Hrvatska nikad bliže velikoj koaliciji. Potiho je potiče i ‘mutti’ Merkel
Andrej Plenković predsjednik Vlade, a Zoran Milanović prvi potpredsjednik i ministar vanjskih poslova. Izborni grah može pasti i nešto drukčije, pa raspodjela fotelja ne mora baš tako izgledati, ali jedno je sigurno – velika koa- licija HDZ-a i SDP-a bliža je nego ikada. Stoga izjave Plenkovića i Milanovića da takva suradnja nije na dnevnom redu treba uzeti s rezervom. Tim prije što je njihov prvi izbor da pokušaju sastaviti Vladu s Mostom i nekim drugim, manjim partnerima. Uostalom, čak i da su se dogovorili o velikoj koaliciji, to nikada ne bi rekli javno prije nego što birači iziđu na birališta. Osim toga, tako snažan politički zaokret treba dobro pripremiti u javnosti. Zagovornika velike koalicije ima puno više nego što bi se to moglo zaključiti površnim analizama hrvatskih medija i praćenjem neinventivnih predizbornih poruka. Najutjecajnija europska političarka Angela Merkel ne samo da nema ništa protiv ovog “dogovorenog braka iz interesa” između Plenkovića i Milanovića nego ga čak priželjkuje i diskretno potiče. A kada mutti Merkel nešto želi i priželjkuje, svi se europski pučani ujedine da ispune želju svojoj neformalnoj šefici. Slično je raspoloženje i među europskim socijalistima koji također nemaju ništa protiv toga da Plenković i Milanović dijele luksuznu rezidenciju u Banskim dvorima. Kako se u Europi ništa bitno ne radi bez “konzultacija” s Amerikom, takav rasplet hrvatske poslijeizborne drame ima verifikaciju Amerike. Hrvatskoj treba stabilna Vlada i zbog vrlo turbulentnih događaja u našem susjedstvu gdje prestaje Europska unija. Republika Srpska i njezin predsjednik Milorad Dodik, koji se prometnuo u najboljeg ruskog prijatelja na ovim prostorima, najavili su autonomaški referendum, što može dodatno zakomplicirati ionako napete odnose u susjednoj Bosni i Hercegovini. Još je aktualan i sukob Zapada i Putinove Rusije koja je velika saveznica Srbije. Kada se tomu pridodaju i problemi s Turskom, koja se nikada nije odrekla svog utjecaja na Balkanu, onda postaje još jasniji interes hrvatskih saveznika da se sklopi stabilna koalicijska vlada na ovom geopolitičkom bermudskom trokutu. Naravno, teško je i zamisliti da su Barack Obama i Angela Merkel izravno dogovarali veliku koaliciju, ali su zato aktivni njihovi diplomati u Zagrebu koji očito znaju kako se to radi. Velika koalicija ima dosta zagovor- nika i u Hrvatskoj. Dobitnici tranzicije vide stabilnost i sigurnost u strankama koje su im omogućile da zgrnu veliko bogatstvo te da se popnu na vrh društvene ljestvice. HDZ i SDP su solidna garancija da se neće previše čačkati po prošlosti jer bi dubinska analiza mogla svašta otkriti. Veliki igrači su se izdašnim sponzoriranjem potrudili da stvari drže pod kontrolom. Pogotovo je snažan interes da se ne kopa previše po sumnjivim privatizacijama i prvobitnoj akumulaciji kapitala. Za status quo su zainteresirani i uhljebi raznih vrsta u javnom sektoru koji uopće nisu osjetili krizu koja je Hrvatsku pogodila u proteklom desetljeću. Iako HDZ i SDP javno odbijaju veliku koaliciju, njihovi stratezi u tišini važu sve prednosti i mane ovog nesvakidašnjeg političkog pothvata. Nije im ona jedini i prvi izbor, ali smatraju da bi u nekim kombinacijama bila bolje rješenje od nefunkcionalnog i turbulentnog braka s nepredvidivim Mostom. HDZ je u boljoj situaciji od SDP-a zato što ima više prostora za dogovor s Mostom, koji javno ističe da nije zainteresiran za suradnju s SDP-ovom vladom, u kojoj bi glavnu riječ vodio Zoran Milanović.
Lomljenje ideoloških zelota
Sigurno je da Andrej Plenković neće odustati od premijerske pozicije čak i po cijenu da HDZ ostane u oporbi. Spremni su razgovarati o ministarskim foteljama s Mostom i nemaju ništa protiv toga da početna pozicija razgovora s Božom Petrovom bude dosadašnja raspodjela ministarstava u Vladi Tihomira Oreškovića, s time da na mjesto sadašnjeg premijera dođe Andrej Plenković. Naravno, raspored ministarstava ne bi ostao ovakav, ali je dobra osnova za početak pregovora. Iako je donedavno bio uvjeren da će biti uvjerljivi pobjednik na izvanrednim izborima, SDP sada barata s realnim procjenama da će izborna utrka biti tijesna te da će, uz blaga odstupanja, biti vrlo slična prošlogodišnjim rezultatima koji su zapravo bili svojevrsna pat-pozicija. Milanović ima problema zato što Most, barem tako tvrde u ovome trenutku, nikako ne želi ući u Vladu u kojoj bi premijer bio Zoran Milanović. Milanovićev ugled u javnosti dodatno su poljuljale i snimke njegova razgovora s braniteljima. Govorio je neprimjerenim, uličarskim jezikom o susjednim državama i narodima, što svakako umanjuje njegove izglede da bude budući premijer. Kako god bilo, dvije najveće stranke znaju da je Most težak i nepredvidiv partner pa su prisiljene razmišljati o alternativnim rješenjima. Neće biti lako progurati veliku koaliciju jer ona uz brojne zagovornike ima i dosta protivnika. Zoran Milanović će lakše slomiti svoje ideološke zelote zato što ima apsolutnu kontrolu nad strankom. On je i dodatno motiviran da se sklopi velika koalicija jer bi teško opstao na čelu stranke ako bi se i nakon ovih izbora pokazalo da je koalicijski kapital SDP-a izuzetno slab te da je za to najviše kriv njegov predsjednik. Puno teži posao u stranci imao bi Andrej Plenković koji je doduše izabran na izravnim izborima, ali nema većinu u stranačkim tijelima, koja još kontroliraju ljudi iz vremena Tomislava Karamarka. Desno krilo stranke i sada potiho gunđa da se stranka previše pomaknula prema centru, pa bi Plenković morao upotrijebiti sve svoje diplomatsko umijeće kako bi nagovorio stranku da ide u koaliciju s Milanovićem. Stav tog desnog krila HDZ-a ovisio bi i o zahtjevima Mosta, koji nakon ovih izbora ne može očekivati da će mu HDZ ispunjavati sve želje. Ako Božo Petrov bude nezasitan, onda ni najzagriženiji protivnici suradnje s “komunjarama” više neće moći zanovijetati. Plenkoviću ide na ruku to što će, po svemu sudeći, na izborima ostvariti rezultate koji su do prije samo dva mjeseca bili nezamislivi. Nakon Karamarkove ostavke, HDZ je tavorio na dvadesetak posto potpore birača. Dobar izborni uspjeh Plenkoviću osigurava stanoviti mir pa čak i u slučaju da ostane u oporbi. Čak i da se Plenković i Milanović načelno dogovore o velikoj koaliciji, tek bi tada nastao pravi problem oko toga tko će biti premijer i stariji partner u Vladi. Kako sada stvari stoje, Narodna koalicija će najvjerojatnije imati najviše mandata, ali će zato pojedinačno HDZ gotovo sigurno imati najviše zastupnika u Saboru. Možda je i to bio jedan od razloga što je Plenković odlučio izići na izbore bez tereta malih strančica. Stoga će Milanović i Plenković tražiti mjesto premijera s dobrom argumentacijom. I oko ovog pitanja će se lomiti koplja. Stranački aktivisti na terenu još bi nekako i mogli progutati da se ide u veliku koaliciju, ali teško bi prihvatili da premijer bude iz suprotnog tabora. Pregovori Milanovića i Plenkovića o mandataru bili bi jednako mučni kao i
pregovori s Petrovom. Ali kako vlast liječi sve glavobolje, mogla bi se i u tom slučaju naći zadovoljavajuća terapija. Neki ozbiljni političari predlažu formulu 2+2 prema kojoj bi prve dvije godine premijer bio Milanović, a druge dvije godine Plenković. Može i obrnuto. Možda je najmanji problem za veliku koaliciju osobni odnos Milanovića i Plenkovića koji se dugo poznaju i jako dobro razumiju. Uostalom, to se jako dobro vidjelo i na famoznoj debati na kojoj su jedan o drugome govorili u superlativima. Bilo je u svemu tome i pretjerivanja. Dok je do jučer bilo nemoguće zamisliti da u istoj vladi budu i dobro surađuju Milanović i Karamarko, stvari stoje sasvim drukčije kada je riječ o Plenkoviću i Milanoviću. Ponekad se čini da žele pomoći jedan drugome da lakše prebrode probleme koje imaju u stranci.
Ulazak Živog zida
HDZ i SDP su zainteresirani da pomognu jedan drugome i zbog toga što bi tako lakše spriječili prodor trećeg puta koji je u nekim zapadnoeuropskim zemljama gotovo desetkovao tradicionalnu političku scenu. Velika koalicija donijela bi vlast SDP-u i HDZ-u, ali bi dugoročno dovela u opasnost monopol tih dviju stranaka koje suvereno vladaju Hrvatskom već četvrt stoljeća. Vlada tada ne bi imala tradicionalnu oporbu, nego bi se otvorio prostor da na velika vrata na nacionalnu scenu uđe Most ili, što tradicionalne stranke smatraju još gorim rješenjem, Živi zid sa svojim snažnim antisistemskim politikama. O toj opasnosti otvoreno govore i u SDP-u i u HDZ-u. Iako su dvije najjače stranke u svojevrsnoj krizi, još se uvijek dobro drže u odnosu na njihove sestrinske stranke u Europi. Treći putovi su ondje puno snažniji pa se tako moglo dogoditi da u jednoj uređenoj Austriji na predsjedničkim izborima kandidati tamošnjeg SDP-a i HDZ-a osvoje četvrto i peto mjesto. Sličan se proces događa u Španjolskoj, a opasno je narušen monopol njemačkih socijaldemokrata i demokršćana. Moglo bi se u šali reći da SDP i HDZ mogu podići spomenik partizanima i ustašama jer su na toj polarizaciji biračkog tijela spriječili snažniji proboj treće opcije. Sklapanje velike koalicije otvorilo bi odličan prostor za kritiku tradicionalnih stranaka. HDZ i SDP su svjesni da bi ih tada optužili da su napokon pokazali da su jednojajčani blizanci te da nema bitne razlike između njih. Teško bi izbjegli kritike da su se ujedinili kako bi zaustavili i zaštitili dobitnike tranzicije koji su se uz njihovu pomoć došli do nezasluženog bogatstva. Sve što bio napravili, ne bi bilo dovoljno dobro. Stratezi HDZ-a i SDP-a boje se da bi se na sljedećim izborima Most i Živi zid mogli ravnopravno uključiti u borbu za vlast. Iako to u ovom trenutku izgleda nestvarno, tko je prije desetak godina mogao zamisliti da će na vlast u Grčkoj doći Syriza koja je praktično pomela s političke scene tamošnji HDZ i SDP. Stoga razmišljaju i o postizanju strateškog dogovora za reforme po modelu kakav je bio pri ulasku u Europsku uniju. Dogovorili bi se oko nekih pitanja koja se ne bi korisitila za dnevnopolitičku borbu. Plenković i Milanović ne bi sklapali veliku koaliciju, nego bi jedan od njih ostao u oporbi, ali ne bi dizali buku oko reformi za koje je postignut načelan dogovor. Na taj način bi se osigurala potpora za reforme, a opet se ne bi ostavljao prostor za nesigurne nove opcije koje mogu biti tempirana bomba. Takav dogovor traži veliku političku zrelost svih aktera, što do sada, nažalost, nismo vidjeli na hrvatskoj političkoj sceni. Teško je i zamisliti da HDZ ili SDP budu u oporbi, a da podrže neke rezove koji će pogoditi “njihovo” biračko tijelo. To bi bila puno veća senzacija nego što bi bila Vlada u kojoj se nalaze Plenković i Milanović. Nakon prošlih izbora, Hrvatska je ušla u politički eksperiment s Mostom i HDZ-om koji je propao za samo šest mjeseci. Možda je došlo vrijeme za veliku koaliciju o kojoj se do prije godinu dana u ozbiljnim političkim krugovima uopće nije razgovaralo. Ako i ne bude ništa od toga, već sada su Plenković i Milanović poslali jasnu poruku Petrovu da ne može biti nezasitan u svojim zahtjevima.
Teško će se dogovoriti tko će biti premijer jer će obojica imati dobre argumente da traže tu poziciju