najsnažnija. Ali, ojačali su Peking, Moskva, Ankara, Teheran, u određenoj mjeri, ali više sa stanovišta meke moći, i EU. Imajući u vidu logiku kapitala koji supsumira sve, on se mora širiti i dovodi do procesa koji zovemo oprostorenjem nejednakosti. Mi smo dio tog svijeta koji pripada četvrtom svijetu. Šta je četvrti svijet? Po španjolskom sociologu Manuelu Castellsu, on je gori od trećeg svijeta. Treći je bio metafora za siromašni jug, a četvrti se odnosi na sva područja svijeta od brazilskih favela i slamova u Južnoj Americi, beskućnika u SAD-u, do Balkana... On je metafora koja upućuje na goli život. Ja ne vidim za nas bolje solucije da se taj goli život postepeno transformira u pristojnu egzistenciju nego da postanemo dio transatlantskog svijeta. Ali, to nije izvjesno zato što taj svijet zahtijeva od ovoga našega svijeta da bude kao da je već dio njihovog svijeta. Imate nedavno Wigemarkovu izjavu koja je mene zabrinula, da EU nema rezervnu opciju za BiH. To znači, a insistira se na tome da se domaći akteri moraju o svemu dogovoriti, da je svijet ušao u fazu savjetovanja, a ne djelovanja na osnovu ovlasti...

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.