Naš službeni pravac

Dani - - Uvodnik -

Dobro, i mi smo ovdje imali taj neki antifašizam, ali on, kako vidite, postaje zapravo borba protiv antifašizma ili pak antifašizam u kojem se oslobodilačka borba priznaje samo ako su dobro prebrojane kosti i ako se izvršila genetska provjera etničkog raspoloženja kostiju

Umjesecu u kojem su ovi Dani pred vama obilježava se 75. godina čuvene partizanske Bitke na Sutjesci. Jedne od, kako se ozbiljna istoriografija očitovala, najvažnijih bitaka na prostoru Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata.

I kad god tako dođemo do neke brojke, do nekog datuma koji nas suočava s našim krivim odrazom u ogledalu, mi zapravo ne znamo šta bismo s njim. Ili se histerično bavimo ekskluzivizacijom nekog događaja ili nojevski glavu zabijemo u blato. Nikako da se konačno jednom zagledamo u to unakaženo naše lice, ne bismo li iz tih klanica napokon izvukli bilo kakvu pouku.

Stanje sa antifašizmom u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj je paradoksalnost način postojanja, poznato je i pticama na grani. Mi smo, dakako i dapače, centrirani na putu ka evropskim vrijednostima, njegujemo civilizacijske tekovine uvijek kad moramo. Kad, pak, ne moramo, kad se ne popunjavaju upitnici evropskounijskih diktata, onda taj antifašizam, iz kojeg svako na svoju stranu crpi svoje oslobodilačke kontinuitete, može biti i protivnik naše nacionalne samosvijesti.

Kad se bolje pogleda, reklo bi se da je za ovdašnje političke i društvene pregaoce antifašizam zapravo smetnja u procesu potpune šizofrenije sjećanja i prošlosti. Ne bi nas trebalo čuditi ako naša udžbenička praksa u decenijama koje slijede antifašizam u potpunosti izbriše iz registra važnih tema.

On je sada sveden na nivo incidenta, jer se narativ novih ratova i revizije koji su oni sa sobom nosili sve agresivnije protežira kao jedina važeća istina. Nama su danas najvažniji oni kontinuiteti koje vučemo iz devetnaestovjekovne prakse nedoraslih nacija. Ili pak ono suludo mirenje kvislinga sa antifašistima, kojim se nastoji falsificiranjem prošlosti izbrisati razlika između onih koji su se borili za slobodu i jednakost, u korist mračnjačkih i koljačkih ideologija nacifašizma.

Maj, mjesec iza nas, donio je nekoliko poraznih potvrda našeg neodnosa spram povijesti, ali i sadašnjosti koju živimo. Nema opasnijeg znaka o pomračenju društvene stvarnosti od jezičkih mrtvouzica u zvaničnim govorima ovdašnjih političara. Ono što iz podsvjesne sfere zapravo nadire razotkriva sav užas koji leži zadržan iza manira dobrih vladanja ovdašnjih etničkih elita.

“Nalazimo se na Partizanskom groblju i da podsjetimo, riječ partizansko dolazi od riječi partizani. Partizani nisu tek obični ljudi, zato što su bili na tom putu borbe protiv antifašizma, koji je Evropa priznala kao svoj službeni pravac”, reći će premijer Federacije BiH Fadil Novalić na otvaranju obnovljenog Partizanskog groblja u Mostaru. I to na Dan pobjede nad fašizmom.

Jedno je biti neobaviješten ili napraviti lapsus u govoru, a posve druga stvar je kada iz jednog registra, jedne negatorske prakse antifašizma, progovori skriveni glas koji pokaže gdje smo zapravo sa civilizacijskim tekovinama. Da je Novalić jedini, stvar bi se mogla i posmatrati kao omaška. Međutim, ako pogledamo unazad, vidjećemo da se “borba protiv antifašizma” ustalila u jezičku podsvijest političara u BiH. Stoga partizani nisu obični ljudi, jer je Evropa priznala to nešto za službeni pravac.

Nas pak, kako se vidi, ništa ne obavezuje da i mi priznamo to nešto kao službeni pravac. Kako bi se onda davala imena ulica Mili Budaku, Mustafi Busuladžiću ili Draži Mihailoviću.

No, uvijek može i korak dalje. Za Milorada Dodika je neoustaška parada u Bleiburgu i prisustvo Dragana Čovića istoj stvar političkog refleksa i on sa Čovićem o tome ne priča.

“Pa Čović je predstavnik hrvatskog naroda i je li neko očekivao da on ne bude na tim mjestima. I ja budem na mjestima gdje je stradao srpski narod. Naravno da to ne izjednačavam, ali je to je stvar političkoga refleksa i mi o tome ne pričamo. Sve moje govore koje sam ja imao u Jasenovcu i tamo, nikada o tome ne pričamo. Naprosto smatramo da je to u redu praksa. Ja ne pratim gdje on ide, kad dolazi, šta govori u tom pogledu. To je sasvim logičan refleks jednog predstavnika hrvatskog naroda, kao što je logično da ja kao predstavnik srpskog naroda na politički način posmatram mnoga mjesta stradanja srpskog naroda”, rekao je Dodik.

Kad se razmrsi jezička rogobatnost kojom je odnos Dodika i Čovića ovdje opisan, onda će se vrlo lako razvidjeti da je pitanje pobratimstva kame u svemiru, tačnije bratimljenja mračnjačkih ideologija svih naših naroda, jedna takoreći sasvim prirodna stvar. To što je Evropa prepoznala antifašizam kao svoj službeni pravac, svakako je stvar Evrope. Dobro, i mi smo ovdje imali taj neki antifašizam, ali on, kako vidite, postaje zapravo borba protiv antifašizma ili pak antifašizam u kojem se oslobodilačka borba priznaje samo ako su dobro prebrojane kosti i ako se izvršila genetska provjera etničkog raspoloženja kostiju.

I tako, iz godine u godinu: smrt fašizmu! Pa dokle doguramo..

Newspapers in Bosnian

Newspapers from Bosnia and Herzegovina

© PressReader. All rights reserved.