Mlakić govori o kraju života, gubitku identiteta i sjećanja, ali prije svega piše ljubavni roman bez mahnitanja i patetičnih gesti od kojih će zaigrati srce
etvero staraca, jedna bolest, dvije priče i jedna zbirka pjesama, nazvana ‘Bezdan’, kao roman kojim su ove dvije priče i zbirka pjesama spojene. Naizgled depresivno, crno i beznadno, no Mlakić je u ovoj epopeji kraja života napisao možda i najnježnije i najromantičnije stranice hrvatske književnosti. Šturo i grubo, bez mnogo riječi, ali prepuno emocija koje izviru iz gotovo svakog retka i, još više, između redaka. Neizgovorene one vise u zraku i udaraju nas jače nego što bi to bilo da su izgovorene. I još važnije, u svom tom crnilu bolesti, samoće, gubitka sjećanja i samih riječi, pojavljuje se ljubav, nedefinirina, neizrečena, duboka ljubav dvoje ljudi koja ih povezuje do samoga kraja. ‘Bezdan’ je težak i depresivan roman, ali ujedno je to možda i najljepša ljubavna priča ikad ispričana u hrvatskoj književnosti. prvoj priči dvoje staraca se doseljava u pustoš na granici između Hrvatske i Bosne gdje žele proživjeti posljednje dane onako kako su živjeli
Uprije nego što ih je rat otjerao u Austriju. Jednostavan život u kojem je važno posaditi voćke, nabaviti kravu, popiti popodnevnu kavu i popraviti krov. No ubrzo staricu počinje napuštati pamćenje. Polako i neprimjetno. Je li pošećerila kavu, gdje stoji šećer, a gdje sol? Uskoro joj nestaju imena, a slike iz njihova života, koje neprestano gleda, sve manje i manje joj znače. U jednostavnom životu kakav starci vode te su sitnice važne, one su sam život, uostalom. Kroz sve te male stvari, grub odnos između muškarca i žene, onako grub kakav je obično na selu i u siromaštvu, gdje se mnogo ne pita za osjećaje, nego treba obaviti ono što se obaviti mora, polako postaje sve nježniji, pun razumijevanja, sitnih ljubavi, sitnih gesti koje govore više nego sve romantične riječi zajedno. Starica želi da se u njihovu budućem voćnjaku zasadi višnja, što starac grubo odbija, jer što će im višnja. Kad kupi voćke, starica se rasplače jer među njima nema višnje. “Nije je bilo”, odgovara starac. Umjesto višnje kupio je kesten jer to je bilo najbliže višnji čega se mogao sjetiti. Kroz ovakve sitne detalje, naizgled besmislene, pogotovo u bujici i rigotini bombardiranja ljubavlju kroz sve moguće ekrane, Mlakić progovara o dubljoj povezanosti kojoj ne trebaju velike riječi, nego tek jedno obično drvo višnje. Staričin rječnik potkraj života svede se tek na jednu riječ - višnja, koja označava sve: i glad, i žeđ, i umor, i sve neizrečene želje, strahove, nadanja... I jedini koji je razumije, jedini koji zna što višnja znači jest starac.
Ista bolest povezuje i drugo dvoje staraca, gimnazijskih profesora koji žive u obližnjem gradiću. Iako obrazovaniji i vični riječima, starac je, između ostaloga, i pjesnik s nekoliko objavljenih zbirki, a upravo piše novu zbirku u kojoj sažima sve osjećaje i misli sabrane tijekom epopeje njihova rastanka. Obrazac neizgovorenih riječi se ponavlja, a sitne geste kroz koje jedno drugome izgovaraju ljubav, dok nju sjećanje neminovno napušta, jednake su kao i kod dvoje staraca sa sela. aša književnost ne obiluje velikim ljubavnim romanima, a ako se koji od uglednih književnika i upustio u pisanje tog prezrenog žanra, potrudio se da to sakrije nečim drugim i većim od same ljubavi. I Mlakić govori o kraju života, gubitku identiteta i sjećanja, ali prije svega piše ljubavni roman. Bez velikih riječi, mahnitanja osjećaja i dramskih patetičnih gesti od kojih će zaigrati srce i probuditi se weltsmhertz, nego puno dublji i osjećajniji. I unatoč crnini pun nade, nade da na kraju nećemo biti sami.
N