Rolling Stonesi najbolje sviraju tuđi blues
Keith Richards ustvrdio je da snimke koje bi nekoć bile sjajne uz novu tehnologiju zvuče “kao govno” pa su album “Blue and Lonesome” snimili uživo, bez korekcija
Manirizam veteranskog autorskog benda zamijenjen je manirizmom klasičnog bluespjevanja, no ne pada nam na pamet buniti se protiv toga Arsen Oremović Nije mi jasno kako smo s jednim ili dva mikrofona nekoć mogli odlično snimiti bubanj, a sada uz svu tehnologiju zvuči kao govno – otprilike je tako zapisao Keith Richards u autobiografiji „Moj život“, čime je objasnio nekompatibilnost digitalnih tehnika i zvuka Rolling Stonesa.
Spontana atmosfera
Ti problemi datiraju tamo negdje iz 1980-ih, nakon što se dotad maestralno ispreplitao razvoj tehnike, produkcijskih finesa i njihova stila (sve do otprilike “Tatoo You“, pa i „Undercover“, ali je s „Dirty Work“sve otišlo kvragu). Najnovijim albumom „Blue And Lonesome“Stonesi su baš sve odlučili vratiti na početak: 12 obrada blues-pjesama kakve su izvodili u ranim danima snimljeno je proš- log prosinca u Londonu za svega tri dana, uživo, s minimalnim tehničkim intervencijama i bez nadosnimavanja. Izbor pjesama, odnosno odluka da se u potpunosti predaju r’n’b preradama Little Waltera, Howlina Wolfa, Willieja Dixona i sličnih faca, način snimanja koji sigurno pridonosi spontanosti i prirodnosti bili su već sasvim dovoljan put prema onome što mnogi nazivaju njihovim najboljim albumom još od vremena „Tatoo You“ili „Undercovera“. No, takav stav dosta olako otpisuje izuzetno jake autorske trenutke poput „Steel Wheels“ili sjajne pojedinačne pjesme na albumima nakon toga. S druge strane to govori da je Stonesima danas najbolje raditi ono što znaju raditi da ih se probudi usred noći – svirati tuđi blues. „Blue And Lonesome“jest poseban album, sigurno od bluesa neće biti puno boljih ove godine; teško je reći jesu li bolji u opasnim laganicama poput „Blue And Lonesome“i „All Of Your Love“ili kad ubrzaju, kao u možda ponajboljoj pjesmi „Hate To See You Go“koja zvuči „najstarije“, ali oni, kada je blues u pitanju, ništa manje od ovoga ni mrtvi ne mogu proizvesti. Ovim je albumom manirizam veteranskog autorskog benda zamijenjen manirizmom klasičnog bluesa, ali prihvaćamo ga i ne pada nam na pamet govoriti protiv njega.
Nisu poput Claptona
Stonesi pritom nisu previše na autopilotu poput Erica Claptona u sličnim epizodama, drukčiji su i od mladih sebe jer su u međuvremenu razvili taj nevjerojatan stil karakterističnih “raštimanih” riffova i gitara Richardsa i Wooda, uvijek pomalo lelujavi jazzy ritam Charlieja Wattsa, a o ekspresivnosti Jaggerova vokala i, kada pjeva o ljubavnim i društvenim problemima ili mističnim iskustvima crnačke sirotinje, da se ne govori. Kod milijardera ne treba sumnjati u bluzersku autentičnost, no ovakve albume Stonesi bi mogli objavljivati svakog mjeseca. I brzo bi nam dosadili jer bi već kod sljedećeg za kritičarski diskurs nestao efekt iznenađenja i konteksta povrataka korijenima. To je naprosto prokletstvo genijalnosti i karijere kakvu imaju Stonesi. I zbog čega ih ni najmanje ne treba žaliti.
Sigurno je da ove godine neće biti puno jačih blues-albuma od “Blue and Lonesome” Mnogi kažu da je ovo najbolje što su snimili od ranih osamdesetih, ali to baš nije pravedno