Ako tako nastavi, Plenković neće pobijediti

Da bi netko povjerovao predizbornim obećanjima nužno je ogoliti jezik, ukloniti iz njega sve primjese birokratskih i diplomatskih formi, jer dok god su one tu, jasan su znak da onaj tko ih izgovara zapravo – ni sam sebi ne vjeruje

Nakon “povijesne” TV debate komentirao sam da Plenković može biti zadovoljan ako je to samo prvo u nizu sučeljavanja s Milanovićem, ali ako je i zadnje – a vjerojatno jest – tad može samo žaliti za propuštenom prilikom. I “službena” najava iz SDP-a da više neće biti sučeljavanja potvrdila je moju ocjenu da je Milanović tom prigodom dao svoj maksimum, a u tome mu je znatno pomogao Plenković svojim koncilijantnim, neprovokativnim i umirujućim pristupom. Ali i da je i SDP-u jasno da je Milanović razotkrio sve svoje slabe točke, te da je Plenković jasno pokazao da bi ih – samo ako tako odluči – u sljedećim sučeljavanjima mogao itekako efektno iskoristiti. Takav neagresivan pristup ima prednosti, jer nije uvijek bitno poentirati nad protivnikom, ako će žiri ionako donositi subjektivne odluke. Neki će tako reći da je u blagoj prednosti bio Milanović, neki Plenković, no, nisu toliko bitne ocjene stranačkih vojnika, već onog jednoznamenkastog postotka birača koji su skloni promijeniti mišljenje. Oni u ovako tijesnoj situaciji mogu biti presudni, a Plenković jest u svojem prvom velikom nastupu poduzeo prvi važan iskorak baš prema njima. No, to neće biti dovoljno. I, kako se čini, njegova kampanja je već izgubila moment sile nužan za pravi preokret. Da bi zadržao početne pozitivne simpatije političke javnosti, Plenković bi morao biti svakodnevno na naslovnicama, s ključnim porukama koje pogađaju u srce i razum prosječnog birača. No, takvih krucijalnih, lako pamtljivih poruka izrečenih jasnim i nedvosmislenim jezikom jednostavno – nema. I ne može mu biti utjeha što ih nema ni iz usta Zorana Milanovića. Jer, novine su pune naslova tipa “Politike SDP-a i HDZ-a su gotovo jednake, razlikuje ih samo ideologija”, koji svi vode prema zaključku da je velika koalicija jedino racionalno rješenje. Možemo samo nagađati je li Plenković upao u tipičnu zamku predizborne kampanje – jurnjava u virtualnoj stvarnosti, okružen stranačkim navijačima – ili je sve to tek sparna predigra za orgazmička dva tjedna pred izborni dan. Za pobjedu, pogotovo one vrste koju u HDZ-u priželjkuju, koja bi im omogućila da ne ovise o ucjenama potencijalnih partnera, Plenković i društvo moraju pokazati moć uvjeravanja, biti u stanju svakodnevno stati oči u oči pred naciju i jednu po jednu poslati one ključne poruke zbog kojih će netko tko ih gleda povjerovati: Ovaj čovjek stvarno želi da meni, nama i našoj djeci bude bolje. Naravno, to sve isto vrijedi i za SDP i njegovu koaliciju. Da bi netko povjerovao takvim porukama, nužno je ogoliti jezik, ukloniti iz njega sve primjese birokratskih i diplomatskih formi, jer dok god su one tu, jasan su znak da onaj tko ih izgovara zapravo – ni sam sebi ne vjeruje. Ili uopće ne razumije probleme s kojima se suočavaju građani. Što meni znači ako je HDZ obećao 180 tisuća, a SDP 145 tisuća radnih mjesta? Svakako ne to da će velika koalicija donijeti 325 tisuća. Naravno, to ne govori ništa osim da sve kampanje i dalje funkcioniraju po bezobraznom načelu laži i paralaži. Da se i dalje sve svodi na drsko licitiranje posve proizvoljnim brojevima. Ako ćemo o brojkama, nevjerojatno je da se Milanović i Plenković i dalje izravno ne obraćaju vojsci blokiranih. Jer, ono što su o tom problemu rekli zapravo i nije namijenjeno blokiranima. Blokirani znaju da je Milanović potrošio četiri godine, a da su oni i dalje izloženi na milost i nemilost onome što se popularno naziva “ovršna mafija”. Isto tako znaju da ono što je Plenković rekao o oprostu duga do jedne prosječne plaće – neće promijeniti baš ništa, jer dug samo jednom komunalnom poduzeću sa svim ovršnim troškovima u roku od nekoliko godina može lako nadmašiti tu jednu prosječnu plaću. Da, zabrana ovrhe nad jedinom nekretninom veliko je obećanje, ali samo još jedno koje država neće biti u stanju ispuniti, a vjerojatno bi potpuno urušilo ponudu novih stambenih kredita. Moratorij u kriznim vremenima mogao bi biti prihvatljivo privremeno rješenje. Da, dugovi se moraju vratiti, ali mora postojati granica. Čovjek koji već došao do toga da ostane bez kuće ili stana ne bi trebao do kraja života plaćati kredit za tu istu kuću ili stan. Prazninu u politikama vodećeg dvojca sad vješto koristi Milan Bandić, koji će pokušati barem u Zagrebu provući jedan pravi potez – otpis nepravedno nabujalih kamata za komunalne dugove. No, to je samo prvi korak za onoga tko bi imao stvarno ozbiljnu namjeru riješiti problem razmjera elementarne nepogode, koja pogađa gotovo svakog četvrtog Hrvata, od kojih su mnogi od njih toliko razočarani da više i ne izlaze na izbore. Onaj tko njima ponudi uvjerljivo rješenje, taj bi mogao profitirati. A s njime i cijela Hrvatska. Gospodo, vi ste na redu.

Što znači što je HDZ obećao 180 tisuća, a SDP 145 tisuća radnih mjesta? Svakako ne to da bi ih velika koalicija donijela 325 tisuća. Naravno, to ne govori ništa osim da sve kampanje i dalje funkcioniraju po bezobraznom načelu laži i paralaži. Da se i dalje sve svodi na drsko licitiranje posve proizvoljno izbačenim brojevima Ivan Hrstić