U jednom se kvartu u Damasku normalno pije kava, a u drugom puca deset tisuća militanata
Povjesničar, putopisac i novinar Hrvoje Ivančić nakon povratka iz Sirije napisao je novu knjigu “Za’atar - Priče s Bliskog istoka
On je povjesničar, povremeno novinar, književnik, putopisac. No, prije svega valja reći, u njega je duša – putnika. Jednog od onih koji žive i razmišljaju duboko, visoko, daleko i široko. Pa im dođe da barem dio onoga što pustolovno putujući vidješe i osjetiše prenesu u knjigu ili dokumentarni film. A on se sad odlučio za oboje. Pa da konačno preciziramo. On je Hrvoje Ivančić. Nakon putopisa “Dunavski blues” te putopisnog romana “Samsara - Put na Istok”, u utorak navečer u zagrebačkom kinu Grič bit će predstavljena i njegova treća knjiga “Za’atar - Priče s Bliskog istoka”, dok je u završnoj fazi i 45-minutni dokumentarac o svakodnevnom životu Sirijaca koji je zajedno sa snimateljem Goranom Šafarekom snimio tijekom veljače i, zasad, posljednjeg boravka u Siriji. Da, dok stotine tisuća ljudi odlazi, točnije bježi iz Sirije, Ivančić je jedan od rijetkih koji u tu zemlju iznova odlazi. Unatoč opasnostima, rizicima, ratu. Tko zna, možda baš zbog toga. I baš zbog kutka svijeta u kojem se Sirija nalazi.
Mješavina začina
– Oduvijek sam volio korijene ljudske civilizacije. I još kao studenta povijesti jako su me počeli privlačiti ratovi. Ne iz onog frajerskog kuta gledanja, već možda više iz nekih romantičarskih, viteških pobuda. Unatoč tome što ratne borbe donose unesrećene ljude, mrtve, ima nešto privlačno u tome da se ljudi u takvim ekstremno rizičnim situacijama trude preživjeti svaki dan. A ratovi su obilježje i poveznica Bli- skog istoka, kao i začin za’atar po kojem sam nazvao knjigu. Taj mi je začin prirastao nepcu kada sam prije 12 godina prvi put putovao na Bliski istok. I kada sam zavolio taj dio svijeta koji otad proučavam. Tada je to bilo moje prvo dalje putovanje jer su me odavno privlačili daleki krajevi. I, tamo sam se rodio kao putnik. Zavolio sam taj kutak svijeta pa ga se trudim bolje upoznati i shvatiti. Iako sam putovao posvuda, na Bliski istok se često vraćam. Svake godine putujem tamo. Mislim da je bolje manje stvari shvatiti dubinski nego njih puno površno – počeo nam je Ivančić polako otkrivati pozadinu svoje fascinacije uskomešanim bliskoistočnim predjelima upućujući nas odmah u značenje riječi koja pri izgovoru zvuči vrlo melodično – za’atar. E pa, vrlo je to popularna bliskoistočna mješavina začina, poznata još iz antičkih vremena, a čine je origano, timijan, majčina dušica, sjeme sezama i sol. Često se ta mješavina pomiješa s maslinovim uljem. Mmmmm, zvuči okusima moćno. No, govori Ivančić, za’atar je zapravo sirotinjska hrana. Baza joj je uvijek origano. Ljudi su se u tim područjima oduvijek rano dizali, brali origano, miješali ga u onoj osnovnoj varijanti s maslinovim uljem i time se prehranjivali. A povijest mu seže daleko, daleko. Ostaci za’atara pronađeni su i u Tutankamonovoj grobnici. – Eto, uz ratove i za’atar je jedna od stvari koja povezuje Bliski istok, čije me mijene privlače da ih shvatim. Da proniknem što je bit svega toga. Odmah želim reći da ova nova knjiga neće dati odgovor na to pitanje jer je to 19 kratkih priča nekoga tko sa Zapada gleda na Bliski istok i piše o običnim ljudima, koji svaki dan samo pokušavaju preživjeti i onima iz regije koji su pomireni sa svojim statusom. Nije to dokumentarizam. Neke situacije dovedene su do ekstrema, do groteske, a neke su fikcija. Poput, primjerice, priče da mimo radara stroge vjerske policije u Siriju stigne konvoj oskudno odjevenih lutaka za dje-
vojčice. Sve u svemu, to su priče o turbulentnoj povijesti Bliskog istoka od 80-ih godina prošlog stoljeća do ovih dana. Puno je priča vezano uz rat u Siriji u kojoj sam bio i prije rata, tijekom rata, pa i lani, i sad prije četiri mjeseca – pomalo nas Ivančić uvodi u sadržaj uzbudljivih novoispisanih stranica nastavljajući s priličnom dozom strasti znalački govoriti o kompleksnosti Sirije, kao i cijele regije, teško razmrsivom kolopletu odnosa etničkih i vjerskih zajednica (sunita, šijita, alavita, kršćana...), obratima snaga i utjecaja među njima, istodobnom energetskom ratu, autokratskim sustavima vladanja...
Nestanak na dvije godine
No, nas su posebno zanimala neka njegova proživljewna iskustva, svijetle i tamne crtice tih putovanja, rubovi do kojih je dolazio, a njihov eventualni prijelaz mogao je biti koban, te osjećaji koji ga prožimaju kada gleda more sirijskih izbjeglica koje preplavljuje Europu. – Jedno od upečatljivih iskustava doživio sam 2007. kada sam prisustvovao javnom vješanju u Alepu. U 6 sati jutro zbog pljačke i ubojstva obješena su petorica 20-godišnjih mladića. U takvom trenutku nisi baš svjestan što se oko tebe događa. Zbog mnoštva i uzavrele atmosfere koja te okružuje čini ti se to kao predstava. Tek kasnije shvatiš što se to pred tvojim očima dogodilo i uhvati te jeza, grozota. Ti osjećaji čovjeka prožimaju i sad jer dok je Sirija prije bila prilično otvorena zemlja u kojoj je bio dopušten i internet, danas je taj sustav takav da u njemu paralelno postoji deset tajnih službi, tamo se svakog prati, pa će rijetko tko na ulici pristati razgovarati s vama o politici bojeći se da će ga zbog izgovorenog “pojesti noć”. Jer tamo je zaista bilo situacija da je netko nestao preko noći, a onda se taj netko niotkud pojavio nakon dvije godine, ali nikome ne smije ni zucnuti gdje je bio sve to vrijeme. A zapravo, obični građani Sirije žele živjeti normalnim životom, oni ne žele pristati na rat, na šerijatske zakone. I upravo oni čine glavninu izbjegličkog vala. Ako morate birati između deset paravojnih snaga i boriti se, normalno je da želite izbjeći rat i otići nekamo na sigurno. Uostalom, prosječni Sirijac ne smatra Europu dalekom. Pa Sirija je dio mediteranskog kruga i oduvijek je bila povezana s Europom. Istina, u vojnom smislu više je povezana s Rusijom pa svi visokorangirani Sirijci u vojsci fantastično govore ruski jezik. Nije nevažno ni to da su Sirijci povezani i s Hrvatskom, seže to još od bivše Jugoslavije i Tita. I još nešto, Sirijci su dosta vezani uz svoju zemlju i bez obzira koliko bili različiti, vole svoju zemlju. I da ne moraju, sigurno ne bi napuštali svoje selo. Njima je Europa bliska, prema njoj nemaju toliko divljenja, ali kad ste u izbjegličkom kampu, onda vam se Europa čini kao spas – nismo prekidali našeg sugovornika dok nam je iskustveno govorio o onome što je vidio, čuo, osjetio. A dometnuo je i to da je sam Damask postao veliki izbjeglički grad koji je s prijeratnih 3,5 milijuna stanovnika, zbog izbjeglica sa svih strana zemlje, nabujao na više od 7 milijuna duša. Uz tvrdnju da se seobe ljudi nikada neće moći zaustaviti i da će etničkih promjena biti, kao što ih je već i bilo, Ivančić bez imalo kolebljivosti u glasu reče: “Tko zna, za 500-600 godina Europa će možda postati islamska. Pa što onda?! Bojim se samo, jer povijest nas tome uči, da bi to moglo dovesti do novih ratova i genocida. A ja bih volio da naučimo mirno živjeti jedni pokraj drugih, da učimo jedni od drugih. No isto tako, za to sam da, kada dođeš u nečiju kuću, prihvatiš pravila koja vrijede u toj kući.” Ono najuzbudljivije Ivančić je sažeo s dva posljednja boravka u Siriji, lani i prije nekoliko mjeseci. – Pod direktnom ratnom paljbom nikada se nisam nalazio, no znalo se dogoditi da granate padaju blizu mene i da su snajperisti uokolo. Kasnije tek osvijestiš što se sve moglo dogoditi. A lani u Damasku jednog je dječaka snajperist ranio 20-ak metara ispred mene. Suluda je tamo situacija. Tamo jedan kvart živi normalnim životom, mirno se pije kava, a samo koju ulicu dalje, u drugom kvartu, sve je razrušeno, ispresijecano rovovima, istovremeno puca deset tisuća militanata. Sad, zadnji put nakon povratka iz Sirije bio sam najrastreseniji. Trebalo mi je tjedan dana da dođem k sebi. Kada vidite golobrade mladiće s oružjem, obične ljude koji se boje reći što misle jer znaju da ih se prati, i ja sam znao da me se prati, ostavi to traga. Prije su mi ta moja putovanja bila nevina, mladenačka, a sad te mladenačke nevinosti više nema. No, prihvatio sam i te negativne strane svijeta koje me okružuju jer to je realnost. Rat je besmislen, posebno za sudionike rata, dok je za neke to vrlo unosan posao – sa zrncima stečene mudrosti reče Ivančić koji najesen opet planira put Sirije. A iduća knjiga? E, ona će obrađivati mentalni sklop i život – ovdje.