ANTONELA MARUŠIĆ
Da sam htjela status, pisala bih o obitelji, anđelima i ratovima
Biti lezbijkom i feministicom u društvu poput našega stavlja vas u poziciju da ništa ne dobivate na poklon i za sve se morate izboriti, tvrdi
“Neposluh, kaže, to je moj grijeh. Da nisam prokleta lajona, ne bi me ni taknuo, da znam mučat i poštovat starije”, rečenica je iz nove zbirke priča Antonele Marušić alias Nore Verde “O ljubavi, batinama i revoluciji”. Tek jedna rečenica, slučajno izdvojena, ali nipošto slučajna rečenica, jer bez tog neposluha, bez neposluha prema nasilju, bez neposluha prema patrijarhalnim normama, bez neposluha prema pravu jačega, Norinih junakinja ne bi ni bilo. Ako bi se i rodile, već bi umrle od jada. Antonela Marušić svojim nas kratkim pričama upoznaje sa ženama koje rijetko ili nikako uopće imaju pristupa u književnost, a antikalkulantskom ogoljenošću necenzuriranih misli štivo čini ne samo duhovitim i drskim, nego i terapeutskim. U zbirci “O ljubavi, batinama i revoluciji” više se ne bavite isključivo queer scenom. Ima tu socijalnih tema, anarhizma i aktivizma… Je li to znak odrastanja? Hahaha, nadam se da nije. Jer bi u protivnom značilo da je bavljenje queer ili LGBT temama u književnosti znak autorove ili autoričine neodraslosti, infantilnosti ili čak diletantizma, a to je tvrdnja koja diskriminira. Moja prva prozna knjiga “Posudi mi smajl” bavila se odrastanjem, egzistencijom i stvarnošću lezbijke, mjestimično je imala obilježje bildungsromana, djela koje pisci najčešće pišu na početku karijere. Druga, roman “Do isteka zaliha”, bila je svojevrsni (anti)ljubavni roman o dvije lezbijke. U čak tri priče nove knjige (“Boje”, “Vrijeme je na našoj strani”, “Ljubav u doba ebole”) bavim se lezbijskim odnosima i položajem LGBT ljudi u društvu), pritom birajući različite strategije obrade teme i motiva, dok u četvrtoj i posljednjoj priči (“Vrijeme je na našoj strani”) naznačavam mogućnost prijateljske, platonske ili ljubavne romanse između dvije žene. Mislim da je riječ o polovici nove knjige, dok
Ministrica Obuljen usvojila je teze svog prethodnika o ideološkom pogodovanju dijelu neprofitnih medija. Kako tumačiti činjenicu da je potpora Hrvatskom slovu i Vijencu milijun kuna, a Vox Feminae 0 kuna
ona druga polovica također sadrži nešto od queer odrednice, prije svega u odabiru protagonistica i njihovu odnosu prema društvenoj stvarnosti i normama. Queer književnost nije definirana samo postojanjem LGBT tema u literarnom sadržaju, već odnosom autora prema estetici teksta. Kako se osjećate u Hrvatskoj kao žena i ujedno kao pripadnica manjinske skupine? Odlično! Biti lezbijkom i feministicom u društvu poput našega stavlja vas u poziciju da ništa ne dobivate na poklon i za sve se morate sami izboriti. Pa kada izborite neke male, ali važne pobjede – sami ste pobijedili i preuzimate sve zasluge. Naravno da se malo šalim jer teško da moja pozicija reflektira stanje u kojemu se nalazi većina žena i pripadnika manjinskih skupina. Koliko god mi kao slobodnjakinji, spisateljici i novinarki, bilo teško, neusporedivo je teže onima koji su marginalizirani ji od mene: ljudima koji žive na potpunom egzistencijalnom rubu i koji su istinske žrtve hrvatske tranzicije. U svojoj prozi pokušavam njima dati mogućnost da govore o sebi i svojim životima. Je li se što promijenilo u Ministarstvu kulture nakon odlaska ministra Hasanbegovića? Da se odlaskom ministra Hasanbegovića iz Ministarstva kulture nije gotovo ništa važno promijenilo u tretmanu ove institucije prema kulturi, vidi i prosječni konzument hrvatskih medija. Ministričin odnos prema nezavisnoj kulturnoj sceni, neprofitnim medijima, ali i većini preostalih važnih i živih kulturnih sadržaja i praksi ostao je podcjenjivački prije svega zato što ona i njezini najuži suradnici ne žele doista čuti dionike ovog sektora – kulturnjake. Ni nakon nekoliko mjeseci vođenja Ministarstva Obuljen nije spremna razumjeti način na koji funkcioniraju neprofitni mediji, već je usvojila teze svog prethodnika o ideološkom pogodovanju dijelu neprofitnih medija. Također, dozvolila je da se nametnu obvezni doprinosi na autorske honorare i tako na još jednoj razini pogoršala egzistenciju brojnih radnika i radnica u kulturi. Primjerice, na nedavnom natječaju za časopise i elektroničke publikacije dozvolila je i propustila korigirati upravo onu strategiju kojoj se navodno protivi: ideološki tretman prijavitelja. Kako, primjerice, tumačiti činjenicu da je zajednički iznos potpore dodijeljen Hrvatskom slovu i Vijencu milijun kuna, a feministički medij koji se bavi proizvodnjom besplatnog kulturnog sadržaja poput portala Vox Feminae dobiva 0 kuna. Nedavno je jedan političar napao drugoga zbog njegove navodne homoseksualne orijentacije na demokršćanskom centru. Je li takav javni obračun napredak ili nazadak u pravima homoseksualaca? Govoreći o konkretnom slučaju prozivke Ladislava Ilčića i “kritike” koju je uputio Damiru Habjanu, mislim da je ipak riječ o određenom napretku u vidljivosti ove teme u svijetu politike i javnom prostoru. Nije prvi put da javno čujemo homofobne i nazadne stavove poput Ilčićeva, no ono što je ovdje zanimljivo jest činjenica da je prozvani političar odgovorio na pokušaj da ga se poziva na red zbog takozvanog iznevjeravanja demokršćanskih ideja, a Ilčić se u očima većine običnih ljudi pokazao kao gubitnik i kivna tužibaba. I dalje pišete pod umjetničkim imenom Nora Verde. Postaju li s vremenom Nora i Antonela Marušić sličnije jedna drugoj? U posljednjih šest-sedam godina stekla sam određeni krug čitatelja kojemu autorica Nora Verde nešto znači, nisam sigurna da bi bilo produktivno sada u tu priču uvoditi moje građansko ime. Kako će biti u budućnosti, još ćemo vidjeti. Kako uspijevate pisati bez autocenzure? Teško je biti siguran je li autocenzura u nekoj mjeri ipak prisutna i u mojem pisanju. U to nikada ne možete biti do kraja sigurni, nema pouzdanog lakmusa koji bi je izmjerio. U Sloveniji su vaše pjesme uvrštene u europsku antologiju suvremene lezbijske poezije. Imaju li vaša djela bolji status u Sloveniji nego u Hrvatskoj? U Sloveniji mi je preveden i roman “Do isteka zaliha”, tamo imam krug kolegica koje me vole i potiču, primjerice Suzanu Tratnik, jednu od veteranki queer književnosti u regiji. Status, ili ono što pod statusom podrazumijevate, nemam ni u Hrvatskoj ni u Sloveniji. Da sam htjela sjajan literarni status, pisala bih, nježno i s pažljivom doziranom kritikom, o temama koje dobro prolaze na književnom tržištu: obitelji, tradiciji, anđelima, ratovima i ratnim herojima… Makar, čitatelji i čitateljice mi se javljaju, često i izravno podijele sa mnom svoje impresije na pročitano, ima ih dovoljno da ustrajem na pisanju i književnosti. Radite za portal Vox Feminae i druge neprofitne medije. Kakva je recepcija tih medija u usporedbi s tzv. mainstream medijima? Vox Feminae je u posljednjih pet godina iz malog i skromnog portala narastao i razvio se u jedan od najposjećenijih neprofitnih medija u regiji. Čita nas i prati sve veći broj čitateljica i čitatelja, komentiraju naše tekstove na društvenim mrežama, javljaju se za volontiranje, a vrlo često i mainstream mediji besplatno preuzimaju naše tekstove. U neprofitnom sektoru uspio se očuvati impuls kritičnosti prema ekonomski moćnima, uspjele su preživjeti neke forme istraživačkog i analitičkog novinarstva. Posljednjih godina sve veći broj novinara prelazi u neprofitni sektor, nezadovoljni sustavom vrijednosti koje vladaju u mainstreamu. Je li feminizam mrtav? Nije. Kao pokret je živ i raznolik u pristupima i strategijama borbe za pravednije i ravnopravnije društvo. Sve je više mladih ljudi koji se uključuju u različite feminističke i srodne inicijative. Uostalom, vidjeli ste koliko je u Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj bio masovan nedavno održani Noćni marš u povodu 8. marta. Što je uporniji pritisak konzervativnih i desničarskih snaga u društvima regije, to je veći i organiziraniji otpor i svijest o potrebi za feminizmom i feminizmima novog doba.
Zbog prozivke Habjana Ilčić se u očima većine običnih ljudi pokazao kao kivna tužibaba U neprofitnom sektoru uspio se očuvati impuls kritičnosti prema ekonomski moćnima