(Pot)cjena rada na Balkanu

Zašto pristajemo raditi za veknu hljeba i litru mlijeka

Dani - - Intervju -

Kako se uopšte dogodilo da na području koje je u drugoj polovini prošlog vijeka steklo zavidnu industrijsku tradiciju govorimo o niskim platama, u ovom nastavku regionalnog serijala Okruženje razgovarali su univerzitetska profesorica iz BiH Adisa Omerbegović Arapović, sindikalci iz Crne Gore Aleksa Marojević i Hrvatske Anica Milićević Pezelj, te novinar i pisac sa Kosova Idro Seferi

Krilatica Ne može on mene toliko malo platiti koliko ja mogu

malo raditi bila je u bivšoj SFRJ popularna desetljećima, a onda su, pomalo cinično kaže u svom uvodu u ovu emisiju Okruženja Renato Baretić, “zreli samoupravljači nekako svojom voljom promijenili paradigmu i danas glavnu riječ drže poslodavci”. A njihov moto je ne možeš ti toliko mnogo raditi koliko mogu ja tebe malo platiti pa ti vidi šta ćeš.

“Dogodi se eto da lopovi, mutikaše i kojekakvi sumnjivci postanu idoli nacija, a država najmasovniji poslodavac. U takvim okolnostima bi bilo glupo očekivati da se kapital i kapitalisti počnu ponašati drugačije. Ako se tome pridruži i poneki sindikalni vođa, u tom slučaju radnici ostaju doista sami na svojoj strani jedini, bez snage, bez mogućnosti da se organiziraju, da organiziraju borbu, otpor za svoja prava”, konstatuje Baretić.

A ako radnik i počne - prisiljen je razmišljati o zaštiti sebe i svoje obitelji, prisiljen je pristajati na uvjete koji su sve gori i gori: “Jednoga dana kada ti uvjeti postanu doista nepodnošljivi, a ja mislim da on nije daleko, neće biti dobro nikome”, kaže Baretić. Evropski procesi

Je li taj dan već došao, pitanje je koje je domaćica Okruženja Zvezdana Kovač potkrijepila podatkom da je “minimalna cijena rada, manje-više jednaka u regionu, toliko mala da se ne mogu pokriti troškovi elementarne potrošačke korpe”.

Kako preživjeti takvu ekonomiju? Adisa Omerbegović Arapović odgovara kratko: “Nikako”.

“Niska cijena rada je samo posljedica sistemskog problema ekonomija u regiji. Mi smo privlačili investicije, ali nismo privlačili niskom cijenom rada iako se to koristilo kao argument da će to dovesti strane investicije, bar kada je BiH u pitanju. Niska cijena rada je rezultat rentijerske ekonomije, onih koji ubiru te rente ili nenormalno visoke profite koji su sada zabranjeni u razvijenim kapitalističkim, demokratskim društvima”, kaže ona.

A uz to imamo kombinaciju zaostalih zakonskih rješenja koja poreski najviše opterećuju radnika i “malog građanina”, koji više od pola onog što zarade daju državi. U BiH, ilustruje Omerbegović Arapović, 70 odsto zarađenog uzima država, “a oni koji ubiru enormne profite nisu progresivno oporezovani”. “Dakle, usvojili smo ono najgore od kapitalizma, a nismo se reformisali da zaštitimo interes radnika i radnička klasa skoro da ne postoji”.

Na Kosovu, kaže Idro Seferi, većina ljudi preživljava uz pomoć dijaspore sa Zapada: “Mnogi ljudi žive čekajući pomoć, iako rade, nemaju dovoljno za elementarne potrebe”. Naprosto, misli Aleksa Marojević, ušli smo u mašinu koja nas prosto melje. To treba, smatra on, smjestiti u kontekst procesa u Evropi koji su se prenijeli na region - na “drastično urušavanje s mukom stečenih socijalnih i radnih prava” sticanih od II svjetskog rata do sedamdesetih godina prošlog vijeka.

“Tada je došlo do marginalizacije uloge države, do dokidanja sigurnosti radnog mjesta i ukidanja elemenata socijalne države. Rušenjem socijalizma, kapital se više nije plašio socijalističkih ideja i jednostavno je pokazao svoje pravo lice, borbu za profit po svaku cijenu. Takav kapital se svom snagom obrušio na sve države zahvaćene tranzicijom”, smatra Marojević.

Anica Milićević Pezelj vraća priču u današnje doba i preusmjerava je sa minimalne na “ono što se sada na Zapadu zove living vejč, plaća koja osigurava pristojne uvjete života”. Minimalna plata je, kaže ona, “zaštitni mehanizam” i nije samo socijalna nego i ekonomska kategorija. Ta plata mora da garantuje da neko ko radi punu radnu sedmicu, osam sati dnevno, ne može biti plaćen ispod tog nivoa. Ali, ako se porede njeni apsolutni iznosi bez konteksta kupovne moći, ne dobija se prava slika.

“I u bivšem socijalizmu i devedesetih godina kad smo već ušli u tranziciju, rizik od siromaštva bio je u sferi nezaposlenosti. Međutim, nova karakteristika kapitalizma svugdje je da radiš, ali ne možeš zaraditi dovoljno za život. Pitanje je da li pristajemo na to”, kaže ona. Sistem na pogrešnim nogama

U Hrvatskoj više od 66 odsto zaposlenih zarađuje platu koja je ispod prosječne, dakle većina društva živi ispod nivoa dovoljnog za pristojan život. Milićević Pezelj navodi da zadnji podaci Evropskog sindikalnog instituta, koji ispituje razliku između starih članica EU, čuvenih EU15 i novih 13 članica od 2008. do danas, pokazuju da je odnos plaća u Sloveniji, Hrvatskoj i ostalim zemljama bivšeg istočnog bloka u odnosu na prosjek EU15 drastično pao.

“Hrvatska je najviše izgubila na plaćama. Odnos je bio 43, sad je pao na 37 odsto. Zaključak je da smo imali loše odgovore na krizu od 2008., što je išlo nauštrb radnika”, kaže ona.

Može li se to popravljati radnim zakonodavstvom ili njegovom reformom? Omerbegović Arapović kaže da smo čekali 25 godina da liberaliziramo tržište rada, dok smo “u isto vrijeme sve te dekade registrirali sivim tržištem rada”.

“Imamo tamo radnike koji nemaju skoro nikakva prava, nemaju zdravstveno osiguranje i ovim zakonom ne rješavamo čak ni problem te populacije. Međutim, još više smo olakšali poslodavcima da se bave ovom zaostalom kategorijom stalnog radnog odnosa koja je ostala iz ex- Jugoslavije koja je štitila jednu populaciju. Danas imamo apsurdnu situaciju da se moramo boriti protiv države i onih koji rade za državu jer je to zaštićena vrsta koja jedina u našim društvima ima tu i takvu kategoriju stalnog radnog odnosa, a koštaju nas mnogo više nego što mi u

privatnom sektoru možemo to izdržati i podnijeti”, kaže ona.

Ili, uzimamo kredite da tim u državnoj službi plaćamo enormno visoke plate u odnosu na prosječni lični dohodak u realnoj privredi, od koje očekujemo da povećava životni standard nas samih.

“Mislim da se, kao prvo, moramo boriti sa sistemom koji je postavljen na pogrešnim nogama i bojim se da to nije problem samo u našoj regiji. I u EU se sa ovim silnim mjerama štednje koje su morali da rade u javnoj potrošnji pokazalo da je to jednostavno neodrživo. BiH je čak i apsurd kada je ovo u pitanju”, kaže Omerbegović Arapović.

Za Seferija je većina ekonomija na Balkanu slična, to su ekonomije bez ikakvog identiteta i ne uspijevaju u stvaranju opšte atmosfere investiranja ili tržišta rada. On kao problem kojeg zakoni ne prepoznaju navodi one koji rade kao slobodne zanatlije. U većini zemalja zakon ne prepoznaje ovaj oblik rada i oporezuje ga kao dodatni prihod, bez obzira na primanja.

“Ja bih obično rekla da imamo zakone po principu dva loša ubiše

Miloša. Imate poslodavce, domaće ili strane ‘ajmo reći investitore, te domaće vlade koje vrlo brzo nađu zajednički jezik. Naši su zakoni slični jer zapravo imamo istog lobistu u regiji. Najveći lobista prema našim vladama u regiji je Američka gospodarska komora. Vi sad imate amerikanizaciju zakonodavstva. Dakle, sve klizi u tom smjeru, oni su poprilično siva eminencija, ali ih vlade poprilično uvažavaju. Završno što bismo u ovom trenutku mogli reći je da je kad nam kažu da moramo konkurirati jeftinim radom, to čista floskula. Kad vam kažu da nema alternative, to samo znači da doista ne znaju, a ne znaju”, kaže Milićević Pezelj.

S druge strane, za nju nisu problem radnici u javnoj upravi nego šefovi. Ili, kako kaže, efikasna javna uprava je “poluga konkurentnosti našeg gospodarstva”. Osim toga, upozorava ona, jeftina cijena rada se vrati kao bumerang: “Nekome trebate prodati svoj proizvod i usluge. Ako ljudi ne mogu kupovati, neće ni biti onoga inputa u ekonomiji koji je nužan”.

Čemu sindikati

“U Hrvatskoj je 2015. napravljena mala poreska reforma i rezultat je da mi zadnje dvije godine bilježimo rast BDP-a nakon silnih godina krize. A rast je krenuo nakon te male poreske reforme, kojom je ostavljeno više novaca onima najniže plaćenima i njihovo povećanje plaća odmah se prelilo u potrošnju. To je dalo input proizvodnji”, kaže Milićević Pezelj.

Marojević misli kako je opšti utisak da nas “politike i vlasnici kapitala godinama pokušavaju ubijediti da je ovo što imamo na našim prostorima normalno, prihvatljivo, što ne može biti bolje i sa tim treba da se pomirimo”. Njemu je zabrinjavajući “veliki problem sa nestabilnošću radnog mjesta, sa radom na crno, sa povremenim privremenim poslovima, snižavanjem zarada, umanjenjem prava i zaštite zaposlenih u Evropi”.

“Velika evropska trojka u liku Evropske komisije, Evropske centralne banke i MMF-a stalno i iznova insistira na daljoj liberalizaciji radnog zakonodavstva na našim prostorima, a to znači dodatno osiromašenje i obespravljenost na dugoročnim osnovama”, kaže Marojević.

U svemu tome zanimljiva je uloga sindikata koji su, kako kaže Milićević Pezelj, “takvi kakvi jesu”.

“Najčešće se kaže da su nam radničke organizacije slabe, da su poslodavačke organizacije slabe, niko ne kaže da su nam i vlade slabe. Dakle, dobili smo paket kada je riječ o tripartitnom socijalnom dijalogu. Direktan izraz tripartitnog socijalnog dijaloga, kolektivni ugovori su naprosto izraz poslodavca i sindikata. Često me u Hrvatskoj pitaju čemu sindikati i kakve uopće koristi imamo od njih? Gomile ljudi uopšte ne znaju da im je prijevoz plaćen do posla i sa posla iz kolektivnog ugovora, da im je prekovremeni rad plaćen iz kolektivnog ugovora koji, naravno, onda utiče i na cijenu rada i sve drugo. Kad bi bili svedeni samo na nivo Zakona o radu o kome smo govorili, slika bi bila daleko lošija”, kaže ona.

Adisa Omerbegović Arapović upozorava da je krajnje vrijeme da shvatimo da nam ne može biti bolje i ne možemo dijeliti nacionalni dohodak ako ga ne kreiramo. Region je, kaže, izgubio “dvije dekade investicija u nevještini i produktivnost koja je mogla pokrenuti ekonomski zdrav rast i ne ove loše investicije koje su dolazile iz dobijanja abnormalnih profita zbog političkih veza, građevinskih dozvola...”

“Ako smo već izgubili u utrci sa mnogo razvijenijim zemljama, mi i dalje imamo preostale resurse. I dalje moramo investirati i razmišljati dugoročno, kratkoročno trebamo pronalaziti ono što trenutno rade razvijena kapitalistička društva. A to je da sve više prepoznaju da vjerovatno više nikad nećemo imati one stare industrije sa dimnjakom, mada ne bih isključila da mnogo proaktivnija industrijska politika ne bi mogla u ovom trenutku kreirati dobrobit za naša društva”, kaže ona.

Problem je, međutim, što je podmetnut argument da se ne može bolje, da smo tu gdje jesmo na nekoj ljestvici i nikako da uhvatimo korak sa razvijenim društvima, smatra ona. I ponavlja da bez institucionalnog okvira za funkcioniranje tržišne ekonomije, ako i imamo sve resurse, ako imamo i ljudski kapital, nikad nećemo postići to što razvijena društva su postigla s istim mehanizmom: “Ovaj mehanizam ili moramo fiksirati ili moramo preispitati da li smo imali društveni ugovor da izaberemo ovakvu formu ekonomskog sistema, najgoru moguću kombinaciju starog zakonodavstva koje smo trpjeli dvije dekade zbog populizma onih istih političkih struja koje su nam ustvari prodavale ovakva rješenja kao nužnost”.

“Imate kapitalizam tipa nordijskih zemalja, američki kapitalizam, imate korporativni sistem unutar Austrije... Dakle, oni mogu biti različiti. Mi se nismo opredijelili kakav to društveno ekonomski oblik gradimo u našim zajednicama. To je temeljno pitanje i o tome treba postići konsenzus”, kaže Milićević Pezelj.

Kontinuitet kriza

U ugovorima EU, podsjeća ona, stoji da zemlje članice grade tržišno-socijalnu ekonomiju. Znači, “cijeli smisao naših zakona koje bi trebalo imati je taj balans između rada i kapitala”. A to se ne dešava: “Vlada u startu uvijek onoga trećega isporučuje na pladnju, a to su radnici

Završite i diplomirate, pa ste onda nekom poslodavcu besplatna radna snaga o trošku države ili evropskih fondova, što je napravilo višestruke poremećaje na tržištu rada

Treba li nam priča o neto ili bruto plati? Dileme: Foto: OKRUŽENJE

(Ras)podjela: Oni sa previsokim profitima moraju nešto dati društvu Foto: TWITTER

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.