Mala Italija u zagrebačkom cityju

KMala Italija

ada je davne 1950. u kultni restoran “Harry’s bar”, koji je Giuseppe Cipriani otvorio na nagovor svog newyorškog prijatelja Harryja Pickerninga, ušla jednog kišnog podneva grofica Amalia Mocenigo i zatražila jelo pod uvijetom da bude pripremljeno od sirovog mesa, nastao je prvi i osim onog od tunjevine, jedini pravi carpaccio u povijesti gastronomije. U slučaju našeg zagrebačkog “Carpaccia”, koji svoje ime zahvaljuje ovom već kultnom jelu, a kojeg je Cipriani nazvao u čast venecijanskog renesansnog slikara Vittorea Carpaccia, ove se dvije priče u nekim djelovima podudaraju. Naime, kreator naše oaze talijanske kuhinje u samom središtu Zagreba, već dva desetljeća jedan od vodećih zagrebačkih voditelja restorana, od onog iz hotela “Esplanade” do ne manje glasovitog “Okrugljaka” i iskreni zaljubljenik u talijansku kuhinju, slijedeći primjer svog prijatelja Giuliana Zuliania, Talijana istarskih korijena i vlasnika malog lanca elitnih talijanskih restorana u New Yorku, odlučio je svoju samostalnu karijeru početi graditi upravo u svom malom svetištu talijanske kuhinje u samom gradskom cityju. A njegov vrsni “Carpacio” u Teslinoj 14, nakon godinu dana doista je i postao - Mala gastronomska Italija u Zagrebu.

Restoranski je pothvat Vlade Lisaka plod njegovog dugugodišnjeg proučavanja apeninske kuhinje i mnogih putovanja po svim talijanskim regijama te sustavnog praćenja vodećih talijanskih restorana po svjetskih metropolama.

To studijsko pravilo počelo je vrijediti i za njegova šefa kuhinje Marka Dodika koji svake nove sezone provede nekoliko dana po vrsnim talijanskim kuhinjama.

Međutim, jela i jelovnici iz zagrebačkog “Carpaccia” svoju visoku razinu duguju i povremenom gostovanju poznatih talijanskih majstora doslovce iz svih apeninskih regija, koji tako osnovnom menuu daju dinami-