Kuhanje ‘Eliksira istine’ u Ministarstvu unutarnjih poslova uz recepte koji otkrivaju karaktere
Romanom “Eliksir istine” koji je objavio zagrebački Profil a uredila Adriana Piteša Veljko Barbieri zasad je zaključio romanesknu trilogiju započetu slavnim “Epitafom carskog gurmana”. “Epitaf” je ušao u povijest hrvatske književnosti kada je objavljen u Večernjakovoj biblioteci najboljih hrvatskih romana 20. stoljeća u čak 200.000 primjeraka. U svojevrsnom jedinstvenom gurmanskom proznom nizu slijedio ga je intrigantni roman “Rat za peti okus” koji je ušao u uži izbor prestižnog VBZ-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman.
Kuhinja kao detektor laži
Utabanim putem krenuo je Barbieri i s “Eliksirom istine”, proznim djelom čiji je glavni lik odličan i inovativan kuhar koji ima restoran, ni manje ni više nego u Ministarstvu unutarnjih poslova. Po prirodi lokacije, taj restoran privlači političku i društvenu elitu, stjecište je utjecajnog establišmenta i poprište brojnih tajnovitih razgovora i dogovora. Stoga ne iznenađuje da dobronamjernog i pomalo naivnog kuhara tajna policija angažira za špijuniranje svojih slavnih i moćnih gostiju. Svima je dobro poznato da je Barbieri ne samo amaterski zaljubljenik nego i veliki profesionalni znalac svih tajni kuhanja. Napisao je niz nagrađenih kuharica, napose onih koje se bave mediteranskom kuhinjom, a snimao je i brojne kulturološki osviještene i relevantne televizijske emisije o kuhanju. Za Barbierija kuhanje i uživanje u jelu (i pilu) nikako nisu samo zanatske discipline nego prava umjetnost koja može stajati uz bok drugim umjetnostima. Upravo ta misao je i glavna vodilja najnovijeg Barbierijeva alegorijskog romana. Njegove najbolje stranice rezervirane su za maštovite i samosvojne recepte koji služe majstoru kuharu za razotkrivanje ljudskih karaktera umjesto, metaforički rečeno, detektora laži. Uz pomoć sljubljivanja raznoraznih, pa čak i antagoniziranih namirnica kuhar iz policijskog Ministarstva mami svoje goste na ispovjedne tirade koje onda djelomično otkriva tajnoj službi, a djelomično zapisuje u svoje tajne spise u formi ekskluzivnog dnevnika. Nema sumnje da je autor u ovu knjigu utkao i vlastita, dakle autobiografska kuharska iskustva, jer je proteklih desetljeća vjerojatno bio u poziciji da mu se nakon biranih jela i napitaka VIP gosti, slavni prijatelji i važni znanci uz čašicu viška povjeravaju bez uobičajenih mjera opreza. Dobra hrana itekako raskravljuje ljudsku podsvijest i otapa led koji se s godinama nagomilava oko ljudskih duša. No, neka se Barbierijevi jelci ne boje. Barbieri nije napisao roman s ključem, niti mu je to bila namjera, ali je napisao kritiku totalitarnog društva koje pod krinkom demokracije strogo kontrolira ne samo svoje podanike nego i svoje političke prvake, što je za demokraciju ponekad i pogubnije. Šteta što i u ovaj roman Barbieri nije utkao više neizvjesnih, gotovo trilerskih elemenata kakvih je bilo u “Ratu za peti okus”. No, i pitki “Eliksir istine” završava pučkom revolucijom, pobunom potlačenih protiv svojih gospodarskih, a onda i ideoloških tlačitelja, nad čim bi se politička elita koja najčešće i konzumira jela najslavnijih chefova (sjetite se samo nedavne afere oko enormne plaće posebnog kuhara ne baš uspješnog aktualnog francuskog predsjednika) trebala dobro zamisliti.
Autodestruktivne bodlje
Ima u “Eliksiru istine” i autorovih pomalo iznenađujućih autodestruktivnih bodlji. On je majstor i proze i kuhanja koji otvoreno preispituje i sebe i svoj život, vlastite domete i ciljeve, principe i maštanja. I kao da se iskupljivački, čak s određenom dozom krivnje, pita: Bože moj, pa kome sam ja to cijeli život kuhao? Ili, još poraznije: Bože moj, pa kome sam ja to cijeli život pisao? Stoga “Eliksir istine” i jest vrsta literarnog obračuna autora sa samim sobom. Meč u kojem pisac na kraju balade nokautira kuhara ili obratno. Nije bitno tko koga. Nego kojim intenzitetom.