‘JEDAN WIMBLEDON IMAŠ, A MENI TU PAMETUJEŠ...’
GAME, SET, MEČ Sin ima svoje trenere, mene vam on ne doživljava kao autoritet. Samo mi poruči: Tata, pa ti Samprasa nikako nisi mogao pobijediti, kaže nam Goran
Prvi Ivanišević, svi ga znamo pod imenom Goran, izluđivao nas je prije 15-20 godina. Drugi Ivanišević, 10-godišnji Emanuel, i sin onog prvog, također je uzeo reket u ruke. Od oca je ‘posudio’ i temperament, a vjerojatno i sposobnost da nam kida živce tijekom mečeva. - Ma, Emanuel je luđi i od mene. Ima bacanja reketa, ljutnje, ma svega. On je moje ludilo podigao na neku potpuno novu razinu. Iskreno, pitao sam se nekoć može li netko biti kao ja, ali očito da može. Ove nove generacije su puno naprednije - nasmijao se Goran. Nije mu lako, sad zna kako je bilo njegovu ocu Srđanu nekad. Sve ono što je on priuštio svom ocu, sada to Emanuel radi njemu.
SINOV TEMPERAMENT
- Da, tek sad shvaćam što je moj otac morao prolaziti sa mnom. Zaista mi je teško proživljavati mečeve Emanuela i u ovoj konkurenciji do 10 godina. Strah me uopće pomisliti kako će biti kasnije. Ponekad zaista pomislim da će mi srce otkazati - kaže Goran. Zbog sinova temperamenta nije mu lako niti stajati s druge strane mreže. - Ako ga pobijedim nije dobro, ako mu pustim, opet nije dobro. Izgleda da je točno da jabuka ne pada daleko od stabla. Ne može se baš smiriti, samo se nadam da bude malo pozitivniji u toj ljutnji - istaknuo je Goran. Premda je teniski trener, koji je u karijeri dosad radio i s Marinom Čilićem te Tomašom Berdychom, ne vidi se u ulozi Ante Kostelića ili Joška Vlašića, koji su svoju djecu doveli do olimpijskih i svjetskih zlata. - Jako je dobar, zaista je, odlično se razvija, ali ne bih ga mogao trenirati. Predivlji je, iskreno se nada, da će naći svoj put s nekim drugim. Imao on svoje trenere, a ja se neću miješati. Bit ću mu uvijek podrška o svemu kaže Ivanišević stariji. Savjetnik? Neće niti to biti. Emanuel mu baš i ne vjeruje previše, odnosno, za oca kaže da i nije baš neki teniski autoritet. - Kaže on meni: ‘Što ti znaš o tenisu’. Odgovorim mu je da nešto i znam, a on meni ponovo: ‘Nemoj ti meni govoriti što si napravio u karijeri. Ne možeš pobijediti niti Samprasa, a samo si jednom osvojio Wimbledon...’ Bome on mene zna počastiti. Imamo ponekad vrlo interesantne razgovore, ali to su valjda čari roditeljstva - nasmijao se Goran. Ima još jedna poveznica između Gorana i Emanuela, prije tenisa obojica su prvo trenirala nogomet.
GOL ZA ZVONU BOBANA
- Jest, ali u nogometu se nismo previše zadržali. Inače, ja obožavam nogomet, možda i više od tenisa, ali izabrao sam pravi sport za sebe. Da sam se zadržao u nogometu mislim da ne bih bio više od prosječnog nogometaša, a u tenisu sam bio vrhunski. Nadam se da će tako biti i s Emanuelom - kaže Goran, koji se ipak može pohvaliti da je zabio gol na prepunom Maksimiru. I to u dresu hrvatske nogometne reprezentacije. Bilo je to 2002. na oproštajnoj utakmici Zvonimira Bobana. - Uh, ma sjećam se toga kao da je bilo jučer. Zabio sam zaista sretan gol, promašio sam loptu, krivo je odskočila, no ipak je ušla u gol. Bio sam lud od sreće. Hvala Zvoni što mi je to omogućio - dodao je. Trenutačno je Goran bez trenerskog angažmana, uzeo je kraću pauzu: - Paše mi malo stati na loptu nakon četiri godine rada zaključio je Goran.