JELA OD PLODOVA MORA KAO SPOMEN NA JUNAČKU BITKU

Gastronomska bajka o morskim bićima, poznatijima kao plodovi mora, nastala je kada su bogovi starih Grka stvarali svijet

Ova pripovijest ujedno je i mit, a budući da mitovi oduvijek u sebi nose nešto bajkovito, možemo je bez puno premišljanja uvrstiti u našu zbirku gastronomskih bajki. Govori ona dakle o morskim bićima, poznatijima kao plodovi mora ili, po talijanski, frutti di mare, a taj su naziv, poput drugih apeninskih planetarnih kulinarskih ikona, prihvatili u cijelome svijetu. Nije ni čudno kada more oplahuje sve kontinente našeg planeta, a njegovi plodovi su nadohvat u svim uzmorskim zakutcima Majke Zemlje. Pa ipak, naš bajkoviti mit nastao je davno, kada su bogovi starih Grka, tog naroda koji je od svog nastanka bio ponajprije vezan uz more, stvarali svijet. Pa kako priča taj mit, kada su Zeus i olimpski bogovi porazili divove koji su pustošili zemlju i more, njihova Majka Zemlja, prastara boginja Gea, podala se Tartaru i uskoro je rodila Tifona, najveće čudovište ikad rođeno. Sve do pasa kročio je grozni Tifon iznad površine mora, a ispod bedara bio je samo ogroman splet zmijurina koje su dosezale dužinu i do stotinu morskih milja i koje su napadale sve Posejdonove podanike, sve ribe, posebno njemu omiljene rakove, glavonošce i školjke, koje je po predaji on prvi nazvao „moji plodovi iz podmorja“. Nad površinom, iz svoje grozne magareće glave koja je dodirivala nebo, rigao je Tifon vatru, a ruke duge kao njegove podvodne zmijurine imale su bezbroj zmajevih glava umjesto prstiju, koje su uskoro zaprijetile i samom Olimpu. Pobjegoše tada bogovi iz svoje palače sve do Egipta i tamo se preruše u životinje. Jedino Atena, mudra i odvažna, ustrajala je u obrani Olimpa i odande je odbijajući na jedvite jade Tifonove napade proklinjala bogove i Zeusa zbog kukavičluka. Posramljen, on opet poprimi svoj pravi lik i krenu na Tifona hitajući munje i vitlajući kremenim srpom. I bio bi se loše proveo, budući da ga je Tifon savladao, da se Afrodita, još uvijek prerušena u ribu, ali cijelog života silno ljubomorna na Atenu, ne odvaži okupiti podmorsku vojsku i uz Posejdonovu pomoć povede vojnu protiv donjeg dijela Tifonova tijela. No, kako je Tifon ipak uspio odbiti pod- vodni napad, Afrodita pribjegne ratnom lukavstvu te posla njegove „plodove iz podmorja“, sve od reda željne osvete, u nezaustavljiv napad. Prvo glavonošce da svojim prijanjajućim pipcima stegnu Tifonove ljutice u podmorju, pa potom rakove i školjke s morskog dna. Započeo je juriš. Škampi i kozice hitajući kao oklopljeni vitezovi prodru među pipcima glavonožaca stegnute stomilje zmijurine, a školjke se ovjese o njegovo tijelo grizući svojim čvrstim oklopima splet u Tifonovu međunožju. Milijuni sitnih uboda i ugriza mučili su čudovište i ono iskoči iz mora, gdje ga je već čekao Zeus sa svojim munjama i uspio onako ošamućenoga potjerati sve do Sicilije, gdje je na njega srušio planinu Etnu, te vatra još i danas kulja iz grotla koje je postalo Tifonov grob. Za nagradu, bogovi Afroditinoj vojsci udijele one Tifonove strašne zmijurine koje su se već raspadale u podmorju. Otada su svi rakovi, a posebno škampi i kozice strastveni strvinari i izjedaju sve što u moru gnjije, što njihovu mesu i daje onaj slatkasti i toliko cijenjen okus, a glavonošci love ribe budući da su na njihove pipce prešle moći Tifonovih zmijurina, dok školjke, šutljive i nijeme, brste morske alge, tu omiljenu hranu Posejdonovih nimfi. Prošla su tisućljeća od te strašne mitske bitke a kao živi spomen na junačku pobjedu, ostala su raznovrsna jela od plodova mora u kojima podjednako uživaju i bogovi i ljudi.