MILANOVIĆ PRELAZI NA GUSLE I EPSKE PJESME O HAJDUCIMA
Kako je krenulo, uopće se ne bih začudio da Zoran Milanović na nekom derneku u Sinjskoj krajini uzme gusle u junačke ruke i zapjeva u desetercu o Kraljeviću Marku i hajduku Andrijici Šimiću. Pritom je odjeven u narodnu nošnju i okružen vjernim pobočnikom Peđom Grbinom koji ima zadatak zabavljati publiku Thompsonovim pjesmama dok se guslar Milanović odmara. Predsjednik SDP-a odlučio je svidjeti se desničarskom biračkom tijelu bez obzira na cijenu. Pritom ide tako daleko da se sastaje i s Josipom Klemmom, jednim od vođa braniteljske šatorske pobune, koji nakon dolaska Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a traži svoje mjesto pod braniteljskim suncem. Milanoviću očito ne smeta ni to što je opće mišljenje da je prosvjed branitelja u Savskoj insceniralo tadašnje vodstvo HDZ-a, a sve s ciljem da se Milanovića oslabi prije izbora. Susret s Klemmom dolazi samo nekoliko dana nakon sastanka s generalom Đurom Dečakom, još jednim utjecajnim braniteljem. Međutim, dok je sastanak s Dečakom imao neku unutarnju logiku jer je poznato da se Dečak držao prilično rezervirano tijekom prosvjeda u Savskoj, iznenadna ljubav s Klemmom poprilično je iznenađenje. Nije to jedini pokušaj Milanovića da se svidi desnom i ruralnom biračkom tijelu. Pokušao je i s poznatim tamburaškim sastavom Gazdama udobrovoljiti biračko tijelo u 2. izbornoj jedinici gdje je tradicionalno jaka Hrvatska seljačka stranka. Iako su Gazdama ponudili solidnu financijsku injekciju, tamburaši su se naglo predomislili pa su Milanoviću i Marasu poslali odbijenicu. Navodno su im fanovi pisali prosvjedna pisma u kojima su ih upozorili da takvo stranačko svrstavanje nije dobro. A kako Gazde ipak ciljaju na publiku koja je sklonija HDZ-u, nije nemoguće da su im sve ovo namjestili politički suparnici na čelu s prebjegom iz HSS-a Brankom Hrgom. Najprije su namamili SDP i Gordana Marasa da angažiraju Gazde, a onda se dogodila “spontana” pobuna tamburaša. Nisam siguran da će birači honorirati Milanoviću što je odustao od svoje dosadašnje retorike i uobičajene političke prakse. Naravno da je dobrodošla uljuđena i pristojna retorika. Međutim, birači ne vole kad se iz jedne krajnosti ide u drugu. Treba naći mjeru u kritici, ali i u hvalospjevima. Milanović je mnoge iritirao svojim bahatim i često grubijanskim odnosom prema neistomišljenicima. Međutim, sada je jednako iritantan kada se bez imalo samopoštovanja pokušava svidjeti desnici koja nikada za njega neće glasati. Ali to još uvijek nije bila najljigavija Milanovićeva faza. Najteže ga je bilo gledati kako bez mjere pred stotinama tisuća TV gledatelja komplimentira Plenkoviću kojemu se želio svidjeti pod svaku cijenu. Tako se Plenkoviću ne ulizuju ni njegovi HDZ-ovci koji u takvim stvarima imaju zaista puno znanja i iskustva. Zaista nepodnošljivo.