Melanie Seier Larsen, BCG

‘Za 10-ak godina, oko 50 posto svih zaposlenika bit će freelanceri’

U SAD-u 35 milijuna ljudi rade kao freelanceri, a trend seli i u Europu, gdje Uber ima 6700 stalno zaposlenih i 16.000 freelance vozača

Na HUPovom Danu poduzetnika koji se u srijedu održava u Zagrebu pod naslovom Promjene na tržištu rada: problem ili prilika?, Melanie Seier Larsen, principal globalne kompanije Boston Consulting Group (BCG) i član njihova menadžment tima za jugoistočnu Europu, govorit će o prijetnjama na tržištu rada u budućnosti.

U kolikoj je mjeri radna snaga fleksibilnija nego ranije?

Fleksibilnost na radnom mjestu omogućava poslodavcima i zaposlenicima dogovaranje radnih uvjeta na obostranu ko- rist. Tako će zaposlenici lakše održati ravnotežu poslovnog i privatnog života, a poslodavci unaprijediti produktivnost. Ranije je to značilo sigurnost zaposlenika da neće dobiti otkaz idući mjesec, da će biti plaćen na kraju mjeseca i da ima fiksno radno vrijeme od 9 do 17 sati, a poslijepodne može posvetiti sebi.

Prema nedavnom istraživanju o fleksibilnosti radne snage, 65 posto organizacija tvrdi da je fleksibilnost polučila snažan pozitivan učinak na angažiranost, motivaciju i zadovoljstvo zaposlenika. Istovremeno, 89 posto ispitanih milenijalaca radije bira gdje i koliko će raditi umjesto da budu u rutini radnog mjesta.

Koliki je udjel freelancera u zapadnim zemljama?

Svjedočimo enormnom povećanju broja freelancera diljem planete, SAD već broji 35 milijuna ljudi koji rade kao freelanceri. Taj trend će se zasigurno nastaviti u toj mjeri da se 2030. očekuje da će 50 posto svih zaposlenika biti freelanceri. Kao i za većinu američkih trendova, očekuje se prije ili kasnije i procvat freelancer gospodarstva u Europi. Već sad imamo društva u Europi koja zapošljavaju više freelancera nego stalnih zaposlenika, kao npr. Uber koji broji 6.700 stalnih zaposlenika, a više od 16.000 freelance vozača.

Stalnih poslova će biti i u budućnosti, ali bitno manje, jer nema smisla outsourceati svako radno mjesto u društvu. Ako posao zahtijeva mnogo pripreme i za poduzeće specifična znanja, bolje je zaposliti nekog za stalno. S druge strane, ako to trebamo npr. obnovu grafičkog dizajna, nećemo zaposliti nekog za stalno.

Jesu li zemlje regije spreme za te nove trendove?

Nisu, jer nam nedostaje sustav koji može osigurati transparentnost. Dobar primjer

KRIVO PROIZVODIMO RADNU SNAGU PA ISTOVREMENO IMAMO KRONIČNI VIŠAK I KRONIČNI MANJAK

transparentnog sustava je Airbnb. Iznajmljivači apartmana mogu ocijeniti unajmljivača, odnosno posjetitelja, a posjetitelj daje izravan osvrt ako je apartman bio prljav, a iznajmljivač neljubazan. Niti jedna od strana ne može si priuštiti lošu ocjenu.

Razvijena društva strahuju od nestašice radne snage, a istodobno se govori kako će robiti mnogima uzeti posao?

Roboti imaju određene prednosti i nedostatke. Vrlo dobri su u repetitivnim zadacima koji se mogu usavršiti, neovisno uključuju li fizički ili računalni rad. Jednom kad nauče puniti policu ili upravljati automobilom nekim vozilom, nikad neće izgubiti tu sposobnost. Isto tako, nikad se neće razboljeti, trebati odmor ili štrajkati. Ali čim posao postane složeniji i kreativniji, ili više uključuje rad s ljudima nego procedure, čitanje osjećaja i namjera više nego podat- ke i informacije – roboti nisu ni približno tako korisni.

Zato možemo očekivati da će roboti nadomjestiti nedostatak radne snage u zemljama koje bilježe nedostatak radne snage npr. u proizvodnji. Ali u zemljama gdje je nedostatak radne snage u poslovima koji iziskuju kritično promišljanje, rješavanje problema i kreativnost – ne možemo očekivati da će roboti nadomjestiti nedostatak radne snage.

Primjerice britanske vlasti su definirale programe poboljšanja i mijenjanja vještina zaposlenika. Svjesni su da će automatizacija manualnih i repetitivnih zadataka eliminirati postojeća radna mjesta, ali će također omogućiti nekim zaposlenicima da se fokusiraju na vrjednije, više ispunjavajuće i kreativne poslove, bez monotonije. Tim programima oni pripremaju zaposlenike budućnosti da se uhvate poslova koje neće preuzeti roboti.

Gdje su danas granice između 'službenog' i 'poslovnog', da li poslodavci više ili manje zadiru u slobodno vrijeme zaposlenika? Jesu li mladi ljudi neovisniji i manje preplašeni od svojih roditelja?

Mladi ljudi danas znaju da imaju više mogućnosti nego što su imali ljudi u prošlosti. Osjećaju se osnaženima i nije ih strah izraziti svoja mišljenja i vizije. S tom snagom dolazi i želja da posao ne bude samo posao. Oni u zaposlenju traže osjećaj smisla, svrhe i mogućnost stvaranja učinka. Mladi ljudi u mom poduzeću stalno žele znati zašto rade određeni zadatak. Oni preispituju, izazivaju i primjećujem da brzo gube interes ako ne mogu savršeno objasniti zašto je potrebno nešto obaviti. Sedam puta su skloniji promjeni posla ako osjećaju da se njihove osobne interese ne uzima za ozbiljno, a u 70im godinama prošlog stoljeća je samo tri posto radne snage smatralo važnim da se njihov učinak i osobni interesi uzmu u obzir. Nije ih strah tražiti odvajanje poslovnog i privatnog života. Već mi se dogodilo da me na intervjuu za posao kandidati pitaju očekuje li se od njih telefonska dostupnosti izvan radnog vremena - moja generacija se nije usudila postaviti ta pitanja, nismo imali taj osjećaj da nam je cijeli svijet na dlanu.

Globalne kompanije ugovaraju bruto plaće – čini li to nekonkurentnima Hrvatsku i susjedne zemlje, koje na njih propisuju visoka davanja?

Naravno, u svim državama regije to je veliki problem. Ali ne samo u našoj regiji, većina država EUa povećava porezne stope i uklanja porezna izuzeća. No neke su okrenute privlačenju stranaca kako bi doselili i možda donijeli nove biznise u zemlje poput Portugala, Cipra, Malte i Švedske. Irsko gospodarstvo je 2015. raslo 26,3 posto u odnosu na očekivanih 7,8 posto nakon što su poduzeća, koja su premjestila svoja sjedišta, uključena u vrijednost korporativnog sektora.

Koliko su države regije spremne na fluktuaciju radne snage?

Na žalost, cijela regija samo proizvodi novu radnu snagu bez razmišljanja koje su posljedice stvaranja npr. 300 arhitekata godišnje. Gdje će svi ti ljudi naći posao? S druge strane, mnoštvo je poslova koje nitko ne želi raditi. Istovremeno postoji problem kroničnog viška i kroničnog manjka.

Na kraju smo i dalje na nultoj točki svaka država mora imati jasnu strategiju. Ako bi svaka država imala strategiju, pojedincu bi bilo lakše odabrati što i gdje bi htio raditi u budućnosti i s time bi fluktuacija radne snage među regijama bila uobičajenija i uspješnija.

ROBOTI ĆE U BUDUĆ

NOSTI PREUZETI SAMO REPETITIVNE POSLOVE, LJUDIMA ĆE OSTATI ONI KREATIVNIJI