EU u sendviču između Teherana i Washingtona

Situaciju je najbolje opisao Donald Tusk starom poslovicom “šta će ti neprijatelji pored ovakvih prijatelja” • Može li Evropa savladati psihološke prepreke o kojim govori Jaffrey Sax i sama donijeti odluke u svom interesu

Dani - - Svijet - Ništa neočekivano

Pretenciozno bi bilo tvrditi da je odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da SAD napuste nuklearni sporazum ili, kako se zvanično zove JCPOA, Zajednički sveobuhvatni plan, početak zadnje faze geopolitičkog preslaganja svijeta, ali... Čini se da je tekući razvoj događaja u prvi plan izbacio odnose SAD-a i Evropske unije ili, bolje, starih saveznika u novom dobu.

U kojem će, sad je to jasno, EU možda i prvi put tako otvoreno i tako jasno morati donijeti neke svoje odluke vodeći se prije svega vlastitim interesima, pa tek onda savezništvom. Rezultati odlučivanja možda neće biti tako jasno poslagani po tačkama kao što su svoje zahtjeve u drugoj polovini maja posložili prvo Amerikanci Iranu u 12, a onda Teheran Bruxellesu u pet. Prije će biti da će se te odluke čitati u potezima koje će tokom juna vući Bruxelles, glavni gradovi članica EU, Berlin i Pariz prije svih.

Da bi do kraja bilo jasno o čemu se tačno radi, vrijedi se vratiti čak i ne predaleko u prošlost: sporazum 5+1 s Iranom star je jedva tri godine. Nakon 20 godina pregovora, usaglašen je početkom aprila 2015., a potpisan 14. jula te godine. Nije, naravno, bio savršen, ali koji sporazum to jeste? No, dobro: istorija bilježi da je početak uspjeha bio 14. oktobra 2013., kad su se predsjednici SAD-a Barack Obama i Irana Hasan Ruhani telefonom dogovorili da se nakon brojnih prekida ponovo počne pregovarati o iranskom nuklearnom programu za kojeg su Amerikanci i dobar dio svijeta tvrdili da je vojni, a Iranci da nije.

Nasuprot Iranu za pregovaračkim stolom u švicarskoj Laussani je bila grupa 5+1 - “pet” stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a - SAD, Kina, Francuska, Velika Britanija i Rusija, te “jedan”, Njemačka. Tri godine kasnije odnos je također 5+1 naspram jednom, samo sad su nasuprot svih SAD, a Iran je onaj solista uz pet preostalih igrača.

Dobro, da će se SAD povući iz sporazuma, i nije bilo neočekivano. Već 2015. i Dani su pisali o procjenama kako će republikanci i na ovom sporazumu izbacivati demokrate iz Bijele kuće. Ne samo Trump - svi republikanski predsjednički kandidati na svojoj listi obećanja imali su raskidanje JCPOA. Trump je priliku dobio i iskoristio je. Zašto tek u drugoj godini mandata, nije teško pogoditi. Pokušavao je obezbijediti kakvu-takvu podršku za taj potez.

Amerikanci su, naime, sporazum u svojim zakonodavnim tijelima ratifikovali uz uvjet da ga

Već 2015. i Dani su pisali o procjenama kako će republikanci i na ovom sporazumu izbacivati demokrate iz Bijele kuće

se potvrđuje svakih pola godine. Trump je to činio do ovog maja, ponavljajući svaki put da je to zadnja potvrda. Nadao se da će ubijediti saveznike, posebno evropske, da mu se pridruže. Umjesto toga, oni su njega pritiskali da se ne povlači. Vrijedi li ponavljati da su ovog maja, prije američkog povlačenja, kroz Washington prošli i britanski ministar vanjskih poslova Boris Johanson i njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron?

Treba li podsjećati i da je Macron bio prvi koji je od Trumpa, koji sat prije Amerikanaca i ostatka svijeta, čuo da je za Washington to gotovo? Treba li reći da su tu odluku pozdravili samo zadrti iranski neprijatelji iz komšiluka, a jedan od njih, Izrael, samo koji sat kasnije u Siriji bombardovao sirijske pozicije za koje se tvrdi da ih drže iranski saveznici Bašara al-Asada? A da je taj napad naredio Benjamin Netanyahu, isti onaj izraelski premijer koji je 2015. grmio da sporazum “neće spriječiti, nego otvoriti put Iranu da razvije bombu” i da će “posuditi međunarodni legitimitet iranskom nuklearnom programu”, da je alternativa tom sporazumu “povećati pritisak protiv Irana sve dok se ne postigne bolji”? Nije čekao zadnji voz

E, da ima i ona vijest, pristigla pet dana prije Trumpove odluke da je jedan savezni sudija u New Yorku presudio da Iran mora porodicama terorističkih napada 11. septembra 2001. isplatiti šest milijardi dolara odštete iako Specijalna komisija koja je istraživala te napade nikad nije pronašla dokaze o umiješanosti Teherana.

Šta je tačno JCPOA? Cilj je bio onemogućiti razvoj iranskog vojnog nuklearnog programa započetog još polovinom prošlog vijeka. Teheran se, pojednostavljeno, obavezao da odustane od 98 posto obogaćenog uranija koji je, podsjeća BBC, već imao i da održava obogaćivanje na najnižem nivou od pet posto (uranij za oružja obogaćen je na najmanje 85 posto). S radom su prestale dvije trećine centrifuga za obogaćivanje, a preostali materijal i postrojenje mogu se koristiti samo u naučne, medicinske i poljoprivredne svrhe. Sve to teče pod kontrolom Međunarodne agencije za atomsku energiju. Čiji je, usput, glavni inspektor podnio ostavku samo koji dan prije američkog povlačenja... Regulisana su i pravila ponašanja sa iranskom teškom vodom.

Zauzvrat je Iranu suspendiran ili ukinut dio ekonomskih sankcija, a dogovoreno je da neće biti novih dok je sporazum na snazi. S tim se dijelom Amerikanci nisu složili: oni su se odrekli sekundarnih sankcija - onih koje kažnjavaju druge zemlje zbog poslovanja sa Teheranom, ali su i dalje na snazi bile one koje utiču na američke kompanije.

Trumpu je rok za produžetak sporazuma bio 12. maj, on je odluku saopštio 8., te zaprijetio oživljavanjem zamrznutih i uvođenjem novih sankcija. Međunarodnih do zaključenja ovog broja Dana nema, a generalni sekretar UN-a Antonio Guteres ih i

Naivno je misliti da probleme koje smo izazvali upravo nepromišljenom upotrebom sile možemo riješiti na isti način, upozorava Sanders

ne očekuje. Čini se da one ostatku svijeta i nisu problem. Mada je američki ministar finansija Steven Mnuchin već najavio da će biti povučene dozvole Boeingu i Airbusu za izvoz aviona u Iran, vrijedan 39 milijardi dolara. Problem su one sekundarne sankcije firmama koje posluju sa Teheranom: SAD su već saopštile da će većini međunarodnih kompanija ostaviti tri do šest mjeseci da zatvore ugovore koje su sklopile s Iranom nakon podizanja sankcija. Pitanje je ko će i kako poštovati te naloge. Rusija i Kina odmah su poručile da sporazum za njih i dalje važi, dakle od sankcija nema ništa. Na sličnom je putu i Indija, koja je nakon dizanja sankcija sklopila povoljne ugovore o kupovini iranske nafte. A tu negdje počinju evropski problemi. Postoje kontramjere

Američki analitičari procjenjuju, naime, da evropske firme neće rizikovati poslove sa SADom, odnosno da je “prijetnjom odbijanja zahtjeva evropskim tvrtkama za pristup američkom tržištu kapitala Bijela kuća osigurala vrlo učinkovit bič”, kako kaže Helima Croft, šefica odjela za globalna tržišta robe RBC Capital Marketsa.

Treba li reći da su na listi firmi koje rade i sa Iranom i sa SADom danas osim Airbusa i francuski naftni gigant Total, autokoncerni VW, Peugeot, Renault, potom Siemens...?

“Jednostavno rješenje kojim bi zaštitili poduzeća od svih rizika

američkih sankcija ja ne vidim”, rekao je u prvom trenutku njemački ministar vanjskih poslova Heiko Mass za Bild am Sonntag.

Njemačka pozicija je donekle u tim prvim danima bila jasna jer, američke statistike pokazuju da je njemački izvoz u SAD 2017. bio 118 milijardi dolara. Agencije, međutim, prenose riječi predstavnika francuske vlade Benjamina Grivoa da je EU spremna i za žalbu Svjetskoj trgovinskoj organizaciji “protiv jednostrane američke odluke o izlasku iz nuklearnog sporazuma i obnovi sankcija protiv Islamske Republike”. Potom se šefovi država članica EU nalaze, a nakon tog sastanka predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker objavljuje da će Bruxelles aktivirati mjere kojima će štititi evropske kompanije od udara američkih sankcija.

To su mjere koje su aktivirane i devedesetih kao odgovor na sankcije SAD-a Kubi i drugim zemljama, ali, podsjećaju agencije, nikada nije bilo stvarne potrebe da se i primijene. Juncker je najavio i da će Evropska investicijska banka pružiti svu potrebnu pomoć evropskim investicijama u Iranu.

Hamneijevi zahtjevi

U međuvremenu, kancelarka Merkel putuje u Kinu, pa u Rusiju... U saopštenjima sa njenih sastanaka sa tamošnjim predsjednicima Ksiom Jinpingom i Vladimirom Putinom spominje se, naravno, i iranska kriza, ali bez detalja.

I tako se vraćamo na početak ovog teksta: “S ovakvim

SAD su već saopštile da će većini međunarodnih kompanija ostaviti tri do šest mjeseci da zatvore ugovore koje su sklopile s Iranom

prijateljima, kome trebaju neprijatelji?”, napisao je na Twitteru predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk. I ne samo Trump koji bi nekako u vrijeme kad ovi

Dani budu pred čitaocima trebao odlučiti hoće li uvoditi carine na evropski čelik ili neće, nego i iranski vođa Ali Hamnei. On je polovinom maja poslao ministra vanjskih poslova Mohamada Zarifija na sastanke u Peking, Moskvu i Bruxelles, a krajem mjeseca jasno definisao i iranske zahtjeve.

“Tokom posljednje dvije godine SAD su nekoliko puta prekršile nuklearni sporazum, a Evropa je šutjela. Evropa mora nadoknaditi tu šutnju. Smatram da je ostanak Irana u sporazumu moguć samo ako Evropa da šest konkretnih garancija. SAD su odbacile Rezoluciju 2231 i Evropa mora usvojiti rezoluciju protiv američkog kršenja. Evropa mora obećati da neće otvarati temu balističkog programa i regionalnih poslova Islamske Republike. Evropa se mora suprotstaviti bilo kakvim sankcijama protiv Islamske Republike i izričito ustati protiv sankcija SAD-a. Evropa mora garantovati da će iranska nafta biti potpuno prodana; ako SAD budu mogle nanijeti štetu prilikom prodaje naše nafte, moramo moći prodati onoliko nafte koliko želimo; Evropljani moraju garantovati da će nadoknaditi gubitak i kupiti iransku naftu. Evropske banke moraju jamčiti transakcije s Islamskom Republikom”, poručio je Hamnei.

A “ako se Evropljani ne slože s našim zahtjevima, Iran ima pravo nastaviti nuklearne aktivnosti”.

“Naš neprijatelj je na ratnu pozornicu stavio odsjek za finansije, umjesto ministarstva odbrane. Zbog toga moramo odgovoriti na isti načini, što je zadaća vlade i ministarstva inostranih poslova, koji moraju sarađivati”, rekao je Hamnei.

Zašto je Sax u pravu

Predstavnici država koje su pregovarale o sporazumu bez SAD-a sastali su se u Beču 25. maja prvi put nakon Trumpove odluke i Iranci su Evropljanima ostavili rok do kraja maja da “sačuvaju sporazum”, mada je još ranije komandant iranskih čuvara islamske revolucije general Mohamad Ali Džafari rekao da je jasno “da Evropljani ne mogu nezavisno da se odluče između Irana i Amerike i da su vezani za SAD”.

A morali bi se oduprijeti Americi, smatra Jafrrey Sax, profesor na Univerzitetu Columbija, direktor Columbija centra za održivi razvoj i UN Mreže za rešenja održivog razvoja.

“Najveći izazov Evrope nije pravni, pa čak ni geopolitički. On je psihološki. Evropski lideri se ponašaju kao da SAD i dalje zanima transatlantsko savezništvo zajedničkih interesa, vrijednosti i pristupa. Nažalost, to više nije slučaj. Amerika i Evropa i dalje imaju dosta zajedničkih interesa, ali imaju i mnogo divergentnih, naročito onda kada SAD krše međunarodno pravo. Evropi je potrebna sopstvena sigurnosna politika, isto onako kako su joj potrebne sopstvene trgovinske i ekološke politike. Obračun povodom JCPOA je, prema tome, trenutak istine”, napisao je Sax za Project Syndicate.

Ne treba puno tragati za odgovorom na pitanje zašto je Sax u pravu. Dovoljno je, vjerovatno, samo proći kroz tekst američkog demokratskog kongresmena Bernieja Sandersa u kojem on obrazlaže tezu da Trump i njegov (trenutni) tim spremaju bombardovanje Irana. Sanders, osim što pita zašto bi bilo koja zemlja potpisala novi sličan sporazum sa SAD-om i pristala na ozbiljne ustupke ako vidi da “nepromišljeni američki predsjednik može za par godina” da ga odbaci, konstatuje i da “američki građani ne žele biti umiješani u još jedan rat bez kraja na Bliskom istoku. Oni ne žele biti uvučeni u regionalni sukob između sunita i šiita, Saudijske Arabije i Irana”, ali strahuje da će upravo to biti ishod Trumpove politike.

“Naivno je misliti da probleme koje smo izazvali upravo nepromišljenom upotrebom sile možemo riješiti na isti način. Međutim, Trumpov ratoborni govor jasno je usmjerio američku politiku ka istom onom cilju koji je ležao u osnovi rata u Iraku - promjeni režima. Pravo američko vođstvo i prava američka moć ne ogledaju se u našoj sposobnosti da dižemo stvari u zrak, već u sposobnosti da povežemo sukobljene strane, izgradimo međunarodni konsenzus oko zajedničkih problema i zatim mobilišemo taj konsenzus da se ti problemi i riješe. To je ono što smo učinili kada smo potpisali JCPOA. Nažalost, predsjednik Trump je sada izabrao da povede našu zemlju drugim, znatno opasnijim putem”, napisao je Sanders za Guardian.

Foto: EPA

Vrbovanje: Macron je prvi zvanično saznao šta SAD rade

Kojim putem je poveo SAD

Foto: EPA

Teheran: Može li Evropa sama spasiti sporazum

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.