Ubojice su psihički bolesnici, samo neki povezani s ISIL-om
Napadači iz proteklih dana su muslimani, neki imaju vezu s ISIL-om, a gotovo svi su psihopati
Medijska vidljivost masakra “novim” ubojicama daje dodatni impuls “Tamni web” mjesto je na kojem se bez otkrivanja identiteta kupuje oružje
Emotivna “pomaknutost” plodan je teren za prihvaćanje radikalnih ideja. Na to i ciljaju radikalne skupine poput ISIL-a Jedan za drugim krvavi pokolji nižu su se od lipnja – u američkom Orlandu ubijeno je 49 ljudi, u francuskoj Nici njih više od 80. Potom su se dogodili napadi u Njemačkoj – u Würzburgu je bilo troje ozlijeđenih u napadu sjekirom, u Münchenu devet ubijenih, dok je u Reutlingenu mačetom ubijena jedna žena. U noći s nedjelje na ponedjeljak sirijski se imigrant (27), kojemu je lani odbijen zahtjev za azil i koji je 13. srpnja dobio rješenje da mora napustiti Njemačku i vratiti se u Bugarsku, prvu zemlju u koju je ušao u EU, u kafiću u Ansbachu raznio bombom, a komadi metala koje je imao u ruksaku ozlijedili su najmanje 15 ljudi. Što je dovelo do krvavog ljeta 2016.?
Ideologija kao katalizator
Upada u oči jedna od poveznica: svi su napadači muslimani. No koliko je ona važna i, ako jest, je li presudna? Kod nekih od njih – u slučaju napadača s Floride, Nice, Würzburga pa i Ansbacha – pronađena je i povezanost s ISIL-om. Je li ISIL uzrok ili tek jedan od faktora koja treba uzeti u obzir? Vrlo je nezahvalno generalizirati i podvući sve napade pod isti nazivnik, a problem nastaje i kad treba kategorizirati događaje. Jesu li ubojstva individualni čin ili iza čina stoji i dodatna motivacija, kao što je ideologija ISIL-a i postoji li uopće radikalizacija bez psihičke prijemčivosti? Ma koliko se znanstvenici trudili, ne postoji univerzalni psihoprofil osobe koja počini masovni zločin. Vrlo gruba podjela smješta ih u dvije skupine. Prvu čine “klasični” psihički bolesnici. Psihotični su, a manijakalne ideje upravljaju njihovim ponašanjem. Napadač iz Nice pio je psihofarmake, ubojica iz Münchena Ali David Sonboly bio je dva puta hospitaliziran, a napadač iz Ansbacha dva se puta pokušao ubiti. Je li podatak da je trebao biti deportiran u Bugarsku bio okidač za čin osvete, kad kažnjava i društvo koje ga je, po njegovu, iznevjerilo, ne zna se. I dok takvi napadači mogu u teoriji biti spriječeni jer su pod nadzorom liječnika ili obitelji, najveći broj ubojica dolazi iz najzagonetnije skupine. Emocionalno su problematični, povučeni su, samotnjaci i depresivni. Nisu zadovoljni i osjećaju da ih drugi ne tretiraju fer. Kako tonu u depresiju, zdrava moć rasuđivanja postaje slabija, a misao o osveti i veličanstvenom dokazivanju vrijednosti slađa. Ta emotivna “pomaknutost” plodan je teren za prihvaćanje radikalnih ideja. Na to, uostalom, i ciljaju radikalne skupine poput ISIL-a. Nije nepoznato da je jedan broj “pravih” islamističkih radikala regrutiran u zatvorima, među populacijom koja ima problema s kontrolom impulsa, prihvaćanjem normi i granica. Ideologija ISIL-a ciljano manipulira osjećajima manje vrijednosti, odbačenosti i frustracije, bez obzira na to iz kojeg područja života oni izviru, iz obiteljskih prilika, kao što je bio slučaj s ubojicom iz Nice, ili iz odnosa s kolegama, kao u slučaju iz Münchena. Ideologija je često katalizator, a teroristički čin opravdanje za frustraciju i nemogućnost kontroliranja svog života. U trenutku kad, nakon napada ISIL-a, kao što su bili oni u Parizu i Bruxellesu, u javnosti ra- ste strah i ogorčenost muslimanskom populacijom, nije neobično da “odbačeni” zbijaju redove i da pružaju jedni drugima podršku protiv “većine”, uglavnom preko interneta, i tako nastaje cijeli niz vukova samotnjaka, individualaca koji mogu udariti u svakom trenu. – Mediji i internet daju potencijalnim ubojicama istu socijalnu mrežu i potporu kakvu vojska daje vojnicima kad kreću u napad – objasnio je umirovljeni vojni psiholog i stručnjak za ljudsku agresiju David Grossman, ali istaknuo i još jednu komponentu: – Ubiješ li jednu osobu, život ti je gotov i bit ćeš sretan dobiješ li vijest u lokalnim novinama. Počiniš li masakr, završiš na naslovnicama. Takvu paradigmu prihvaćaju i simpatizeri ISIL-a u Europi, kaže Europol. Nisu to više ljudi kojima je cilj završiti kao mučenik u raju, religiozna komponenta slabi, a zamjenjuje je socijalna. Presudan je utjecaj društva u kojem se kreću i gdje su vrijednosti postavljene tako da je ubojica (nevjernika) junak. No zašto je najednom zaredao ovaj krvavi niz? Nije to neuobičajen fenomen – i 2007. zbila se slična situacija – od pokolja na Virginia Techu s 32 mrtva, preko masakra u Finskoj s osmero mrtvih, ponovno do SAD-a gdje je jedna pucnjava u školi ili šoping-centru slijedila drugu.
Wertherov sindrom
Upravo medijska vidljivost svakog masakra potencijalnim ubojicama daje dodatni impuls “junaštva”, ali i identifikacije s počiniteljem, vrlo često na osnovi religije. Također, senzacija čina inspirira ih da i sami krenu u napad. Poznat je efekt masakra iz američke škole Columbine iz 1999., po kojoj je Michael Moore snimio i film, i koja je poslužila kao inspiracija za cijeli niz kasnijih napada. Slično je i sa samoubojicama koji kopiraju ono što vide – stoljećima je poznat Wertherov sindrom – kad jedno samoubojstvo potakne druge na isti čin. ISIL itekako računa na takvu mješavinu faktora i kapitalizira ubojstva za svoju kampanju. I tako pokreće novi krug nasilja.
‘Odbačeni’ zbijaju redove i preko interneta pružaju jedni drugima podršku protiv ‘većine’ Nije ovo sada neuobičajen fenomen – i 2007. zbila se slična situacija s nizom pokolja